Udavi ih prašina

Banijsko selo Buzeta, naseljeno uglavnom rijetkim povratnicima, nije teško pronaći: valja samo slijediti teške kamione koji se poput kišnih glista spuštaju s autoceste Zagreb-Sisak. Jedan, drugi, treći, četvrti, peti… Prestajemo brojati, počinjemo ih pratiti i nešto kasnije ulazimo u selo u kojem je uska vijugava cesta poput zmije promijenila svoju “kožu”: nekoliko se kilometara asfalta pod kotačima brojnih kamiona, koji tuda svakodnevno prolaze, pretvorilo u makadam.

Selo je koridor za prijevoz kamena iz obližnjeg kamenoloma Mramor Buzeta do autoceste Zagreb-Sisak, gdje se nasipa. Nakon što kamioni prođu selom, za njima, zahvaljujući tek minuloj kiši, ostaje nešto manji oblak prašine. No, za suhih dana, ti su oblaci nalik onima iz tvorničkih dimnjaka.

Nitko nije nadležan

Cesta je dalje puna udubljenja, rupa i blatnih jaraka. Kamioni prolaze tik uz drvene ograde kuća: osim što izgledaju kao da ih je netko prebojio u bijelo, nemali je broj zakačen ili srušen. Uz zaglušujuću buku motora, mještani potiho gunđaju i bore se s nesnosnom prašinom koja se lijepi na kožu, ulazi u nosnice, izaziva kihanje i suhoću grla.

– Nemamo ništa protiv toga da se radi, da kamioni voze. I šoferi su mučenici, teško zarađuju za kruh. Ali najviše nas ubija prašina, udavi nas. Uvuče se u kuću, ne možeš prozore otvoriti, ovo malo vrta u kojem smo posadili povrće i voće, puno je prašine. To nije zdravo. Tražili smo barem da nam polijevaju cestu. Obećali su, ali od toga zasad nema ništa – dobronamjerno priča Ljubiša Muždeka, čija je kuća na ulazu u selo. Pokazuje i napuknute gabarite kuće, stradale uslijed zvučnih vibracija jakih kamionskih motora.

– Koliko ovo traje? – pitamo ga u trenutku dok TAM od više desetaka tona prolazi tik uz kuću.

Pogledom snimamo vozača, čvrsto drži upravljač. Vroooooom! u času ostavlja dimni trag.

– Moliim, što kaš’te? – nadjačava buku naš domaćin. Ponavljamo pitanje.

– U selo sam se vratio u šestom mjesecu 2000. Već su tada kamioni prolazili ovuda. Rupe na cesti nasipali su prije mjesec-dva. Pa opet ništa. Na dan prođe od 150 do 200 kamiona -upoznaje nas sa stanjem na terenu.
Teško je na prvi pogled reći tko je u ovom slučaju nadležan za rješenje problema. Doznajemo da je seoska cesta, odnosno makadam, županijskog karaktera.

– Za naše probleme zna Grad Glina, zvali smo i Poduzeće za ceste u Sisku, no nitko nije nadležan, nitko ne može ništa učiniti. A mi bismo samo željeli da nam naprave cestu, iskopaju kanale kojih nakon prolaska kamiona više i nema. Drugo, kad njome prođu kamioni od 60 tona, u zemlju potisnu i kablove i cijevi. Možda bi kamioni mogli voziti obilazno, preko sela Obljaj, koje je 90 posto nenastanjeno – priča Ljubiša.

Ni živjeti ni umrijeti

U selu koje broji jedva četrdesetak povratničkih duša svi pričaju isto: nemaju ništa protiv da se radi, ali pod drugačijim uvjetima.

– Zemlja je zatrpala šance. Niti je za živjeti, niti je za umrijeti. Čak su u jednom trenutku u mome dvorištu počeli okretati kamione. Teško je i kad je blato i kad je prašina. Živimo suživot s kamionima i prašinom – kaže Mira Kuka iz središnjeg dijela sela.
Ni njena susjeda, baka Dušanka, nema ništa protiv da se radi, ali s punom pažnjom prema mještanima koji tu žive.

– Voda mi uopće ne može odlaziti, srušili su i cijevima zatrpali jarak i voda nakon kiša plavi vrt. Svakodnevno kopam jarak da voda oteče. Mora se raditi, ali neka naprave cestu. Veš sušim iza kuće, gdje je manje prašine, pa ga prostrem navečer, kad kamioni utihnu. Ta cesta je izgrađena samodoprinosima mještana – kaže baka.
Prema izlasku iz sela, makadamska cesta je sve oštećenija. Zaustavljamo se u razgovoru s još jednom starijom mještankom. U roku od dva sata izbrojili smo gotovo trideset kamiona koji su protutnjali pored nas. U susret nam dolazi kombi; iz njega izlazi poslovođa Dragiša Lončarević. U prvi mah, sumnjivi su mu novinari na terenu. Kamioni s jedne i druge strane, kao po naredbi, zastaju.

– Ovo je nerazvrstana lokalna cesta. Županija na održavanje ove ceste nije stavila ni kune. A trebala je, mi za 150 kamiona plaćamo registraciju, plaćamo koncesiju po kubiku otpremljenog kamena. Grad bi također trebao održavati cestu. Mi smo svake godine održavali cestu. Planiramo i ove – daje na znanje Lončarević.

Obećanje asfalta

Kako, pitamo se? Odlazimo pred kamenolom. Strojevi buče, praše, melju kamen. Poslovođa nam kaže da je kamenolom u zakupu tvrtke Solidum-Žužić. Koncesiju ima tvrtka Mramor Buzeta.

– Zašto ne asfaltirate tih nekoliko kilometara ceste, tako ne bi bilo prašine? – pitamo Lončarevića.

– Županiji je bilo najlakše proglasiti cestu nerazvrstanom. Da je razvrstana, Grad Glina bi trebao nešto raditi, a nitko nema novca. Cesta se konstantno uništavala. Mi smo već došli na takvu cestu. Da se sanirala, vidjeli biste da ste došli po suhom. Mi smo nasipali materijal, prolazili valjkom, polijevali vodom. Jedan čovjek iz sela zalijevat će cestu cisternom, to je sigurno. Šanci će biti napravljeni, iako bi i županija mogla asfaltirati cestu. Koliko firmi u Zagrebu radi, pa ne asfaltiraju ceste – priča Lončerević.
Kaže da im je naš dolazak poslužio kao dodatna motivacija, pa poručuje mještanima:

– Obećavam da ćemo nasipati i polijevati cestu te iskopati kanale uz put. Da nije pala kiša, već bi cisterna bila u pogonu… Kroz Obljaj ne možemo voziti: selo je na brdu gdje kamioni ne mogu voziti teret. U budućnosti ima planova i za asfalt.
Dok se prašnjavim putem vraćamo do autoceste, kamioni nam “pušu” za vrat: za jedan dan, bilo ih je i više nego dovoljno.