Tipična holivudska shema
Dobro je poznato kako Oscar u kategoriji filmova izvan engleskog govornog područja često dolazi u ruke tvoraca kreativno marginalnih uradaka i da je u toj kategoriji riječ o posve nereprezentativnoj nagradi. Svejedno, čovjek ostane malčice razočaran kad tako očito inferiorno djelce kakvo je ovogodišnji laureat, danski predstavnik “U boljem svijetu”, trijumfira. S druge strane, bilo je vrlo predvidljivo da će pobijediti upravo taj film, krcat “humanističkim angažmanom”, dječicom, afričkim crncima i kršćanskim vrednotama, jer neće valjda američka Akademija svoju nagradu dodijeliti depresivnom Iñarrituovom “Biutifulu” ili bizarnom grčkom “Očnjaku” Giorgosa Lanthimosa, za kojeg je pravo čudo da je uopće nominiran. Uz to, redateljica nagrađenog filma Susanne Bier glasačima Akademije već je bila poznata, s obzirom na to da je i njezin pretprošli film, znatno solidniji “Poslije vjenčanja”, bio nominiran za Oscara, nakon čega je u američkoj produkciji, sa zvijezdama kalibra Halle Berry, Benicia del Tora i Davida Duchovnyja, debitirala ostvarenjem “Stvari koje smo izgubili u vatri”.
Problematiziranje nasilja
Dakle, “U boljem svijetu” film je koji paralelno prati dvije danske obitelji u krizi. Prvu čine naočiti kirurg Anton, inače Šveđanin, koji radi u afričkom izbjegličkom kampu, njegova atraktivna supruga Marianne te dvojica sinova, od kojih je stariji Elias, dječak pubertetskog uzrasta, žrtva školskih nasilnika. Izvor obiteljske krize je u tzv. preljubu koji je počinio Anton, pa Marianne više ne želi živjeti s njim. Drugu obitelj čine Eliasov vršnjak Christian i njegov otac Claus, koji se nakon smrti majke i supruge iz Londona vraćaju u Dansku, a izvor krize je u Christianovom okrivljavanju oca za majčinu smrt. Kao novi učenik, Christian izbavi Eliasa od šikaniranja brutalnim premlaćivanjem glavnog nasilnika, a sve što dalje slijedi eksplicitno je problematiziranje odnosa prema nasilju praćeno pitanjem grijeha, iskupljenja i oprosta.
Kako je već red kod autora s “ozbiljnim” namjerama, Susanne Bier i njezin česti scenarist Anders Thomas Jensen kreiraju nesavršene likove od kojih svatko ima neku slabost, no nesumnjivo se jedan od njih nameće kao tzv. moralna vertikala. To je Anton, koji požrtvovno pomaže afričkim bolesnicima i žrtvama opakog nasilja, te afirmira nenasilan odgovor na nasilje, štoviše, on doslovno demonstrira Eliasu i Christianu kako nasilniku valja okrenuti i drugi obraz te ga tako poraziti moralnom superiornošću.
Novi zavjet
Čista suprotnost Antonu je Christian, koji smatra da na nasilje treba odgovoriti nasiljem, znači u skladu sa Starim a ne Novim zavjetom, ali i s Benjaminovim “svetim nasiljem”, no to je opcija koju Susanne Bier i Jensen nikako ne podržavaju. Štoviše, i to je ono što u filmu najviše iritira (uz nevjerojatno neuvjerljiv prikaz pokoravanja vođe afričkih krvoloka Antonovim zahtjevima), oni malog Christiana pretvaraju u duboku frustriranu osobu psihopatskih nagnuća, poručujući kako nasilan odgovor na nasilje nužno završava u još većem nasilju i zlu (po logici sestre Bernardice da onaj tko proba marihuanu nužno završava na heroinu).
No, da bi film završio svima dragim happy endom, Christian će se jednakim obratom kojim je postao psihopat opet pretvoriti u dobrog dečka i pomiriti se s ocem, a Marianne će, naravno, oprostiti Antonu i primiti ga nazad u njihov dom. Na djelu je tipična holivudska shema, pa je i logično da ju je Hollywood nagradio svojim najprestižnijim priznanjem.