Pranje vlastitih biografija nad mrtvim Đilasom

Otvaranjem izložbe “Moguća Srbija Milovana Đilasa” u Domu omladine u nedelju, 12. juna Beograd je obeležio 100 godina od rođenja možda najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta Milovana Đilasa. Izložbu je trebalo da začini i debata o njegovom liku i delu, u kojoj su najavljeni Dobrica Ćosić i Matija Bećković. Došli su oni, održali slovo, oprali još malo svoje komunističke biografije, zaprljali Brozovu i sa božjim mirom napustili “debatu”.

Najveća sala Doma omladine bila je u nedelju uveče premala da bi primila sve radoznalce koji su došli da čuju šta o Đilasu imaju reći oni koji su ga i poznavali – Ćosić i Bećković. Ćosić je za ovu priliku pripremio punih pet strana teksta. Za njega je Milovan Đilas prvi pobunjenik protiv “Staljinovog epigona Josipa Broza”. Đilas je posle 1948. postavio najteži cilj – promeniti ideološko biće od boljševika i staljiniste u antistaljinistu.

Guslanje bez gusala

Po Ćosiću, Đilas nije skrivao da je boljševik a, kako kaže, “pobedio je sebe u 42. godini i od tada se borio protiv realnog staljinizma, nakon čega je napisao ‘Novu klasu”.

Titovu vladavinu Ćosić je u nekoliko navrata nazvao “brionskim monarhizmom” što je, kaže, shvatio čim je upoznao monarha lično.

– Kada sam 1962. godine upoznao Tita, konačno sam shvatio da se pod tim brionskim monarhom ne može da zasnuje demokratski socijalizam. Upao sam u dramatičnu psihološku i idejnu krizu i napisao “Bajku”, koja predstavlja prekretnicu u mom shvatanju sveta i postojećeg poretka. Kao borbeni pesimist, postao sam odlučan protivnik titoizma, a po Đilasovom povratku sa robije imao sam sreću da, zajedno sa Matijom Bećkovićem, postanemo bliski intelektualni prijatelji – rekao je Ćosić.

Bećković, koji je na ovaj skup došao direkt sa DSS-ovog protesta protiv NATO pakta, sa zadovoljstvom je prihvatio ovaj neformalni Dobričin poziv da preuzme katedru.

– Beograd se ne klanja partijskoj knjižici broj četiri, već robijaškom broju 6180 u mitrovačkoj robijašnici; Beograd ne obeležava dan u kojem je iz jasala u izbi kamene kuće u Podvišću ugledao svet Milovan Đilas, već dan kada se ponovo rodio u Beogradu kao zreo, oženjen čovek, otac dvoje dece i u svojoj 44. godini kačket zamenio robijaškom šajkačom…

Nastavio je Bećković dalje nabrajati zbog čega se Beograd klanja Đilasu, ali suštinu o tome koliko Beograd zna o Đilasu izneo je Dejan Đokić, istoričar mlađe generacije.

– Tek sam u Londonu otkrio Đilasa, a ne ovde – rekao je Đokić, koji je svojih pet minuta iskoristio da objasni povezanost Velike Britanije i Đilasa, ali i da odmakne Đilasa od posrbljavanja koje mu je namenio dvojac Ćosić-Bećković.

Nisu mu dali da priča

– Moram da priznam da je za mene Đilas pre svega veliki jugoslovenski revolucionar koji nije bio značajan samo za Srbiju – rekao je Đokić. Usledio je i nenadani aplauz.

Žarko Puhovski je takođe ovom zadatku pristupio sa distance, rekavši da je Đilas “živio od prejake riječi, a nije mogao da je izdrži ni on sam, ni njegova okolina”. Puhovski je Đilasa okarakterisao kao “heretika kojem se desila najgora sudbina”.

– On je nadživio svoju crkvu. Ne možete biti heretik, ako crkve nema. To je, dakle, tipično đilasovski: pobjeda u porazu i poraz u pobjedi – rekao je Puhovski.

Na kraju, kada se očekivalo najzanimljivije, a to je učešće publike kako bi ovaj događaj opravdao naziv debate, to se nije desilo. Svi su očekivali da čuju jednoga čiču koji je u nekoliko navrata dobacivao govornicima da “ne lažu o Đilasu”, čiji je on bio prijatelj. Čiča je na kraju ostao bez obećane reči, a prisutni su se razmileli po hodniku Doma omladine. Neko je povikao:

– Čiča, uzmite mikrofon i pričajte! Tako ni Đilasu isti ovi nisu dali da priča!