U Kući cvijeća sve veća gužva

Početkom mjeseca maja, kad Kuću cvijeća okruži friško zelenilo, cvrkut ptica zamijene tiha kolona i poneki jecaj. Teški koraci dodatno su otežani vijencima i uzbrdicom koja vodi ka vječnom domu Josipa Broza Tita.

– Mi smo Titovi, Tito je naš – procijede umorno kroz zubni prored borci NOB-a, polože vijence i još jednom pozdrave komandanta, kao da na svojim plećima više ne nose teret godina.

Nada da će Drug Stari jednom ustati iz groba, usahnut će očigledno kad usahne i svjetlost njihova života, pa ako su im već sve ostalo oduzeli, nadu ne mogu. I tako svake godine. Ovog 4. maja ta nada izbrojila je 31. svjećicu, dakle ušla je već u srednje godine, a Drug Stari nikakav znak da pošalje, da će nade saboraca ikad biti uslišene, a ni drugarica Jovanka Broz se nije baš pretrgla. Poslala je vijenac, kao i svake godine, ali ni pojavom ni riječju da se obrati. I tako već godinama. Prazan prostor između nade i realnosti pokušava popuniti unuk Joška Broz, koji je čak reaktivirao Komunističku partiju, ali Broz je samo jedan i njega su zvali Tito.

Ove godine je grob Josipa Broza Tita posjetilo, po evidenciji Muzeja istorije Jugoslavije u okviru kog je i Kuća cvijeća, 2.015 duša iz raznih krajeva bivše nam države. Rijeka, Zagreb, Ljubljana, Skoplje, Sarajevo… Bratstvo i jedinstvo na parkingu.

Kažu da broj posjetilaca raste iz godine u godinu i da se mijenja njihova struktura, pa tako Kuću cvijeća sve više posjećuje omladina, od kojih je dobar dio rođen poslije Titove smrti. Njima će s vremenom dolazak u Kuću cvijeća biti samo dio folklora kojem su ih učili njihovi stari, a Tito…

Srećom pa je prošlo vrijeme kad su mu pojedini, nažalost vrlo značajni politički faktori, i mrtvom prijetili glogovim kolcima, i kad su zaposleni u Muzeju bili u strahu za sopstveno zdravlje, pa i život. U jednoj od čitulja danas stoji: “Smrt zavisi od toga kako je neko živeo. Ako ste uradili nešto korisno, to će vas nadživeti.”