Časna borba katoličke alternative
Povodom papina posjeta Hrvatskoj, Queer Zagreb ad hoc je priredio Pop(e) Film Festival, kao kombinaciju igralačko-ironijske i ozbiljno-kritičke alternative oficijelnom ultimativnom slavljenju institucije pape, a onda i Katoličke crkve u cjelini. Festival je ponudio izbor filmova u rasponu od odlično poznatih suvremenih igranih klasika, Almodovarova “Lošeg odgoja” i Mullanovih “Sestara Marije Magdalene”, do triju mnogo manje znanih dokumentaraca, od kojih se potpisniku ovih redaka najzanimljivijim učinio “Čiste savjesti: put vjere sestre Jeannine Gramick” autorice Barbare Rick.
Pape iz drugog ugla
“Čiste savjesti”, nastao 2004, govori o američkoj časnoj sestri Jeannine Gramick, primarno iz perspektive njezine višedesetljetne borbe za ravnopravnost homoseksualnih osoba unutar Katoličke crkve shvaćene kao zajednice vjernika, zajednice kojom ravna crkvena hijerarhija na čelu s papom, kardinalskim zborom i Kongregacijom za nauk vjere. Iz perspektive papina posjeta Zagrebu, posebno je zanimljivo da je ravnatelj Kongregacije u doba kad je film sniman bio Joseph Ratzinger i da je upravo on u filmu najapostrofiraniji službenik Crkve, onaj kojem sestra Jeannine pokušava dostaviti svoju kapitalnu knjigu “Gradeći mostove: gej i lezbijska realnost i Katolička crkva”, i koji je nekoliko godina ranije, zajedno s Ivanom Pavlom II, donio odluku da sestra Jeannine prestane s pastoralnim djelovanjem među gejevima i lezbijkama zbog “ozbiljnih doktrinarnih grešaka”, na što se nadovezala zabrana da javno govori o homoseksualnosti, koju joj je izrekla njezina redovnička zajednica.
Sestra Jeannine toj se naredbi nije pokorila, pozivajući se na slobodu vlastite savjesti, što je središnja misao-ideja-poruka koju film afirmira: osobni doživljaj i svjedočenje vjere, te vrijednosne posljedice u skladu s vlastitom savješću. To ne znači proizvoljnost u tumačenju vjere i formiranju doktrine i vrednota, nego slobodu utemeljenu na argumentima. A sestra Jeannine izvanredno barata argumentima i s lakoćom pobija antihomoseksualne pseudoargumente koje plasira službena Crkva, neuvjerljivom se selektivnošću pozivajući na Bibliju, a sposobna je komunicirati i s onima koji joj se žestoko protive ako u njima pronađe ili pobudi zrno tolerancije. Toliko je vješta da čak i neizjašnjavanje o vlastitoj seksualnoj orijentaciji uspijeva uvjerljivo objasniti.
Protiv kvazi-autoriteta
Najveća vrijednost filma upravo je u tome što pokazuje kako u Katoličkoj crkvi još postoje umno superiorne i pritom iznimno tople, nije pretjerano reći svetački nevine, osobe poput sestre Jeannine, naspram ograničenih polu i kvazi-intelektualaca koji Crkvom dominiraju, poput onog svećenika koji je na dan papina dolaska objašnjavao na HTV-u kako je teolog Ratzinger “dokazao” antiracionalnost marksizma (?!). Dakako, nevinost udružena s pameću i nepokornošću umno slabim autoritetima ovog svijeta, pogotovo ako su ta nevinost, pamet i nepokornost ženskog roda, nikad u vrhu crkvene hijerarhije nisu dobro kotirale.
A kad na samom kraju filma sestra Jeannine beskompromisno kritički označi pape kao monarhe, a kao ilustracija ide slika Ivana Pavla II, još je jasnije da to izvanredno stvorenje neće dočekati da je službena Crkva istakne kao uzor, iako je to zaslužila jednako kao i Majka Terez(ij)a (za razliku od koje ne odgovara crkveno zadanim rodnim ulogama). Dok Jadranka Kosor i Željka Antunović pokorno ljube ruku monarhu, jasno je da službena Hrvatska ne zna da postoji katolička alternativa drugačija od Sudca i hercegovačkih franjevaca.