HRT film tretira kao rob

Foto: Davor Konjikušić

Nedavno objavljena knjiga “Uvod u povijest hrvatskog igranog filma” (izdavač Leykam International) predstojnika Katedre za filmologiju na zagrebačkome Filozofskom fakultetu,  poznatog teoretičara filma Nikice Gilića, prvi put donosi balansirani presjek suvremenoga hrvatskoga igranog filma, počevši od Vatroslava Mimice pa sve do današnjih autora, poput Zvonimira Jurića i Gorana Devića.

Koje to stilske odlike i umjetnički specifikum hrvatski film posjeduje u odnosu na bosanski, slovenski ili srpski film?

– Nije riječ o velikim, dramatičnim razlikama, više možemo govoriti o tendencijama i nijansama. Slovenska je kinematografija bila više naklonjena art-filmu, srpska je imala dihotomiju radikalnog modernizma i žanrovskog filma, kod nas se razvijao art-film, ali ne do krajnjih granica, i žanr-film, koji se pojavljuje izvan središta kinematografije, pomalo na margini; mora se primijetiti da su neki od najtalentiranijih autora, poput Zorana Tadića, morali tražiti producente izvan Zagreba, jer je naša kulturna sredina imala određene predrasude prema žanru. U spoju srednjostrujaškog arta i diskretnoga žanra nastala je neka specifičnost unutar tog razdoblja.

Bez oštrih rezova

Ako su na istom film radili srpski glumci, hrvatski redatelji i slovenski producenti, je li moguće raditi rezove i govoriti da je to hrvatski film?

– Oštrih rezova nema i ne znam pravi li ih itko pametan. Riječ je o kulturnoj tradiciji. Za Rajka Grlića ne možemo reći da nije srpski, da nije hrvatski ili da nije jugoslavenski režiser. Zoran Tadić je najbolje svoje filmove producirao u beogradskom “Centar filmu”. S druge strane, njegovi su filmovi obojeni vrlo lokalno, zagrebački. Tomislavu Pinteru i Jugoslavija je bila pretijesna, nekmoli Hrvatska. Inkluzivnost i fleksibilnost su jedini načini na koje se ove stvari mogu promatrati

U knjizi ste izbjegli spomenuti nacionalističke uratke, poput filmova “Božić u Beču”, “Anđele moj dragi” i “Četverored”. Što je tome razlog: ocjena da je riječ o umjetnički nebitnim filmovima ili želja da se ne spominju u kontekstu hrvatskog filma?

– Knjiga je napisana kao prva umjetnička knjiga o povijesti igranog filma u Hrvatskoj. Za razliku od Škrabala, akcent sam stavio na sve ono što je dalo doprinos umjetničkom, a ne konstitutivno-političkom razvoju. Loše se stvari kritiziraju samo onda kada nezasluženo imaju visok rejting, a teško da ćete naći kritičara koji će reći da je “Četverored” važno umjetničko djelo. To su filmovi koji su sastavni dio povijesti kulture, ideologije i politike, ali ne pripadaju povijesti umjetnosti.

Od doba Leni Riefenstahl postoji polemika mora li se umjetnik, pored estetskih, baviti i  etičkim pitanjima: jesu li onda naši filmski umjetnici zakazali tokom devedesetih?

– Ideja da je umjetnik savjest društva čini mi se staromodnom i zaostalom iz doba romantizma, i povijest je nije potvrdila. Postojali su umjetnici koji su bili savjest društva, ali kao i pravnici i ekonomisti i poštari. I u devedesetima i u osamdesetima i u sedamdesetima umjetnici su se nalazili na različitim stranama političkoga spektra. Da sam se bavio time što su umjetnici u etičkom smislu trebali napraviti, ova bi knjiga potpuno drugačije izgledala. Znamo za jako puno umjetnika koji su se iz jedne ideologije prešaltali u drugu, kao da je riječ o promjeni čarapa.

Polujavna-poludržavna televizija

Za razliku od Josipa Broza Tita, Franju Tuđmana nije zanimao film, baš kao ni sadašnju političku elitu?

– Glavni problem s našom kinematografijom nakon 1990. je taj da naše elite nisu smatrale film važnim za reprezentaciju države i nacije. Za njih su bili važni književnost i kazalište, a film je završio na potpunoj margini. U trenutku kada se dogodio rat, film je bio dominantno kulturno sredstvo reprezentacije: Srbija je to prepoznala, a Hrvatska nije. Kod nas se pokretne slike smatraju medijem koji se tek treba dokazati, a ne nečim iz pretprošlog stoljeća.

U “Uvodu u povijest…” iznijeli ste tezu da se filmovi koji se djelomice bave suočavanjem s prošlošću, poput “Crnaca”, ne bi mogli dogoditi bez Brešanova filma “Kako je počeo rat na mom otoku”?

– Apsolutno bi bilo dobro da se taj film desio ranije, ali znam puno ljudi koji su i taj naslov i “Svjedoke” doživjeli kao svojevrsno olakšanje. Imam dojam da je Vinko Brešan odlično osjetio trenutak kada se može napraviti takav film. Prikaz tih tema bio je postupan, a Brešan je bio sastavni dio te kulture. Već smo u “Maršalu” dobili mogućnost da se smijemo prošlosti. Uz činjenicu da se možemo zabrinuti oko prošlosti, da je možemo proučavati, dobili smo mogućnost i da joj se smijemo. Smijeh je onaj ključni dokaz da je društvo sazrelo.

Filmaši često ističu da je HRT kao javni servis jedan od glavnih krivaca tome što se domaći film jedva održava na životu?

– HRT nije glavni krivac, ali svoju javnu funkciju jednostavno ne zadovoljava, čemu pogoduju i drugi mediji. Kada su nedavno počeli reklamama prekidati filmove, nitko nije reagirao, osim “Novosti” i možda ponekoga portala. Tim je postupkom javna televizija prestala shvaćati film kao umjetničko djelo i počela ga tretirati kao običnu robu. Urednici kulture u medijima diljem Hrvatske trebali su napadati HRT dok to ne promijeni. Nakon nekoliko naših medijskih istupa, zavladala je šutnja. Televizija je takva samo zato jer joj društvo dopušta da pokazuje stare domaće filmove i zato jer nema novca za nove. Gledanost takvih programa zapravo dokazuje da postoji interes za filmove koji nisu komercijalno američko smeće. Ljudima to treba i ljude to zanima. Filmsku su redakciju ukinuli iz nekog banalnog razloga, a Dramska funkcionira tako kako funkcionira. Dokumentarna je s jedne strane okrnjena, a s druge se ne bavi ozbiljnim društvenim temama, pa imamo polujavnu-poludržavnu televiziju.

Pacificiranje fakulteta

Zašto prije dvije godine niste podržali blokadu studenata Filozofskog fakulteta?

– Za mene su svi studenti jednaki, bez obzira na svoju ideologiju. Situacija u kojoj se studenti kriju pred drugim studentima kako se ne bi osjećali moralno prozvanima zbog nepripadnosti jednoj političkoj grupi, za mene je pomalo zastrašujuća. U plenumima, kao izrazu direktne demokracije, vidim snažnu politiku stvaranja neprijatelja. Vidim i radikalizaciju razgovora, što nas malograđane, umjerene, liberale tjera na to da ne možemo sudjelovati u direktnoj demokraciji. U svemu se tome, primjerice, prešućuje činjenica da Filozofski fakultet naplaćuje studij odličnim studentima koji su fakultet upisali kao studij za posebne potrebe. Mi smo jedan od rijetkih fakulteta koji to radi. Nije im bitno to pitanje njihovih kolega, a žele ostvariti bratstvo sa seljacima i radnicima. Da su stvarni revolucionari, pozabavili bi se i tim pitanjem. Mislim na svoje kolege profesore, jer korektnije je da govorim o profesorima, a ne o studentima, koji imaju pravo raditi što god žele, a ne da ih ja učim tome. Nitko se od njih nije pobunio kada sam kao sindikalni aktivist govorio o tome da se treba usprotiviti bolonjskom sustavu i kada sam o njemu govorio kao o liberalnoj desničarskoj ideji koja će na kraju dovesti do toga da se gase neprofitabilni studiji poput indologije ili filozofije. U tom trenutku nisi mogao naći ljevičara da ga svijećom tražiš; tri godine poslije ljudi su zaspali kao “bolonjci”, a probudili se kao radikalni ljevičari. Oprostite, ali to ne razumijem.

Kako je danas s bolonjskim sistemom studiranja?

– Raspada se po svim šavovima. Ljudi koji su ga zagovarali, odbijaju ga staviti na listu svojih zahtjeva i ustati protiv liberalnog načina organizacije sveučilišta: “Bolonja” je pacificirala fakultete, privukla nas je jednom birokratskom sustavu.

Nisu li za loše provođenje bolonjskog sistema krivi i oni profesori koji loše rade svoj posao, ne dolaze na predavanja i ne ispunjavaju ni minimalne radne norme?

– Sigurno je i to jedan od razloga, ali propada zato što za to nema dovoljno infrastrukturne volje. Profesori koji nisu radili, nisu radili ni u starom sistemu, a ondje gdje su marljivi, nema iskrene volje da se taj sistem provede. Dat ću vam jedan primjer: na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Milivoj Solar je još 1971. uveo bolonjske principe, kao i osigurače protiv negativnosti bolonjskog procesa. Na Odsjeku su stvari izvrsno funkcionirale četrdeset godina. Nitko nas nije nikada pitao kako to funkcionira i koje su prednosti ili mane. Samo je došla čitaba iz Bruxellesa, koju je sastavila privremena radna skupina, a mi smo to shvatili kao recept za bolonjski proces i birokratski sve proveli, uz gromoglasnu šutnju akademske zajednice. Dok sam govorio protiv bolonjskog sistema, moram biti otvoren i želim to reći, proglašavali su me desničarem, zato što je riječ o europskoj ideji koja će razdrmati nacionalističke strukture. Niti je bolonjski sistem na kraju proveden, niti su se te strukture razmrdale; došlo je tek do raspada veza između znanosti i nastave.