S manje muke u novi život

Već dvanaest godina u Kninu djeluje humanitarna Udruga “Hoću kući”, čiji naziv sugerira primarnu svrhu njezina postojanja: pomoći izbjeglim i protjeranim osobama da što lakše i bezbolnije ostvare svoja povratnička prava i snađu se u novim životnim okolnostima. Udrugu je osnovala Zdenka Šimpraga, i sama povratnica koja je na vlastitoj koži, vrativši se s obitelji u Ervenik, osjetila svu muku povratničkog života. Tijekom godina, Udruga je izravno pružila pomoć za oko 15.000 osoba. Ovoga trenutka skrbi o 135 osoba, a novi se povratnici javljaju svakodnevno.

– I sama sam prošla kroz taj povratnički proces, pa sam jednostavno shvatila koliko je pomoći u toj situaciji potrebno i da doista treba biti posebno senzibiliziran za probleme povratnika. Od mog povratka i osnivanja Udruge mnoge su se okolnosti promijenile, proces je donekle olakšan, ali je i dalje ostalo puno problema, a mi smo tu da ih pokušamo olakšati i umanjiti. Valja, naime, znati da povratnici u Hrvatsku pri dolasku nisu u sustavu, pa treba brzo reagirati i pomoći im da u što kraćem roku ostvare početna statusna prava, dobiju dokumente i upišu se u knjigu državljana, a potom da što lakše prežive prve dane nakon povratka. U pojedinim slučajevima, ljude doslovno učimo kako živjeti u novim, vrlo teškim uvjetima. U najvećem postotku, ti ljudi u trenutku povratka nemaju doslovce ništa, moraju početi stvarati od nule, a za takvo što morate biti poduzetni, imati golemu snagu, ali i pomoć sa strane – kaže Zdenka Šimpraga.

Primjer Islama Grčkog

– Mnogi žive u prošlosti, sjećaju se što su sve imali prije odlaska u izbjeglištvo, kakve su poslove radili i teško se mire s činjenicom da su se vratili ni na što. Pomažemo im vrlo konkretno, ali im pokušavamo objasniti da je prošlost iza njih i da treba graditi budućnost – dodaje osnivačica Udruge, napominjući opet koliko se proces povratka s vremenom promijenio. Naime, do prije nekih pet godina brojne međunarodne organizacije u Hrvatskoj imale su fondove iz kojih su financirale civilni sektor i različite projekte pomoći povratnicima. Uglavnom je riječ bila o tzv. inicijalnom paketu pomoći od 10.000 eura za sve ono što jednoj obitelji treba da preživi početno razdoblje: ishodovanje dokumenata za što bržu integraciju u sustav i ostvarivanje povratničkog statusa, zdravstveno osiguranje, pomoć pri upisu djece u školu, ali i nabavu temeljnih potrepština, namirnica, ogrjeva…

Udruga “Hoću kući” o povratnicima skrbi sve dok nisu sposobni koliko-toliko samostalno živjeti.

– Strašno je puno posla, posebno na terenu. Morate znati prepoznati probleme u svakom pojedinom slučaju, ali i razlučiti tko stvarno želi nastaviti živjeti u Hrvatskoj, jer je bilo i onih koji bi ostvarili status pa nestali, kao i onih koji su željeli ostati, ali su iz ekonomskih razloga otišli u treće zemlje. Kako bilo, onima koji odluče ostati stojimo na raspolaganju koliko god možemo, no više se ne možemo oslanjati na fondove međunarodnih organizacija. Ipak, postoje neki drugi modeli koji nam omogućuju da im pomognemo i nakon rješavanja temeljnih problema pri povratku – kaže Zdenka Šimpraga.

– Danas se natječemo s vrlo konkretnim projektima čiji je cilj potpuna integracija povratnika u gospodarski sustav, kojima pojedinci ili cijele zajednice trajno rješavaju egzistencijalne probleme. Primjerice, prije dva mjeseca Veleposlanstvu Njemačke predstavili smo projekt vezan uz ravnokotarsko selo Islam Grčki, u koje se vratilo 165 obitelji i koje ima goleme poljoprivredne resurse, više od 870 hektara obradive površine, no ti ljudi nemaju čime iskoristiti taj potencijal. U projektu smo obrazložili što je sve nužno za obrađivanje zemljišta, Veleposlanstvo je to odobrilo i to je to: sada tamošnji povratnici imaju strojeve, funkcioniraju u zajednici i udruženi obrađuju svoju zemlju. Naime, u završnoj je fazi registracija socijalne, a ne profitabilne zadruge, za što ćemo osigurati dodatnih 3.500 kuna. Strojevi su, dakle, u zajedničkom vlasništvu, a pravilnikom je određeno tko će ih održavati i kako će se koristiti. Znači, nema “moje” ili “tvoje”, vlasništvo je zajedničko i cijela zajednica o svemu brine i od svega živi. Jednoga će dana možda svoje proizvode plasirati na tržište, pa će svi imati i dodatne koristi – objašnjava agilna predsjednica Udruge.

Sustav digao ruke

– Isto tako, četirima povratničkim obiteljima pomogli smo da otvore male sirane. Ponestalo im je novca, rokovi ih pritisnuli, a trebalo je platiti i razne komisije, zapisnike, dozvole i štošta drugo. Prezentirali smo to Veleposlanstvu SAD-a koje pokrilo troškove, tisuće i tisuće kuna. Mnogima koji prvi put ulaze u posao osiguravamo i stručnu edukaciju, a i sami im pokušavamo biti putokaz – tumači naša sugovornica, čija Udruga ima ured i u Korenici, gdje je dvoje ljudi zaposleno isključivo na pružanju pravne pomoći povratnicima. Iz kninske centrale petero zaposlenih pokriva puni djelokrug poslova na području Zadarske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije.

Slušajući probleme s kojima se Udruga svakodnevno susreće, teško je ne primijetiti da se državne institucije gotovo uopće ne spominju kao davatelji pomoći.

– Upravo u tome vidim veliki propust Republike Hrvatske svih ovih godina: država je preuzela rješavanja stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava i obnovu, osigurava minimum od 550 kuna pri dobivanju zelenog kartona i socijalnu skrb za one koji ostvare to pravo. A to je loše. Država bi trebala osigurati sredstva onima koji dolaze s programima, koji su radno sposobni, posjeduju resurse i spremni su ući u posao, poljoprivredni, turistički ili industrijski, sasvim svejedno. Državne institucije moraju osigurati inicijalna sredstva onim povratnicima koji su predstavili program i zajamčili da će dobivena sredstva znati iskoristiti za vlastitu dobrobit i dobrobit čitave zajednice. No, imamo i drugu skupinu povratnika, one koji ne posjeduju zemlju ili drugi resurs koji bi mogli iskoristiti. I njima treba nešto omogućiti, a to se ne čini. Tu dolazimo do krucijalnog problema cijele zemlje: nema razvoja, sve stoji. Osiguran je taj minimalni, nužni dio da se netko može vratiti, ali što će čovjek sa sobom kad se vrati?! Sustav je od njega digao ruke i sada ulazimo u te socijalno-ekonomske sfere, u održivost. Gotovo sam sigurna da će država na sebe morati preuzeti i taj dio priče, i tu odgovornost – nada se nekadašnja povratnica koja ni sama ne zna kada će se to dogoditi, kada će sudbine desetka tisuća ljudi prestati ovisiti o trudu i dobroj volji humanitarnih radnika, umjesto da država najprije politički odluči a zatim i osmisli model sustavne skrbi za tu kategoriju svojih građana.

Slaže se s konstatacijom da lokalna samouprava, gradovi i općine počesto onemogućuju povratak izbjeglih i protjeranih, njihovu normalnu integraciju: koči ih se u ostvarivanju prava, toleriraju se a ponegdje i potiču prijetnje i zastrašivanja, ignoriraju se neljudski uvjeti u kojima žive – zapuštena je ili ne postoji komunalna infrastruktura, vodoopskrbni sustav, prilazni putevi…

Nesposobna lokalna vlast

– Nažalost, neke su lokalne politike još na razini devedesetih i ne žele ili ne mogu shvatiti da se tako stvara golemi prazni prostor. Očito, ne pitaju se kome će oni sami biti potrebni za neko vrijeme. Ako sami vodite politiku gubitka stanovništva, ako ne stvarate socijalnu infrastrukturu i potičete razvoj, u pitanje dovodite i svoju budućnost, svoju održivost. Općine i gradove vodi neobrazovan politički kadar, koji ništa ne zna. Dolazim iz sela Radučića, iz strahovito nerazvijene općine Ervenik, koja ima godišnji proračun od milijun kuna. Već dvanaest godina nesposobna općinska vlast gradi vodovod koji stoji četiri i pol milijuna, a pitanje je kada će biti završen. Za sve to vrijeme postavili su nešto javne rasvjete i šezdeset kontejnera za smeće. Ako je to njihov maksimum, za koji sve ove godine dobivaju nemale plaće, ne znam što reći… takva vlast ne brine ni o, uvjetno rečeno, svojima, a kamoli o povratnicima. Oslanjaju se isključivo na proračun, a nisu povukli ni lipe iz Europske komisije i nekih drugih fondova. Samo na nerazvrstane puteve, koji su u katastrofalnom stanju, mogli su bespovratno povući od tri do sedam milijuna kuna, ali oni to ne znaju. Ne mogu reći da lokalna samouprava namjerno i svjesno koči povratak izbjeglih i prognanih, ali samim tim što nije razvijala sustav, programe, što nije prepoznala situaciju u kojoj će se naći, učinila je veliko zlo povratnicima. Mislim da je u najvećem dijelu politika namjernog onemogućavanja povratka iz političkih, odnosno nacionalističkih pobuda iza nas; danas je puno veći problem nepostojanje novca i osmišljene ekonomske potpore. Politička volja za povratak, posebno na državnoj razini, više nije problematična – smatra ova humanitarka koja je, mogli bismo reći, gotovo doktorirala na temi povratka.

– Više nikome ne možete zabraniti ili uskratiti povratak, to je volja svakog pojedinca. Naravno i nažalost, moramo biti svjesni da će još biti provokacija, prijetnji pa i fizičkih maltretiranja. Povratak je proces koji traje, štošta još koči njegov završetak, ali mora se priznati da smo ipak napredovali i ne smijemo dopustiti da stane zbog izdvojenih slučajeva. Svi mi, od državnih institucija i međunarodne zajednice do civilnog sektora i svakog pojedinca, dodatno se moramo senzibilizirati za sudbine povratnika i učiniti sve, svatko u svom djelokrugu, da im povratak olakšamo. Sigurna sam da sazrijeva vrijeme kada će se o Hrvatskoj početi govoriti kao o građanskoj državi, državi svih njezinih stanovnika bez obzira na to kakvi su im statusi. Kada će se to dogoditi, ovisi o svima nama, a ponajviše o politici – zaključuje Zdenka Šimpraga.

Možda nema ljubavi, ali nema ni sukoba

Slika Knina, gdje je sjedište Udruge “Hoću kući”, danas je kudikamo ružičastija od one iz 1998. godine, kada se Zdenka Šimpraga vratila u Hrvatsku.

– Ne znam što bi trebao značiti skladan suživot, ali mogu reći da se živi normalno i rijetko tko pita što si po nacionalnosti. Danas nas povezuju svakodnevni interesi i borba za boljim životom. Ako mi nešto u kući treba napraviti, tražim majstora i ne pitam što je, zanima me samo je li dobar majstor. Tako je gotovo sa svima: možda nema ljubavi, ali nema ni sukoba, a najbitnije je da funkcioniramo. Vjerojatno je svemu pridonijela i uvelike izmijenjena nacionalna struktura stanovništva: morate znati da je u predratnoj općini Knin od nekih 42.000 stanovnika bilo oko tri posto Hrvata i više od 95 posto Srba, a danas je obrnuto. Domicilnoga hrvatskog stanovništva jako je malo, uglavnom je riječ o obiteljima doseljenima iz drugih krajeva Hrvatske ili, većinom, iz Bosne i Hercegovine.