Niste nas impresionirali, Mr. President!

Američki predsjednik Barack Obama održao je prošlog tjedna, mnogi kažu povijesni, govor o “arapskom proljeću”, koji bi trebao predstavljati prekretnicu u američkoj politici prema zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Obama se osvrnuo na arapske revolucije, poručivši da Amerika više neće podržavati tamošnje diktatore, nego narode koji žele demokraciju, a ta podrška uključuje i otpis dugova i razvojnu pomoć. Najburnije reakcije izazvalo je Obamino iznošenje stava da bi se izraelsko-palestinsko pitanje trebalo riješiti osnivanjem palestinske države s granicama kakve su postojale prije 1967, kada je Izrael okupirao Zapadnu obalu, Pojas Gaze, Istočni Jeruzalem i Golansku visoravan. Obama je rekao da bi takvo rješenje trebalo uključivati i “međusobnu razmjenu” teritorija, čime je implicirao da bi Izraelu mogao pripasti dio enklava koje su Izraelci izgradili unutar palestinskih područja i koje su progutale 40 posto teritorija Zapadne obale.

Suzdržani Palestinci

Unatoč činjenici da ovakav stav američkog predsjednika predstavlja promjenu u smislu većeg suosjećanja s Palestincima nauštrb slijepog i beskompromisnog podržavanja izraelske politike, kakvo je naročito bilo karakteristično za Obaminog prethodnika Georgea W. Busha, sudeći prema reakcijama iz dijela svijeta o kojemu je Obama govorio, tamo nitko nije naročito impresioniran onime što je rekao.

Iako je Obama u svojoj viziji novog Izraela i Palestine ostavio prostor Izraelu za trajnu okupaciju dijelova palestinskih područja – štoviše, neposredno prije njegova govora izraelska je vlada odobrila izgradnju još 1.500 kuća blizu Istočnog Jeruzalema, a nešto ranije izraelska je vojska ubila 16 palestinskih prosvjednika – te iako nije spomenuo pitanje statusa Jeruzalema, palestinskih izbjeglica i njihovih potomaka kojima je povratak u Izrael zabranjen još od 1948, izraelski je premijer Benjamin Netanyahu tu ideju odmah odbacio. “S obzirom na nove realnosti na terenu, nerealistično je očekivati potpuni povratak na granice iz ’67, jer su te granice neobranjive”, rekao je Netanyahu i dodao da će se “mir temeljen na iluzijama razbiti na bliskoistočnim realnostima, jer je jedini trajni mir onaj koji se temelji na realnosti, nepobitnim činjenicama.”

“Nove realnosti na terenu” odnose se na ilegalna naselja u palestinskim područjima, iz čega se dade zaključiti da Izrael nema namjeru prestati s njihovom izgradnjom, unatoč povremenim zamrzavanjima koja su se događala prethodnih godina i koja su očigledno dogovarana s figom u džepu. Netanyahu je, osim toga, kao uvjet za mirovni sporazum zatražio da Palestinci priznaju Izrael kao “državu židovskog naroda”, poručivši time da se povratak palestinskih izbjeglica u Izrael neće dogoditi. Nekoliko dana kasnije, govoreći pred američkim Kongresom, Netanyahu je rekao da je Izrael spreman na teritorijalne ustupke, ali ne i kada je u pitanju Jeruzalem, te od Palestinske samouprave zatražio da prekine nedavno uspostavljeno primirje s Hamasom, nazvavši tu organizaciju “palestinskom Al-Kaidom”.

Što se, pak, Palestinaca tiče, predsjednik Palestinske samouprave Mahmud Abas svojim je suradnicima savjetovao da ne izlaze sa službenim izjavama prije Obamina sastanka s Netanyahuom, sastanka na kojemu je izraelski premijer odbacio Obamin prijedlog, pa se Abasov glasnogovornik Nabil Abu Rudejne oglasio službenim priopćenjem u kojemu stoji da je “Netanyahuova pozicija službeno odbijanje Obamine inicijative, međunarodnog legitimiteta i međunarodnog prava”. Palestinski dužnosnik Nabil Šat sažeo je, pak, dojmove svojih sunarodnjaka rekavši da Obamin govor “sadrži vrlo malo nade za Palestince, osim rečenice koja se odnosila na granicu”, a Obami zamjeraju i da nije dovoljno govorio o izraelskim naseljima, pitanju izbjeglica i statusu Jeruzalema, dok je, s druge strane, kritizirao Hamas jer ne priznaje postojanje Izraela.

Prešutio saudijski režim

Zamjeraju mu i protivljenje njihovoj namjeri da u rujnu od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda zatraže priznavanje palestinske države, ideji na koju su Palestinci došli nakon što je lani istekao privremeni moratorij na izgradnju ilegalnih naselja, koji je izraelska vlada odbila produljiti. Naime, nakon toga događaja, mirovni pregovori između Izraela i Palestinske samouprave potpuno su zaustavljeni, jer je Izrael nastavio s izgradnjom, pa je palestinsko vodstvo pokrenulo inicijativu o odlasku pred Vijeće sigurnosti i s tim ciljem sklopilo primirje s Hamasom. Prema nekim tumačenjima, upravo je Abasova inicijativa o odlasku pred Vijeće sigurnosti i razlog zašto je Obama spomenuo granice iz ’67, nadajući se da će ga time odgovoriti od toga plana i vratiti za pregovarački stol s Izraelom. No, budući da je izraelska vlada odbacila Obamin prijedlog, palestinski će predstavnici svoj prijedlog vrlo vjerojatno iznijeti pred UN-om, a taj je čin izraelski ministar obrane Ehud Barak nedavno opisao kao “diplomatski tsunami”, s obzirom na to da se predviđa da će dobiti veliku podršku. Iako samo Vijeće sigurnosti, a ne Opća skupština UN-a, ima pravo predlagati priznavanje nove države, a Sjedinjene će Države sasvim sigurno uložiti veto na taj prijedlog, Izrael bi se mogao naći u posvemašnjoj izolaciji, a Palestinci izboriti diplomatsku pobjedu.

Osim u dijelu koji se odnosi na izraelsko-palestinsko pitanje, Obamin govor kritiziran je i iz perspektive cjelokupne njegove bliskoistočne politike. Iako je taj govor bio predstavljen kao okvir za novu stranicu u odnosu SAD-a prema arapskim narodima i njihovim vođama, mnogi analitičari, a i arapski građani, smatraju da Obama nije uspio izbrisati loš dojam koji je američka Vlada ostavila prekasnim odricanjem od nekih savezničkih diktatora, poput Egipćanina Hosnija Mubaraka ili, pak, činjenicom da u govoru uopće nije spomenuo jedan od najrepresivnijih arapskih režima, onaj saudijski, koji je najvažnijih američki saveznik. Nespominjanje Saudijske Arabije tim je više upadljivo jer je Obama kritizirao represiju koju nad svojim šijitskim građanima provodi režim Bahreina, ali nije spomenuo činjenicu da su upravo Saudijci onamo poslali vojsku koja je ugušila ustanak protiv režima.

Naime, za razliku od nekih arapskih ustanaka koji se baš i ne mogu nazvati demokratskim revolucijama jer nisu vođeni isključivo težnjom za demokracijom, poput onog u Libiji ili, pak, ne reprezentiraju cjelokupnu populaciju, poput egipatskog, ustanak u Bahreinu po mnogo čemu može se, više od ostalih, nazvati demokratskim, jer je tamo diskriminirana šijitska većina ustala protiv tiranije sunitske elite. No, njegovo je gušenje američka vlada šutke otrpjela jer se boji prelijevanja ustanka u naftom bogate šijitske predjele Saudijske Arabije, što bi moglo ugroziti američke energetske interese. Obama nije spomenuo ni ratove u Afganistanu i Iraku, koji unatoč povlačenju američke vojske nisu ni blizu mirnog razrješenja, kao ni kakva će biti nova američka politika prema Pakistanu, još jednom važnom američkom savezniku, ili Iranu.

Pažljivo balansiranje

Isto tako, Obamino obećanje o formiranju fonda za pomoć ekonomijama zemalja u kojima se događaju revolucije nije, kako kaže Hasan Nafa, politolog na Sveučilištu u Kairu, dočekano s oduševljenjem, jer u Egiptu pomoć Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke podsjeća na već ranije provedene strukturne reforme koje su dovele do produbljenja socijalnih razlika.

Analitičari stoga zaključuju da je Obamin govor bio strateški, ali i politički, u smislu da je on svjestan da isključivo moralna pozicija u slučaju Bliskog istoka ne može uroditi plodom, ali i da Amerika mora podržati demokratske ustanke zato da oni ne bi rezultirali antiameričkim režimima. Naročito je to vidljivo u dijelu koji se odnosi na razrješenje izraelsko-palestinskog konflikta, gdje je Obama očigledno bio svjestan da je njegov prijedlog uzaludan, ali je prisiljen ući u tu temu ako želi imati ikakav utjecaj među Arapima.

Američki aktivist Husein Ibiš u magazinu “Foreign Policy” piše kako Obama u svom govoru nije dao odgovor na ključno pitanje o tome kako razriješiti konflikt između američkih vrijednosti i američkih interesa, a taj se konflikt prelama upravo u zakašnjelom napuštanju arapskih autokrata, kao i mlakoj podršci Palestincima, te jednako mlakoj osudi gušenja bahreinskog režima i odsustvu bilo kakve osude onog saudijskog. U tom smislu, Obamin je govor istovremeno i priznanje ograničenih dosega vlastitih dobrih namjera i – još više od toga  – pažljivo balansiranje da ni jednom riječju ne dovede u pitanje američke interese ni u vlastitoj zemlji, koja je ušla u sezonu predsjedničke kampanje, niti u arapskom svijetu, čija je budućnost neizvjesna.

Pomirenje Fataha i Hamasa

Na palestinskim parlamentarnim izborima 2006. Hamas je pobijedio u Pojasu Gaze, a Fatah na Zapadnoj obali, nakon čega je uslijedio kratak građanski rat i Hamasovo zauzimanje Gaze, a zatim i izraelska blokada koja je Gazu pretvorila u logor za 1,6 milijuna ljudi. S obzirom na izraelsko odbijanje da prestane s izgradnjom naselja, Mahmud Abas došao je na ideju o formalnom zahtjevu za priznanjem Palestine, no prije toga morao je ispregovarati primirje s Hamasom, koji kontrolira Gazu. Hamas je, pak, pristao na dogovor s Fatahom jer se boji da će njegovo političko vodstvo smješteno u Siriji eventualnim padom tamošnjeg režima ostati bez zaštite i financijske pomoći.

Dvije strane dogovorile su osnivanje prijelazne vlade i izbornog povjerenstva, no Izrael smatra da je to primirje znak slabosti Palestinske uprave i da će Hamas na izborima preuzeti kontrolu i nad Zapadom obalom. Iako se predviđa masovna podrška članica UN-a tom prijedlogu, prisutnost Hamasa mogla bi se pokazati preprekom, s obzirom na to da SAD i EU Hamas smatraju terorističkom organizacijom. Isto tako, Izrael i Palestinska samouprava vezani su mirovnim planom iz Osla koji zabranjuje unilateralnu promjenu statusa palestinskih područja.

Zlokobni status quo

Arapske revolucije našle su se u zlokobnom statusu quo, koji prijeti dezintegracijom društava po etničkim i vjerskim linijama. Alternativna ideja koja bi okupljala različitosti i promovirala toleranciju ni u jednoj se zemlji još nije pojavila, a najoštriji sektaški sukobi događaju se u Egiptu između muslimana i kršćana, te u Tunisu između sekularnog stanovništva obalnog područja i onog tradicionalno religioznog u unutrašnjosti zemlje. U te dvije zemlje uspostavljaju se sustavi po turskom modelu demokracije pod kontrolom (proameričkih) vojski. Uz Libiju, koja bi mogla završiti podjelom, najjače su vjerske tenzije u Siriji i Libanonu, Bahrein je uspješno ugušio ustanak, a slično bi se moglo dogoditi i u Jemenu i Siriji. Režimi poput jordanskoga, saudijskoga, marokanskoga i alžirskoga revolucije pokušavaju sabotirati uz pomoć površnih reformi, dok je Zaljevsko vijeće suradnje, koje okuplja naftom bogate kraljevine, preuzelo ulogu svojevrsnoga kontrarevolucionarnog organa koji te reforme financira i širi članstvo na udaljene arapske zemlje, poput Jordana i Maroka, kako bi osujetilo tamošnje ustanke.