Protiv metodičkog individualizma

Živimo li mi u vremenu prevlasti kolektivističke ideologije nacija (a sutra i klasa?) ili u vremenu razularenog (“potrošačkog”) individualizma, u kojem svi kao “nacionalni pojedinci” ustvari ne marimo za ništa što nadilazi naš partikularni i pojedinačni sebični interes? Ako smo tzv. prosječni konzumenti samo “naših” medija (što je po sebi zavodljiv ideološki konstrukt), svjedoci smo oba ova pravca razvoja u prikazivanju stanja naše društvenosti.

Jer, polovica medijskih izvještaja, naročito oni koji govore o vanjskoj politici “naše” zemlje, neumorno kroz desetljeća napumpava “nacionalnu svijest”. Odnos Srba i Hrvata – u jednoj našoj i u svim našim zemljama – posebno beznadno. Tako se sada ne može zaobići naoko luda pretpostavka da je ugađanje Srbije Zapadu, na što se svodi hapšenje Ratka Mladića od strane beogradske vlasti, loše za drugog ugađača istom gazdi – Hrvatsku. Tj. Hrvatska se ponaša kako se ponaša iz motiva svoje najviše političke autentičnosti, dok je u Srba sve obrnuto – neautentično. Na drugi način, vrijedi naravno i obrnuto. A onda u bazičnu srpsko-hrvatsku “zatvoreničku dilemu” ulijeću svi ostali naši narodi i narodnosti.

Baš zato, što si (još) transnacionalno ne vjerujemo, kažu vodeći novinski komentatori, svi odreda zagovaratelji liberalne tranzicijske pravde, i trebamo jake pomirbene kampanje, poput ove koju sada inicira REKOM. Možda svaki naš narod ima (a onda možda i treba imati!) svoju istinu o zadnjim ratovima u kojima je sudjelovao (već u formuliranju tih “činjenica” počinju svađe), no činjenice o mrtvima i nestalima su činjenice. Brojevi su brojevi, a zločini su zločini. Samo, tko još naivno, osim onih koje interes čini slijepima, vjeruje u “srpske”, “hrvatske” i sl. strane rata, kao po sebi uvjerljive diskurzivne strategije?

Pa zar je moguće da smo, koliko jučer, htjeli dati život (ne svi) za hrvatske ili srpske interese, kao interese – čega i koga? Hoće li regijom vladati Konzum ili Delta? Ili oba koncerna zajedno? Ili će ih kupiti neki veći svjetski igrač? I tu dolazimo do sada već dominantnog dijela “naših” medija, a to su rubrike koje govore, na način nestanka klasnog društva, o individualizaciji i internalizaciji kapitalizma. U kojem je svatko sam odgovoran za svoje radne, a onda i životne uspjehe i neuspjehe. Nužno je preuzeti odgovornost i “raditi na sebi” (makar vas to kao projekt-Severina odvelo i na pravoslavnu svadbu).

Ta etika samopomoći više nije rezervirana samo za lakše rubrike u novinama. Za svaki karijerni uspjeh vrijedi: intenziviranje samomotivacije, usavršavanje osobnosti i retoričkih kompetencija. Ako to ne pomogne, onda nisu zabranjene ni predmoderne strategije i tehnike za dosizanje željenih ciljeva uspjeha: treba se uteći osobnim vezama i ovisnostima i graditi njihove mreže. Ne, nije to onaj ružni klijentelizam, koji bi mogao biti i utuživ. Dakle, koruptivni dogovori između moćnih igrača u stranačkoj politici i u privrednim i drugim poduzećima. Dovoljno je za uspješnu karijeru brinuti da ste u središtu nejednakih i dereguliranih ekonomskih odnosa na strani poslodavaca, a ne radnika. Najbolje je ako ste sami onaj tko može da milostivo zapošljava i drži “svoje” radnike u osobnoj ovisnosti i pokornosti. A baš je to kasnoantički i ranofeudalni izvor pojma precarius – otkuda današnji razvlašteni prekarni radnici.

Očito, početno postavljena dilema “kolektiv ili pojedinac” NIJE dobro postavljena, a ono što zaprepašćuje je količina nemisaonog žurnalizma, ali i znanosti, koji od nje žive. Duhovna lijenost uvijek dobro dolazi vladajućima. Ono što ujedinjuje “potrošače” sa “Srbima” i “Hrvatima”, kao subjektima diskurzivnih strategija, NIJE razlika između univerzalnog i partikularnog, već samo različiti pristupi teškoćama oko interpeliranja u subjekt u situaciji apsolutne dominacije univerzalističko-individualističke paradigme, njenog horizonta i njenih ustanova.

Identitetske strategije, svi oni napuhani sukobi između “Srba”, “Hrvata”, “Bošnjaka”, “Albanaca” itd., sada su samo jedna od mogućih varijanti (povijesno dokazanih) za očuvanje i obnavljanje vlasti u ideološkom obzorju univerzalističkog individualizma. Identitetska strategija takav je argumentativni postupak koji pretpostavljenu korist ili “interes” pretpostavljene “identitetske grupe” legitimira pomoću neposrednog pozivanja na neko univerzalno načelo, najradije iz ideologije “ljudskih prava”. “Priznanje” grupe učinak je identitetske argumentacije – ako argumentacija uspije. Tako ako vlast priznaje da je neki grupni “interes” moguće “legitimno” izvesti iz nekakvog univerzalističkog načela, time ujedno dobiva i pravo na postojanje grupi, kojoj argumentator pripisuje “interes”, a kojemu vlast pomoću svoje argumentacije pribavlja važenje. Manje apstraktno: “identitetski diskursi” odlično služe u stvarima tranzicijske (ne)pravde, Haškog suda i sl., dakle u stvarima sada među-državno-nacionalnih odnosa. No, malo dijete koje bi iz hrvatskog identiteta počelo propitivati prava pripadnika te “zajednice” na radni odnos, pristojnu nadnicu ili uopće civilizacijske dosege u kvaliteti života (pravo na mirovinsko osiguranje, besplatno školovanje itd. i sl.), odmah bi se našlo u nevoljama.

Zato tu u pomoć vlasnicima naroda dolazi individualistička paradigma. Privatizacija sistemskih problema i puko privatno traženje rješenja uzrokuju političku, grupnu nemoć u naslovljavanju problema kao sistemskih i svakom pokušaju da se oni i riješe na toj ravni. Politički učinak ideologije individualizacije, kako o tome piše slovenski sociolog Gorazd Kovačič, je depolitizacija. A odsutnost političkog angažmana, koji bi doveo do klasnog interesnog zastupstva, postaje nužnim uvjetom koji individualizaciji dodjeljuje status objektivnog i neizbježnog procesa.

Dojam da je pojedinac ključno prizorište ideoloških i sistemskih pritisaka te strateško mjesto na kome se treba sukobiti s njima, sastavni je dio individualističke ideologije. Kada je ona i kritična, to najčešće izgleda ovako: pojedinac treba samo uvidjeti svoje ideološke zablude i tako pronaći osobnu protu-moć za protu-sistemski otpor. Ali, pojedinac se sam ne može sukobiti s ideološkim i sistemskim okvirom. To može učiniti samo u savezu s drugima. Zadatak, dakle, nije samo u prosvjetljivanju pojedinaca. On je prvenstveno politički. A to znači povezati sada depolitizirane pojedince i fragmentirane radničke klase.