Evropska reformistička ljevica

Kako se ekonomska kriza zaoštrava, tako, barem na momente, u znanstveni i medijski a najteže u političarski mainstream prodiru ideje o alternativama neoklasičnoj ekonomiji. No, interesantno je kakve se alternative nude. Zanemarimo li inače nezanemarivi anarhizam koji biva uspješno neutraliziran kao kulturalistička pojava, sve su nove ideje podgrijane stare. Što samo po sebi, otkada je kult novoga uspješno postvaren, ne bi trebalo biti problem, da te ideje nisu sve od reda reformističke. A to znači da, na ovaj ili onaj način, pripadaju onoj struji zagovaranja tzv. države blagostanja koju zovemo zapadnom socijaldemokracijom. Da, Blaireov treći put neslavno je propao, no i drugi put za kojim se sada traga opet je socijaldemokratski. Pa makar stranke koje ga zagovaraju, naravno ne hrvatske, u svom imenu imale i riječ “socijalizam”. No, taj socijalizam za njih nije onaj socijalizam – tzv. realno postojeći. A koji je također bio, naročito u našem slučaju, varijanta odgovora na zagonetku mogućnosti postojanja države blagostanja, varijanta ne od početka neuspješna.

U takvom “euroatlantskom” kontekstu, u koji se i mi guramo, dolazi do obnove jedne vrste reduciranog neokejnzijanizma (u nas npr. u zborniku “Kriza i ekonomska politika; Politika i ekonomija razvoja Hrvatske”, 2010.), uz potpuni “zaborav” marksističke kritike toga građanskog koncepta. A ta je kritika i u nas bila postojećom (vidi npr., ne samo kao kuriozum, doktorat Savke Dabčević-Kučar iz 1950-ih, naslovljen “J. M. Keynes – teoretičar državnog kapitalizma”).

Ali nismo samo mi zaboravni. Izvlačenje državnog intervencionizma iz ormara na danje svjetlo financijske krize, koja se intervencionizmom poput ovoga koji se dogovara u eurozoni sigurno neće razriješiti, neke je ipak podsjetilo da smo taj loši film već gledali. I da je i u tzv. zapadnom marksizmu npr. belgijski ekonomist Ernest Mandel, iziritran pravcem koji je EU zauzela Ugovorom iz Maastrichta, odmah 1992. napisao članak “Zašto Keynes nije rješenje; Suton monetarizma”. U njemu se on pita hoće li nova runda državne ekonomske intervencije i financiranje dugova kao oblik rasta donijeti išta dobro radnim ljudima u Evropi. Pa zaključuje da reflacija, kao povećani opticaj novca nakon deflacije, donosi samo kratkotrajno poboljšanje, koje svejedno završava u novoj recesiji. Potrebno je razlikovati tradicionalnu kejnzijansku reflatornu politiku od politike upravljanja budžetskim deficitima, koju su uveli Reagan i Thatcher. Državno poticanje proizvodnje, s ciljem pune zaposlenosti, kao i povećanje nadnica, treba pratiti progresivna porezna stopa. No, današnju buržoaziju ne može se natjerati da kupuje državne obveznice, kao oblik za proizvodnju korisnog poreznog rasterećenja, već ona bježi u tzv. porezne rajeve, a teret većih poreza, implicitan u kejnzijanskoj politici, pada na leđa radnika. Servisiranje rastućeg duga jede razvojni potencijal javnih ulaganja, pa budžetski deficit raste, bez odgovarajućih koristi od aktivne politike zapošljavanja.

Najveći eksperiment kejnzijanske politike, Rooseveltov New Deal u SAD-u 1930-ih godina, završio je neuspješno. Usprkos rastu javne potrošnje, završio je krizom 1938. i rekordnom nezaposlenošću od deset milijuna. Tek su masovna regrutacija i ratna proizvodnja riješile taj problem.

Bizarnost neoliberalnog dogmatizma, u kome da sve rješava tzv. slobodno tržište, jest u činjenici da potražnju ustvari “oduvijek”, nasuprot vladajućeg ideologema, pokreće država pomoću budžetskih deficita. Najveće budžetske deficite nisu napravili današnji radnici s ruba EU-a, već američka administracija u doba Reagana (a i njemačka nakon Drugog svjetskog rata!). U tom smislu su i neoliberali nekakvi neokejnzijanci, iako prorokuju suprotne teze! Zato se stvarna borba nikada ne vodi oko veličine budžetskog deficita, već oko svrha za koje će se novac utrošiti.

Neoliberalni kejnzijanizam zato je od početka osnaživan sveopćim mjerama štednje. Svi društveni i infrastrukturni troškovi su sumnjivi, osim ako nisu vojni. Raste državna pomoć privatnom poduzetništvu. Nezaposlenost i socijalne razlike ne samo da se ne sprečavaju, ti fenomeni se potiču. Gledano u 20-godišnjoj retrospektivi, broj nezaposlenih u zemljama OECD-a je učetverostručen.

Društvene posljedice takve politike su katastrofalne. Društvo koje “ne shvaća” da su dugoročno najproizvodnije investicije one u školstvo, javno zdravstvo i infrastrukturu, osuđeno je na tavorenje i nazadovanje. Sve to neoliberalne dogmatike ne zanima. Oni su opsjednuti “ravnotežom”, koja mora biti ponovo uspostavljena. Ljudske žrtve su uračunate. Zato su njihove omiljene žrtve baš obrazovanje (dok ovo pišemo naši univerziteti ulaze u štrajk protiv neoliberalnih reformi!), javno zdravstvo, socijalno osiguranje i infrastrukture, što sve proizvodi velike štete, između ostalog i na polju produktivnosti radne snage. I što sve jednom ponovno dolazi na naplatu (a mnoge štete se i ne mogu novcem popraviti).

Znači li sve rečeno da socijalisti trebaju preferirati tradicionalni kejnzijanizam i državu blagostanja, a protiv pogubne mješavine monetarizma i neokejnzijanizma? Tradicionalni kejnzijanizam pretpostavlja politički stabilan okvir buržoaskog društva, u kome su mogući raznorodni društveni ugovori i konsenzusi između onih kojima se (ekonomski) vlada i nosilaca ekonomske moći. Kao jednostrani konsenzus, i on je usmjeren protiv radničke klase. On je samo manje zlo u usporedbi s rasulom deflatorne politike. No, u današnjim uvjetima neokejnzijanizam ne sprečava, već povećava nezaposlenost i marginalizaciju rastućeg broja stanovništva, sa svim reakcionarnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Državne intervencije su danas, zbog enormno narasle snage transnacionalnih špekulacija, slabije no 1930-ih i 1950-ih godina. Dominantnoj frakciji svjetske buržoazije nacionalna država više nije adekvatan ekonomski instrument. Nju zamjenjuju nadnacionalne institucije, čega je odličan primjer EU. Nije slučajno evropska unifikacija ostala u neodređenoj zoni između saveza suverenih država i nove federacije. Postoje zajednička valuta, centralna banka, industrijska i poljoprivredna politika, vojne i policijske snage, donekle i vlada.

Kapitalističko ujedinjenje Evrope od početka 1990-ih godina potiče deflatorne i mjere štednje. Radnička klasa mora odbiti Mastriški ugovor, piše tada Mandel. Što sve mora odbiti danas? Usudimo li se na kraju na osnovu ekonomske analize donijeti neki politički zaključak, moramo reći da se “novi konstitucionalizam” koji vlada evropskim lijevim političkim mainstreamom pravi kako vjeruje da je moguće osvojiti vlast u državama za stvar društvenog progresa bez “lenjinističke” revolucije. No, sve manje je onih koji se prave da im vjeruju.