San o MMF-u

Samo jedan, upravo objavljeni podatak učinio je potpuno besmislenom svu raspravu o tome je li Vlada provela program prevladavanja krize, koji je donijela prije godinu dana. Industrijska je proizvodnja, kaže Državni zavod za statistiku, u prva tri ovogodišnja mjeseca bila za 4,9 posto manja nego u istom razdoblju lani. Ako je Vlada u pravu, ako je zaista napravila sve što je prije godinu dana obećala, ako je provela skoro svih pet stotina najavljenih mjera, ako je tako vrijedno radila kako to kaže premijerka – zaključak može biti samo jedan. Sve je to bio uzaludan posao. Uzalud vam trud svirači, jer trubite po falš notama. To je, istovremeno, i poruka opoziciji koja se, po svemu sudeći, priprema da poslije izbora nastavi istim putem, ali stručnije i poštenije. Ne pomažu ni pamet niti struka, ni marljivost niti poštenje, ako se ne mijenja pogrešan ekonomski model.

Samo jedna mjera

To, međutim, znači još nešto. Da će odmah poslije izbora Hrvatska ponovno zakucati na vrata MMF-a. Sadašnja je vlast tvrdila da joj aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom ne treba, jer sve zna i može napraviti sama. I mogla je, ali samo na onom području na kojem bi pomoć MMF-a bila najkorisnija. To je novo zaduživanje. Potpisani aranžman s MMF-om vrijedi, naime, koliko i dobar rejting najuglednijih bonitetnih agencija. To znači da bi Hrvatska lakše dobivala kredite i plaćala znatno manje kamate. Zašto Vlada nije iskoristila tu mogućnost? Zašto se tako panično bojala MMF-a i zašto je njime plašila narod? Naravno, zato što uoči izbora ne želi priznati da joj treba nečija pomoć. Ali postoji još nešto i to mnogo ozbiljnije. Da bi stavio potpis na sporazum, MMF ne traži petsto mjera, već samo jednu. To je smanjivanje domaće potrošnje, kako bi strani kreditori znali da je njihov novac siguran i da će uredno dobivati kamate. U proteklih dvadeset godina, međutim, takav zahvat nije uspio niti jednoj vladi. Sve su one samo povećavale potrošnju, pa je proračun sada četiri puta veći nego što je bio nakon rušenja inflacije prije 16 godina.

Za takav slučaj MMF ima gotov recept. Ako ne znate sami, mi ćemo vam reći kako da smanjite potrošnju. Odlikaši s najprestižnijih svjetskih sveučilišta i tatini sinovi, kojima je MMF referenca za buduću karijeru, tu su lekciju položili s čistom peticom. Najjednostavnije je i najefikasnije da se počnu rezati velike stavke. To su izdaci za plaće, mirovine i zdravstvo. Sjeća li se još netko onog MMF-ovog ljepotana iz vremena premijera Zlatka Mateše, za kojim je uzdisao dobar dio naše ženske populacije? On je tražio, ni manje ni više, već da se u Hrvatskoj ukine javno zdravstvo. Kakva bi to tek ušteda bila! Danas zvuči kao dobar vic, da se taj ekonomski velemajstor prezivao Demekas i da je po nacionalnosti bio Grk.

Ugovor s vragom

Hrvatski političari, dakle, dobro znaju što bi značilo potpisivanje ugovora s takvim vragovima, pa još uoči izbora koji su za mnoge od njih zadnja politička šansa. Sve je bolje od toga, pa i visoke kamate na kredite koji se sada uzimaju. O drugoj mogućnosti razmišljat će sutra. To sutra je, naravno, prvi dan nakon prebrojavanja glasova. A razmišljat će onaj tko bude morao. Jer zaduživanje će se morati nastaviti i nakon izbora, bez obzira koga crne limuzine dovezle na Markov trg. Samo novim kreditima moći će se odgađati otplata starih, plaćati dospjele kamate i održavati potrošnju. To znači držati barem nos iznad vode, dok se nešto ne počne mijenjati. Jer i najbolji ekonomski program, kad bi se našao netko da ga provodi, ne može dati rezultate odmah. Ali uz postojeću razinu duga i imidž zemlje koja jedina u svom okruženju još nije krenula putem oporavka, novi će se kreditori pronalaziti sve teže. Nije, dakle, daleko trenutak u kojem će se zakucati na MMF-ova vrata.

Ta je organizacija zapravo specijalizirana banka, osnovana u trenutku koji po nekim bitnim elementima podsjeća na današnje vrijeme. Bilo je to također poslije globalne krize, koja je završila tek Drugim svjetskim ratom, dok se na svjetskom tržištu rasplamsavao jedan drugi rat. Bio je to rat deviznim tečajevima, čime su mnoge zemlje pokušavale popraviti konkurentnost svojih privreda. Slično se događa i sada, prema čemu se Hrvatska ponaša poput ona tri majmunčića koji ne vide, ne čuju i ne govore. U famoznom Bretton Woodsu, godine 1944, potpisan je sporazum kojim je uveden sustav fiksnih tečajeva, a MMF je osnovan kako bi pomagao zemljama koje zapadnu u devizne teškoće. Sve se to srušilo poslije godine 1971, kad je Amerika ukinula zlatnu podlogu dolara i tako izvukla tepih ispod nogu cijelog sustava. Da bi opstao, MMF je morao potražiti novi posao i novog gazdu. Našao ga je kao utjerivač dugova u službi velikih svjetskih banaka. Kako nježnih utjerivača nema, ubrzo je stekao reputaciju organizacije iza koje trava ne raste.

“Kada bi buknula kriza, MMF bi propisao staromodna, neprimjerena, ‘standardna’ rješenja, ne uzimajući u obzir posljedice što će ih ostaviti na stanovnike zemalja kojima se nalagalo da slijede takvu politiku”, kaže američki nobelovac Joseph Stiglitz. I dalje: “Ideologija je usmjeravala donošenje odluka, a od zemalja se očekivalo da bez pogovara slijede naputke MMF-a.” Ideologija koju spominje gospodin Stiglitz je, naravno, neoliberalizam.

Korifej neoliberalizma

Upravo zato, mnogi su se u posljednje vrijeme ponadali da se praksa mijenja. Ako je na zalasku neoliberalizam, onda se moraju mijenjati i rješenja koja nameće MMF. I zaista, izvršni direktor MMF-a, Francuz Dominique Strauss-Kahn, izjavljuje ovih dana da međunarodne financijske ustanove moraju više brinuti o “socijalnoj koheziji”, jer socijalne nejednakosti dovode do velike nezaposlenosti i političke nestabilnosti. Po tome bi se moglo zaključiti da je MMF naučio lekciju. Nažalost, tu nije riječ ni o školi niti o znanju, već o interesima. Kao što je i neoliberalizam nastao na interesima, a ne (samo) u kabinetima znanstvenika, koji su mu do jučer pjevali ode i ditirambe. A ti su interesi i dalje dovoljno jaki da se odupiru svim naporima kojima ih se želi ograničiti i razvoj usmjeriti u mirnije vode. Dok im MMF bude služio, dok bude utjerivač dugova u službi krupnog kapitala, od njega se ne može očekivati da brine o socijalnim pravima i pravicama. Doduše, taktika se privremeno može mijenjati, ali strateški cilj ostaje isti.

Pa ipak, upravo zato se s MMF-om uvijek moglo pregovarati. Uvjet za to bio je da vlada koja pregovara ima vlastitu politiku, koja osigurava otplatu dugova. To uvijek pretpostavlja smanjivanje domaće potrošnje, ali može se pregovarati ne samo o tempu smanjivanja, već i o tome što će se smanjivati. “Socijalna kohezija”, jednakost ili nejednakost, nezaposlenost i politička stabilnost, o svemu tome u prvom redu odlučuje domaća vlast. Usprkos recesiji kroz koju prolazi zapadni svijet, bilo bi zaista naivno očekivati da instrument krupnog kapitala i korifej neoliberalizma, MMF, počne odjednom voditi socijaldemokratsku politiku. Za tako nešto ne bio dovoljan ni čarobni štapić Harryja Pottera.