Manjine i dalje pod velikim pritiskom

Kao istraživača, zanimalo me kako anketirani pripadnici nacionalnih manjina percipiraju svoju socijalnu okolinu u kojoj žive i rade i da li doživljavaju pritiske – kaže Dragutin Babić, viši znanstveni suradnik Instituta za migracije i narodnosti, koji je upravo objavio rezultate istraživanja o problemima, nadama i očekivanjima s kojima se suočavaju pripadnici nekih nacionalnih manjina u Hrvatskoj. U istraživanju provedenom 2008. na prostorima zapadne i istočne Slavonije, grada Zagreba, Dalmacije i gorske Hrvatske, na 40 pitanja odgovaralo je ukupno 1.086 ispitanih – 222 Čeha, 230 Mađara, 207 Slovaka, te 217 Srba na bivšim ratnim prostorima i 210 izvan njih, svih dobnih grupa i različitog obrazovanja, stanovnika gradova i sela u raznim dijelovima zemlje.

Samoizolacija kao posljedica

– Poznavajući složenost međunacionalnih odnosa nakon ratnih sukoba, posebno u njihovom hrvatsko-srpskom segmentu, moglo se očekivati poteškoće u mikrosocijalnom ambijentu, posebno kod Srba i u odnosu većinskog naroda prema njima – kaže Babić i dodaje da su pripadnici nacionalnih manjina i danas percipirani kao oni “drugi”.

– Sociopolitički ambijent još je uvijek opterećen simboličkim nasiljem, od stereotipa i predrasuda do stigmi. Pripadnici nacionalnih manjina to osjećaju u dobacivanju i provociranju, koje ide u rasponu od vrlo čestog do onoga koje se pokatkad dogodi. Pritom su Srbi na bivšim ratnim prostorima više na udaru od drugih. Razlozi su u tradicionalnom naslijeđu koje se prenosi unutar obitelji susjeda i prijatelja do škole, crkve i drugih ustanova. Osim toga, ratna zbivanja generirala su nove i traumatične slike drugoga, koje su često vrlo generalizirajuće i isključive do krajnosti – kaže Babić.

Dodaje da odgovori ukazuju na samoizolaciju kao jednu od posljedica socijalnog pritiska: dok ona kod “starih” nacionalnih manjina, poput Slovaka, Čeha i Mađara, nije toliko prisutna, kod Srba je znatno češća.

– Teškoće pri reintegraciji Srba povratnika, kao i onih koji nisu u ratu napuštali svoje domove, pokazuju koliko su i nakon 16 godina od završetka rata snažni ratno naslijeđe i njegove posljedice – ističe Babić.

Kako izići iz tog začaranog kruga? Pretpostavke su kažnjavanje počinilaca ratnih zločina, ali i kritički odnos prema zločincima iz vlastite nacije. Kod Srba je to jasno određenje prema pobuni protiv hrvatske države i protjerivanju Hrvata iz osvojenih prostora, a kod Hrvata prema svim zlodjelima učinjenim prema Srbima, od izbacivanja s posla i iz stanova do teških razaranja i ubojstava nakon “Bljeska” i posebno nakon “Oluje”. Pažljiva analiza situacije na tom polju pokazuje koliko je to težak zahtjev, a nekritički odnos prema “svojima” i dalje je važna prepreka u normalizaciji međunacionalnih odnosa. Makar nedovoljni, pomaci su ipak prisutni, što čini socijalni kapital za stvaranje tolerantnijeg ozračja.

Dalmacija najproblematičnija

Donekle očekivano, u Zagrebu i Dalmaciji veća je prisutnost izolacije Srba nego u Slavoniji. Pored nacionalnog faktora, u Zagrebu je to svakako posljedica urbanih okolnosti, dok je u Dalmaciji bilo najviše etničkih incidenata, pa to utječe na takve oblike pritisaka.

– Što se tiče fizičkih prijetnji, evidentno je da one nisu učestale, ali ih ima. To opet više od ostalih navode Srbi, iako se ponekad s tim suočavaju i Mađari, Česi i Slovaci. Treba reći da prijetnje “manjincima” nisu jače prisutne u lokalnim zajednicama, a prema izvješćima EU-a, i pored nekih slabosti, država sve više djeluje kao pravna i u takvim slučajevima. I ovdje se, sukladno već navedenom, po fizičkim prijetnjama izdvaja Dalmacija kao regija – kaže Babić.

Istraživanje pokazuje i da socijalni pritisak više od ostalih dobnih skupina osjećaju mlađi ljudi do 35 godina starosti, što Babić vidi kao rezultat “veće mobilnosti mladih, nedostatnog iskustva prijeratnog suživota i sociodemografske vitalnosti koja najviše provocira zainteresiranu stranu za moguće provokacije i prijetnje”.

Babić ukazuje i na stav manjina prema medijskom pritisku: “stare” manjine, prije svega Slovaci i Mađari, žale što ih nema više u medijima, dok Srbi, naročito oni izvan ratnih prostora, ističu da se njihova nacionalnost spominje samo kad se desi nešto loše.