Sisak je danas bezidejna ruina

Rođeni Siščanin, umjetnik Marijan Crtalić Crta godinama je nakon studija tražio teme i napokon ih, najvećim dijelom, pronašao u svome gradu. Pred pet godina počeo se baviti Željezarom, koja je nekada zapošljavala više od petnaest tisuća ljudi, a danas u njoj radi tek tisuću radnika. Okupirala ga je umjetnička baština što je nastajala od 1971. do predvečerja rata: tada su umjetnici – uz ostale i Dušan Džamonja, Ivan Kožarić, Vera Fischer, Milena Lah – dolazili u radničke kolektive i organizirali umjetničke kolonije. U suradnji s radnicima, stvorili su na tisuće skulptura, spomenika, slika…

Nakon rata, Željezara je prodana američkom vlasniku, a umjetnička baština sustavno se uništava. Za svoj rad “Nevidljivi Sisak: Fenomen Željezara”, koji čine fotografije i film, Crtalić je lani u zagrebačkom MSU-u dobio drugu nagradu na T-HT-ovom natječaju. Od Siska ne odustaje, iako vodeće gradske institucije i dalje šute o skulpturama koje nerijetko znaju poslužiti i kao toaleti.

Bajka je trajala do 1991.

– Već dosta dugo promatram lagano samourušavanje grada. Nebriga gradskih vlasti spram grada i ljudi iziritirala me je do te mjere da sam odlučio, u skladu sa svojim znanjem i sposobnostima, poduzeti nešto da zaustavim daljnje propadanje. Osim urbanih i arhitektonskih cjelina i objekata, na udaru su i skulpture razmještene po cijelom gradu, a naročito u industrijskom predgrađu Caprag, gdje je Željezara. Borba je uzaludna, ali veseli svaki mali pomak nabolje – kaže Crtalić.

Godinama se već bavite industrijskom umjetničkom baštinom Siska: po čemu je baština toga grada posebna?

– Kao umjetniku, cijeli mi je taj industrijski dio grada poput ogromnog svemirskog broda koji je nakon Drugog svjetskog rata sletio u našu pustopoljinu i generirao civilizaciju i kulturu, današnjim žiteljima neshvatljivog porijekla. Bajka je trajala do 1991, kad su došli neki nekulturni ljudi na vlast i vratili sve nekoliko stotina godina unatrag i u propast. Dakle, u nekadašnjem industrijskom gigantu, Željezari Sisak, provodio se program edukacije i kultiviranja radnika: ono što je u 45 godina samoupravno-socijalističkog podizanja cijelog grada iz zaostalosti u jedan od najrazvijenijih gradova u SFRJ meni bilo fascinantno, segment je likovnih kolonija u kojima su suradnjom radnika i umjetnika nastajala umjetnička djela, a naročito skulpture razmještene po radničkom naselju. Uspostavom tzv. suverene hrvatske države, cijeli je kraj gospodarski i kulturno uništen. Preostaje nam da gledamo kako grad umire, a neobrazovani i bahati vlastodršci se bogate.

Mnogi od vaših sugrađana ne razlikuju često skulpturu od drveta i ne znaju, zapravo, o čemu je riječ. Što je tome razlog?

– Razlog je tupa ravnodušnost razvijena uslijed svakodnevne borbe za golo preživljavanje. Naravno, penzioneri kopaju po smeću, štedi se svaka kuna, klasična hrvatska priča. Tko će uopće razmišljati o ičemu izvan ponižavajućih egzistencijalnih parametara? Tu je i pad kvalitete obrazovnog sustava, upliv Crkve i desničarske politike u život, a time i razvijanje nekritičke svijesti usmjerene na svladavanje najelementarnijih vještina preživljavanja. Doslovno: škola – kuća – posao – brak – alkohol…

Riječ je o radovima eminentnih umjetnika, poput Ivana Kožarića. Zbog čega se dopušta devastiranje te baštine? Ima li ideologije u svemu tome?

– Glavna ideologija je nestručnost, nadograđena pripadnošću stranci na vlasti. Ovdje je HDZ već 20 godina na vlasti: svojim djelovanjem u Sisku uspio je opravdati atribut kriminalne organizacije. Skoro sve je privredno i kulturno devastirao, a sad se bori da pokrade ostatke ostataka. Naravno, uslijed slijepog slijeđenja politike pokojnog diktatora, sve ono što ne razumije etiketirao je “komunjarskim” naslijeđem koje treba ignorirati i satrti. Postoje arhivirani spisi u kojima se izdaju direktive o uklanjanju raznoraznih spomenika. Pritom se nije nužno radilo o socrealističkim djelima, češće o apstraktnim oblicima koji su im posve strani i nerazumljivi te time “komunjarski”. U igri je, naravno, zamagljivanje pogleda naivnih birača koji će se igrati razmišljanjima o stoljeću sedmom i sličnim glupostima, dok “ekipa” neometano pretvara i privatizira imovinu radnika u imovinu novokomponiranih Hrvata.

Kulturno-politički vandalizam

Umjetnici su u socijalizmu pokušavali oplemeniti život radnika, donijeti umjetnost u tvornice. Mislite li da umjetnost treba i hrvatskom radniku u kapitalizmu?

– Današnji radnik nema pravo razmišljati o ičemu osim o tome kako da zadrži posao, premda i ne dobivao plaću redovito. Radnici su svedeni na tegleću stoku i sretni su ako ih se uopće pušta na radno mjesto. Naravno da bi im bilo kakav oblik kulturne aktivnosti provjetrio uštogljenost i monotonost proizvodnog procesa. To je bio glavni motiv u socijalizmu. Dovodili su im umjetnike i davali mogućnost izrade željeznih skulptura ne bi li im time pomogli u proširivanju pogleda na proizvodni proces kao na potencijalno kreativan čin. U praksi je bilo i uspjeha. U svakom slučaju, radnici su nekad, osim rješavanja stambenog pitanja, od Željezare dobivali mogućnost naobrazbe za sebe i svoje obitelji, sportsko-rekreacijske i kulturne sadržaje, ljetovanje i prehranu, dakle neusporedivo kvalitetniji život nego danas.

Osim što je veoma zagađen i što ima teško ratno naslijeđe, kakav je Sisak grad?

– Sisak je grad samo po definiciji. U duhovnom smislu je bezidejna ruina u kojoj se može uspjeti samo s pozicija stranačke pripadnosti. U Sisku trenutačno drmaju HDZ i HSP i ne zna se koji je gori. U HSP-u praktički nema fakultetski obrazovanih ljudi, a oni vode kulturu. Sva sreća da sam više u Zagrebu nego u Sisku te si tako štedim uzaludno živciranje. OK, malo sam patetičan, svojim miješanjem životnih prostora uspijevam sačuvati dovoljno razbora da nastavim u daljnjoj borbi protiv sisačkog kulturno-političkog vandalizma. U Sisku crpim građu i ideje za rad, a u Zagrebu to razrađujem i pripremam se za izložbe i performanse. U Sisku se, naime, ljudi boje otvoreno pričati o situaciji u gradu.