Dositej je znak snošljivosti među ljudima

Povodom obilježavanja 200 godina od smrti Dositeja Obradovića razgovarali smo s profesorom Dušanom Marinkovićem, predstojnikom Katedre za srpsku i crnogorsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

– Dositej Obradović bio je temeljni rodonačelnik svjetovne kulture među Srbima što se bitno formirala u kontekstu Habsburške Monarhije, a ova je godina trenutak ne samo sjećanja na njega nego i propitivanja tradicije mišljenja o srpskoj kulturi te sagledavanja srpske kulturne zbilje danas. “Okrugle” su obljetnice uvijek simbolički označene, a osobito u slučaju čovjeka koji je s vremenom postao kulturna institucija: dvjesto godina nakon smrti, još predstavlja otvoren prostor iskustva što srpska kultura treba da rješava i u odnosu na sebe i u odnosu na druge. Evo nekoliko ključnih biografskih činjenica: zarana je ostao bez roditelja, a nakon bezuspješnih pokušaja da ga se pridobije za neko obrtničko zvanje, bježi u manastir Hopovo, gdje će se i zamonašiti. Ondje nastavlja sa školovanjem, no ne zadovoljava svoju intelektualnu znatiželju, pa odlazi u Kijevsku duhovnu akademiju, gdje ga brojni razlozi nagone da odustane od svog nauma, pa dolazi u Dalmaciju, u kojoj razvija zanimljivu djelatnost kao pisac i propovjednik. Iz tog perioda, kad će studirati u grčkoj prosvjetiteljskoj školi i naučiti staro i novogrčki, značajni su rukopisni tekstovi “Ižica”, “Slovo od alfavita” te knjižice, prozvane “Dositejeve bukvice”, koje su u prijepisima kolale među dalmatinskim Srbima. U Beču počinje period njegova grozničavog studiranja na nekoliko univerziteta, gdje se upoznaje s tadašnjim aktualnim idejama te odlučuje da, prema evropskim uzorima, predloži Srbima smjenu kulturne paradigme koja je dotad počivala na srednjovjekovnoj tradiciji i srpskoslavenskom i ruskoslavenskom jeziku. Potkraj života priključuje se Prvom srpskom ustanku i organizira nekoliko značajnih naučnih i kulturnih institucija, a biva imenovan i prvim ministrom za prosvjetu i kulturu.

Preteča Vuka

Koji su Dositejevi najznačajniji doprinosi srpskoj kulturi?

– Prvi je zahtjev za radikalnim napuštanjem kulturne zatvorenosti u sredini koja nudi brojne mogućnosti razvoja i poboljšanja životnih uvjeta za veći dio društva. Konačno, na djelu su već oni procesi koji će rezultirati zahtjevima što ih je postavljala francuska građanska revolucija s jedne i racionalistička filozofija s druge strane, odnosno snažno postavljen zahtjev za kritičkim propitivanjem cjelokupnog ljudskog iskustva. Utoliko je Dositej mogao da postavlja pitanja koja je sve značajnije i samosvjesnije osnažena građanska srpska klasa mogla da postavlja pred sobom i pred drugima. To je, prije svega, bilo pitanje formiranja književnog jezika i traženje da se za osnovu uzme narodni jezik a ne jezična praksa koja je, doduše, proizvela značajnu pisanu kulturu, ali je bila posve udaljena od živućih narodnih dijalekata.

Obradović je relativno kasno počeo objavljivati?

– Razlozi tomu leže u njegovoj biografiji i modelu njegova obrazovanja, stjecanju sigurnosti u odnosu na posredovano iskustvo objavljenim tekstovima, dakle pitanje stjecanja kompetencije. Prihvatimo li mu rukopisne tekstove kao način javnoga komuniciranja, vidimo da zarana pokazuje želju i potrebu da javno djeluje gotovo na nivou misionarstva, čime na neki način potvrđuje svoje rane vizije iz predmanastirskog i manastirskog perioda. Štampani tekstovi, naravno, dolaze znatno kasnije, kad je u potpunosti osvijestio svoj prosvjetiteljski projekt namijenjen ponajprije Srbima, ali i svima onima koji mogu razumjeti njegov jezik: “Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati”, kaže 1873. u svom programskom tekstu “Pismo Haralampiju”, u kojem obznanjuje namjeru da izdaje knjige na narodnom jeziku tridesetak godina prije pisane jezične i kulturne reforme Vuka Stefanovića Karadžića.

Koja su mu najznačajnija djela?

– Promatramo li njegov cijeli opus, a laćao se doista raznolikih rodova s cijelim tematskim imaginarijem, najznačajnija mu je autobiografija “Život i priključenije” iz 1783. “Sovjeti zdravago razuma” iz 1784. sadrže tri traktata iz etike (ljubav, vrlina, porok) i dva autobiografska eseja. U “Basnama”, prevedenima i prilagođenima iz evropske tradicije od Ezopa do Lesinga, izdvajaju se njegovi komentari. U drugom dijelu “Života…” u okviru epistolarnog narativnog sistema organizira svojevrstan roman osjećanja. Još su tri njegova teksta iznimno značajna: “Sobranije raznih naravoučitelnih veščej”, zbirka eseja o estetici, praktičnoj filozofiji, odnosno moralu, biografije Sokrata i Aristotela, zbirke anegdota i sentencija, prevodi pripovijedaka… iz 1793, “Etika” iz 1803. i 1818. posthumno objavljen “Mezimac”, sastavljen uglavnom od eseja o književnom jeziku, nauci, bogu i prirodi, kritičkom mišljenju, razumu i moralu, čovjeku i sudbini, odgoju…

Programatski filantrop

Što u njima zagovara i je li tada imao uspjeha?

– Treba se okrenuti budućnosti i razvoju, upoznavati sve što tjera naprijed i nabolje. Zastupao je tezu da je neznanje izvor destruktivnog ljudskog ponašanja, bio je čovjek životne radosti i nepokolebljivog optimizma. Slobodno možemo reći da je programatski filantrop i u tom se smislu bitno razlikuje od svih autora tog razdoblja. U trenutku kad djeluje njegovi su stavovi skromnoga recepcijskog dosega i utjecaja, no njegove se ideje kontinuirano propagiraju, pa mu stavovi brzo postaju poznati širem krugu obrazovanih. Dositej će svojom tolerantnošću i otvorenom zdravorazumnošću ostati znak snošljivosti među ljudima, a vjerom u razum i ljudske rasudne moći nepokolebljivi optimist otvoren budućnosti.

Kako danas, iz evropske perspektive, ocijeniti njegovo djelovanje?

– Mislim da se nije ništa bitno promijenilo u odnosu prema tumačenju Obradovićeva djelovanja: i danas se nastavlja tim tragom, a to je orijentacija na prihvaćanje i usvajanje optimalnih ideja razdoblja na planu svih iskustava.