39 metara neznanja

DNEVNIK TRI

Zaspao sam prije Dnevnika tri predmetne večeri, a onda me iz ekrana prenuo glas razbarušenoga splitskog gradonačelnika koji je egzaltirano najavljivao gradnju nekakvog megakriža na Marjanu. Razumio sam iz njegova bulažnjenja da je križ veći od onoga u Riju,  veći od Isusovog, veći možda i od križa Marijane Petir. Svakako veći od Kerumova znanja, jer je dotični – inače notorni brakolomac, trgovac u hramu i okorjeli štovatelj zlatnog teleta – Isusa, povrh svega, definirao kao “tvorca neba i zemlje”, što bi u srednjem vijeku bio odličan razlog da ga se proglasi okorjelim heretikom i spali na Karepovcu.

U magnovenju sam zato pomislio da je sve to nemoguće i da je čak i on odslušao neki vjeronauk. “Da Kerum sutradan poludi, ništa mu se ne bi poznalo”, pomislio sam i opet zaspao. Ujutro sam, međutim, pogledao portale i shvatio da to nije bila noćna mora nego intervju zaistač.

No, kad temeljitije razmislimo o cijeloj priči, vidjet ćemo da je Kerum opet povukao jedan genijalan propagandni potez. Pa svi će sad danima pričati o njegovom križu. Kakva reklama! Jači je i od crne ovce Gregora i od Ante kojega furt zovu na mobitel! Da ja reklamiram neki novi proizvod, zvao bih njega, a ne Emira Hadžihafizbegovića. To što je priča s križem bedasta i nemoguća, nema nikakve veze. Kao da Kerum to ne zna. Stotinu tisuća baba i didova iz njegove izborne jedinice zapamtit će samo da je Žele najavio graditi najveći križ na svitu (na Gotovinino pitanje generalima u Kninu: “Di je križ, bog vas jeba?” konačno imamo bar približan odgovor). Ako i ne uspije, opet će biti krivi crvenokošci, a on je svoju viru dokaza.

Svi veliki hrvatski političari bili su sjajni demagozi kratkih formi. Maček je izmislio “Tuđe nećemo, svoje ne damo”, što je onda od njega posudio Tito; Stipica Radić govorio je “Popovi – lopovi”; Tuđman je plasirao genijalnu sintagmu “Zna se” koju je razumjela svaka baba. Stipe Mesić prve je izbore dobio na mantričnom ponavljanju kako Hercegovcima ne treba darovati ribu nego ih naučiti da pecaju (iako danas u štovanom Remetincu nema niti jednog Hercegovca), pa je vjerojatno da će i splitski mogul ući u Sabor s jednim ili više zastupnika. On će iz njih izvući velike kapitale, a uložio je samo jednu lažnu pričicu o izgradnji mamutskog Isusa. “Nemaju svi inteligenciju ka ja”, poentirat će Kerum. Svi ćemo mu se smijati. Ali on je u pravu. I nemaju.

U priču su se, dakle, pred izbore opet uselili duhovi prošlosti, a to je već veliki plus i za HDZ i Jadranku Kosor, čiji Hebrang najavljuje nova otkapanja grobnica partizanskih žrtava. Kerum je opet malo zuja, a puno meda da…

DNEVNIK JEDAN

U sportskoj rubrici anonimni glas spikera čita kako HTV nije uspio kupiti prava za prijenos utakmica HNL-a. Spiker komornim tonom čita tekst iz kojega zaključujemo da su članovi HNL-a kurvini sinovi, prljavi pokvareni varalice koji su igrali glavne uloge u milijun tragedija, kako im je gledanost na tribinama pala na najniže grane, kako igraju loš nogomet. Spiker dodaje nešto tipa da nisu namjestili samo ono što nisu mogli, a osramotili se jedino tamo gdje nisu bili; pa ipak, cijenjena uprava HTV-a pokušavala je sve da nama gledateljima  kupi prava za gledanje tog ciklusa strave i užasa (zašto, zaboga, ako su toliko loši?!), no neka agencija, vlasnik prava, nije ih ustupila HTV-u, vrag zna zašto, pas im jaja liz’o.

Ukratko, glavna vijest iz te čorbe je informacija da je mastodonta s Prisavlja opet potukao nekakav televizijski David, inače moćni Digitel. Iskrena sućut, ako već nema nekoga tamo tko bi, kako je svojedobno rekao Petar Vlahov, nakon ovoga, izgubljene Lige prvaka i Formule jedan, izveo harakiri i proburazio se na licu mjesta.

MIRIS KIŠE NA BALKANU

Veteran Ljubiša Samardžić potpisuje kao režiser i producent raskošnu TV seriju o obitelji sarajevskih Židova sefarda, ekranizaciju djela Gordane Kuić. Seriju u kojoj se govori na B varijanti onoga što u Haagu zovu BHS jezikom HTV nije prevela i zasad nitko nije skandaliziran nad tim skandalom. Svi u Hrvatskoj intuitivno znaju kad se nad nekim jezičnim skandalom treba skandalizirati (ako netko kaže da je riječ o jednom jeziku), a kad ne (ako ne prevodimo s tog stranog jezika i pravimo se Englezi). Ponekad nije loše da ta, inače licemjerna dramaturgija, savršeno funkcionira. No, dobro, kakva je sama serija?

U prvom redu velika, monumentalna, raskošna, visokoestetizirana, razmjerno zanimljiva i – eskapistička. Eksterijeri, interijeri i kostimografija visoke su razine. Ljudi su odjeveni kao portreti Augusta Mackea, njemačkog slikarskog klasika iz 1920-ih, glumci su – a naročito glumice – lijepi kao slike, i “Miris kiše na Balkanu” nalikuje na djela Istvana Szaboa ili Jamesa Ivoryja. No tek ćemo vidjeti kamo smjera ova serija koja se, generalno, uklapa u široki trend srpske filmske i televizijske produkcije posljednjeg desetljeća. Ključne riječi su: bijeg od suvremenosti. Bilo da je riječ o “Zoni Zamfirovoj”, “Ivkovoj slavi”, “Montevideu”, “Svetom Georgiju koji ubija aždahu” ili “Čarlstonu za Ognjenku”, srpski režiseri zapravo bježe u idilični “jučerašnji svijet” (Zweig), dijelom zbog fascinantne njegove estetike (secesija, Jugendstil), dijelom zbog teže ali slavnije pozicije Srba u tom svijetu, svijetu dvaju balkanskih i jednoga svjetskog rata u kojem su odigrali tešku ali, barem naizgled, pobjedonosnu uspješnu rolu. Srpska inteligencija, ukratko, pokušava naći novu, stabilniju os nacionalnog identiteta, a ovaj duži put čini se kraćim. Pitanje je samo je li to dobro, imamo li na umu spoznajni cilj zvan “katarza”; nije li, dakle, ovaj val traženje alibija za negativne role iz novije povijesti.

Kako god bilo, serija je zanimljiva i gledat ćemo je i dalje.

DNEVNIK JEDAN

Mladen Kruljac i još petorica osumnjičenih za protuzakonito poslovanje s općinskim zemljištem u Sibinju provest će mjesec dana u pritvoru i disati prosijani zrak, što je u posljednje vrijeme najomiljeniji sport hrvatske društvene elite. Istisnuo je i golf i tenis. To izgleda zdravo, ali čovjeka može dovesti u nepredviđene poteškoće. Vaš kritičar u takvoj se teškoći našao nakon dolaska SMS-a čiji je autor bio Vladimir, književni genij koji obitava u Dugopolju, mjestu gdje je, kako se požalio, “lakše uloviti ručak nego ga kupiti”. Na njegov upit: “Je li uhićenje generala Kruljca nastavak kriminalizacije Domovinskog rata? Pa nije general trgovao sa zemljom u Čačku ili Nišu, nego s onom za koju se borio”, ja nisam umio naći valjan odgovor, sve da me strijeljaš. Stvarno, je li to nastavak kriminalizacije?!