Pobjeda vjerskih zajednica

U ovim istim novinama, prije samo sedam dana, objavljen je tekst proročanskog naslova “Potez karijere Emira Suljagića”. Bila je to, dakle, priča o odluci ministra obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo, pomenutog Emira Suljagića, da ocjene iz izbornog predmeta vjeronauka više ne ulaze u prosjek učeničkog uspjeha, što je od 1994. praksa u bosanskom obrazovanju i čime su djeca koja ne uče bogoštovlje bila, prosto, u goroj poziciji od onih koji uče.

“Naša djeca nisu jednaka pred zakonom. Onima koji pohađaju vjeronauku ocjena ulazi u konačni prosjek, dok pritom djeca koja ne pohađaju vjeronauku ostaju uskraćena za svoja osnovna prava, prava na jednakost. A moje pitanje okupljenima jeste: Da li smo mi u Sarajevu takvi ljudi, narod koji, pozvaću se na Georgea Orwella, dijeli djecu na jednake i jednakije? To je sve od mene”, riječi su kojima je Suljagić svoju odluku objasnio poslanicima Skupštine Kantona Sarajevo.

A mi u “Novostima” još napisali: “Tako je, eto, nekadašnji novinar ‘Dana’, izvještač iz Haaga, svjedok srebreničkog genocida, povukao (lako je moguće) jedan od najboljih poteza svoje dosadašnje i buduće ministarske karijere: izjednačio prava polaznika neobaveznog predmeta i onih dječaka i djevojčica što jednom tjedno, punih četrdeset i pet minuta, čuvaju hodnik.”

Kraj tragičan na kvadrat

E pa ono što je do Suljagićeve reformatorske odluke bilo praksa, sada je opet to isto. Od poteza karijere Emiru Suljagiću je ostala karijera, dok je izvršna vlast potpisala kapitulaciju pred vjerskom i pritom pokazala kako zapravo funkcionira ono što predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, Zlatko Lagumdžija, naziva programskom koalicijom: svakom u (neprincipijelnom) društvu njegov program, a zajedno smo jer drugačije ne ide.

“Tražio sam rješenja, a novca nije bilo. Izabrao sam kraći i preči i jeftiniji put – uklanjanje prosjeka iz vjeronauke. Samo sam provodio zakon”, rekao je Emir Suljagić u intervjuu Federalnoj televiziji. Upravo to što je provodio zakon, ogolilo je, prije svega, vjerske zajednice u BiH, čiji su čelnici jedinstveno zakukali da im se, kao, ukidaju teško stečena prava, dok je poglavar Islamske zajednice BiH Mustafa efendija Cerić – najveća faca među Bošnjacima, kako ga zove direktor Republike Srpske Milorad Dodik – zaprijetio vjerskim ratom. Provođenje zakona je, međutim, ogolilo i još mnogo toga zbog čega je Suljagić u prošli petak podnio ostavku, da bi se nakon vikenda uredno pojavio na poslu i nastavio sa reformama koje je ista ona Vlada u kojoj je ministar – ukinula.

Istina, desna strana crveno-zelene koalicije, Stranka demokratske akcije, od prvog je trena bila protiv ministrovog diranja u petice iz bogoštovlja što, da se ne lažemo, nije ni čudno, s obzirom na to da se taj vjersko-nacionalni pokret nikada nije do kraja odmakao od utjecaja klera. Zato je, sa druge strane, Suljagićev, pardon Lagumdžijin SDP kategorično šutio. Do petka kada je Suljagić odstupio, a Vlada, rekosmo, odlučila da se vjeronauka ipak ocjenjuje.

Bosna je zemlja ukinutog happy enda, ali je zato svaki kraj tragičan na kvadrat. Ne samo da se SDP, kao još uvijek jedina koliko toliko relevantna multietnička stranka, našao između konzervativnog partnera i histeričnih hodža i popova, duhovnih horizontala društva podijeljenog upravo po linijama konfesionalne pripadnosti, već je praktično kapitulirao bez borbe. Mladi ministar je u takvom okviru postupio kao vojnik partije: između poteza karijere i samo karijere je, rekosmo, izabrao karijeru, prihvativši mandat koji su mu vratili kantonalni premijer Fikret Musić i stranački boss Zlatko Lagumdžija.

Svaki je kompromis pobjeda onih što im je loše ili, kao u slučaju bosanskih vjerskih zajednica, lažu da im nije dobro. Suljagić, da se i to gradivo ponovi, nije ukinuo vjeronauku niti umanjio plaće vjeroučiteljima, već, pored ostaloga, vratio dignitet predmetu iz kojeg su đaci, kao po komandi, dobivali petice. Ipak, od “kraćeg i prečeg i jeftinijeg puta” je, na kraju, ostao duži, skuplji i krivi. Do kraja ove školske godine će se, dakle, vjeronauka ocjenjivati, dok će od iduće učenici koji je ne pohađaju moći birati između bogoštovlja, alternativnog predmeta i, opet, čuvanja hodnika kao do sada. I ta neka nova etika, kultura religija, ovo, ono, kako će se već zvati, također će biti ocjenjivanja. Matematika, kao obavezan predmet za sve, na kraju kaže: vjerske su zajednice pobijedile, poreski obveznici će plaćati nastavu iz još nečega, dok rješenja za one koji neće pohađati niti jedan od dva neobavezna, izborna predmeta, ostaje da, kako kaže rediteljica Jasmila Žbanić, “provjetravaju mozak”.

Zona sumraka

“Obuzdavanje moći mlađahnog kantonalnog ministra obrazovanja je stvaranje uvjeta za povratak izgubljene moći. Cerićev govor je govor tiranina, Suljagićevo povlačenje je povlačenje Republike koja ‘ne vjeruje u svoje ustanove’. Narodi vole tiranine i zato smo tu gdje jesmo: u zoni sumraka”, piše doktor Nerzuk Ćurak, nekadašnji Suljagićev urednik u magazinu “Dani”, dok publicist Ivan Lovrenović dodaje: “U rukama vjerskih lidera, u ovom konkretnom slučaju reisa Cerića, je ogromna potencijalna ideološka moć populizma. Kada to zatreba, kada se pruži povod da se ona pokaže, naravno tu se odmah priključe i druge vjerske zajednice, u ovom slučaju u Sarajevu katolička crkva i najedanput vi vidite da su oni zahvaljujući toj neformalnoj ogromnoj ideološkoj moći koju imaju u rukama zapravo kadri preokrenuti sve političke tokove.”

Pjesma “Dubioze kolektiv” “Vratiće se Valter (jebaće vam mater…)” bila je zvučna kulisa predizbornih skupova vladajuće Socijaldemokratske partije BiH. No, kao u filmu velikog Hajrudina Šibe Krvavca, nakon spektakularne prve razmjene “vatre”, otkrilo se da postoji lažni Valter. Pozicioniran tako da se i dalje, do izbora, sudnjeg dana i još petnaest minuta, u maloj, nesretnoj, siromašnoj zemlji ne desi baš ništa. Osim onoga što dozvole hodže i popovi. Samoproglašeni visoki božji predstavnici za Bosnu i Hercegovinu. Pakao čiji se formalni upravitelji mijenjaju na izborima.