Napirlitana i šuplja megalomanija

“Gospoda Glembajevi” u režiji Vite Taufera na sceni zagrebačkog HNK-a

Svaka nova izvedba “Gospode Glembajevih” u zagrebačkom HNK-u očekuje se s nekim drhtavim strahopoštovanjem i doživljava se kao specijalna mantra. Naime, duga je sjena Miroslava Krleže u ovoj pompoznoj nacionalnoj teatarskoj kući, jednako kao i popis njegovih ovdje izvođenih drama. Sjećanja na glumce koji su nekada igrali glavne role u Krležinim komadima čuvaju se u pozlaćenim okvirima i s nekom se infantilnom radoznalošću svaki put očekuje tko će u novom postavu biti barunica Castelli. Vrijeme je prohujalo otkako je tu ulogu igrala Bela Krleža i, posljednji put, Ena Begović, ali to staromodno uzbuđenje još postoji. Očekivanje među zagrebačkim građanstvom da “Glembajevi” u HNK-u budu onak kak se šika bilo je uvijek ono presudno osjećanje zbog kojeg je svaka nova izvedba ove izvrsne drame bila zapravo identična prethodnoj.

Tri broja preveliko

Ništa drugačije nije bilo ni ovih dana na premijeri najnovije verzije “Gospode Glembajevih”, bez obzira na to što režiju potpisuje (nekoć) provokativni slovenski redatelj Vito Taufer. Dašak svježeg zraka, danima pred premijeru, nije dolazio iz HNK-a, nego iz  Beograda: u tamošnjem su Ateljeu 212 tri mjeseca ranije odigrani  “Glembajevi” pozdravljeni prilično glasno.

Već prvi pogled na HNK-ovu megalomansku scenografiju govorio je da će sve u ovoj predstavi biti tri broja veće no što je potrebno. Ako “Gospodu Glembajeve” ne gledamo s malograđanskim narcizmom, nego naprosto današnjim očima, jasno vidimo da je to priča o opasnim tipovima među nama, a ne o nekim planetarnim gospodarima života i smrti. Glembajevi nisu nikakvi nadljudi, nego iskvareni hohštapleri među kojima ima, onako kako je napisao Krleža, samo malo više mrtvih nego u današnjoj mafijaškoj familiji Soprano.

Iako je Taufer najavio “predstavu o tajkunima”, što bi zaista bila prava mjera za “Glembajeve” u Hrvatskoj danas, radnja na sceni HNK-a odigrava se u nekom povišenom i pretencioznom ambijentu, uz muziku kao iz groba, kao da prisustvujemo srdžbi s nebesa i smaku svijeta. Izvještačeno je u ovoj predstavi bilo baš sve: od ogromnih kulisa do kostima, od glumačke mimike do neprirodnih glasova i pravoga hrta na sceni. Zašto je to u HNK-u uvijek tako? Pa zato što publika u prvih 12 redova partera i u svečanim ložama ne očekuju istinu o sebi nego – slikovito rečeno – ogovaranje svojih susjeda. Građanski salon, kako ga neprestano pokazuje HNK, zapravo je jedan neprestani pseudointelektualni trač, a ne suočavanje s vlastitim slabostima.

Zato glumci u ovoj predstavi djeluju kao punjene ptice, a na pozornici je sve toliko pompozno da je praktički prestalo biti važno tko što igra. Starog Ignjata Glembaya, koji bi trebao biti centralni motor te porodične prevarantske patologije, igra Ljubomir Kerekeš, glumac lakih uloga koji takvom zadatku jednostavno nije dorastao. Barunicu Castelli glumi Alma Prica, specijalizirana za uloge gracilnih heroina, koja nas stavom i glasom ne može uvjeriti da je tek jeftina prostitutka; kada kaže “Ja nisam kurva nego erotički inteligentna dama”, to djeluje komično.

Nakupina likova

Galerija sporednih uloga – Goran Grgić, Žarko Potočnjak, Zvonimir Zoričić i drugi – bila je onakva kakva je i uvijek na HNK-ovoj sceni: kao korektno aranžirana nakupina likova bez autentičnosti, okusa i mirisa. U tako beskrvnoj atmosferi, Milan Pleština kao Leone, koji se trudio koliko je mogao, nije funkcionirao kao neurotični pobunjenik, kakav je trebao biti. Sljedeće su žrtve bili dobri glumci Bojan Navojec kao Puba Fabriczy i Olga Pakalović kao sestra Angelika: oboje su morali zatomiti sokove svojih glumačkih osobnosti da bi bili eksponati jedne pretenciozne kazališne priredbe.

Mora se priznati: beogradska izvedba “Glembajevih”, premda ni ona nije bez mana, za tri je koplja bolja od zagrebačke. U njoj je sve nekako svedeno na ljudsku mjeru, uz činjenicu da je nose prvoklasni glumci, bez kojih se “Glembajevi” jednostavno ne mogu igrati. Uz Borisa Cavazzu, Svetozara Cvetkovića i Đuzu Stojiljkovića, bio je tu Nikola Ristanovski kao Leone, trenutačno najbolji glumac na ex-jugoslavenskom kazališnom prostoru.

Jesmo li razočarani zagrebačkim “Glembajevima”? Pa zapravo i ne – od HNK-a se ništa bolje nije moglo ni očekivati, ondje je sve isto kao i lani. Razočaravajuće je što je s ovom predstavom definitivno razbijena predodžba o Viti Tauferu kao avangardnom redatelju, što je doista i bio dva dobra desetljeća. Što se tiče HNK-a, on ima upravo onakve “Glembajeve” kakve želi: napirlitane, šuplje i neiskrene.