Gdje stanuje republika?

Bože pazi, Bože čuvaj,

našeg cara, našu zemlju…

Ispod baroknih svodova katedrale Svetog Stefana prolomili su se zvuci 200 godina stare carske himne. Bio je to znak da se misa za pokoj duše Otta von Habsburga, posljednjeg krunskog princa Austo-Ugarske Monarhije, primiče kraju i da on uskoro kreće na svoje posljednje putovanje. Kraljevi, princeze i nadvojvode po Božjem izboru, izmiješani s državnim predstavnicima izabranim od naroda, ustali su i zapjevali strofe himne koju je Josef Haydn prije više od dva stoljeća skladao po nalogu Habsburga.

Za jedan trenutak vremenske su barijere nestale, epohe se izmiješale, a prisutni predsjednik i premijer republikanske Austrije, obojica socijaldemokrati, gutali rojalističke knedle. Njih dvojica, naravno, nisu pjevali. Kamere državne televizije pobrinule su se da se nacija uvjeri u čvrsta republikanska uvjerenje svojih glavnih državnika. Čvrsto stisnutih usnica, stajali su blizu švedskog kraljevskog para, dok je ovaj jasno pjevušio “sudbina Austrije, habsburški tron, jedno u drugom”; nekoliko zbunjeno-zgranutih lica izdvojilo se iz reda, jedna se gošća nagnula vidjeti je li to republika još uvijek stanuje ovdje.

Probuđene stare lojalnosti

A republika zapravo nikada nije stanovala u bečkom Stephansdomu. Ona je i sada bila vani, dok unutra vrijeme teče unatrag: Ottovog prvorođenog sina kardinal Schönborn u toku mise oslovljava s “nadvojvoda Karl”, papinski nuncij čita poruku Benedikta XVI u kojem novog poglavara porodice oslovljava s “Njegova carska visost, nadvojvoda Karl Austrijski“.

U danima prije, još učestalije poslije sprovoda 16. jula, dosta je protestnih glasova na austrijskoj javnoj sceni propitivalo svrsishodnost državnog sudjelovanja, troškove i državno-pravnu ambivalentnost višednevne, povijesno snažno ritualizirane ceremonije. Zajednički imenitelj kritika mogao bi se svesti pod formulu “je li to nama trebalo”. Trebalo je, odgovaraju zagovornici velikog sprovoda, bilo je to neophodno kako bismo se i simbolički oprostili od jedne epohe.

Međutim, upravo je pozivanje na simboliku detalj koji smeta kritičare teatarski inscenirane, stoljećima nadograđivane rojalističke pompe što se sada izlila po povijesnom centru Beča. Jer, “temeljite republikanske vrijednosti i jesu ranjene na simboličkoj razini”, kaže bečki povjesničar Alexander Emanuely. Drugim riječima, nitko se nije zaista uplašio – ili ponadao – da bi na valu nostalgije, što se podigao nakon oproštaja od Otta von Habsburga, njegov prvijenac Karl mogao obnoviti monarhiju i zasjesti na prijestolje. No šteta, naravno simbolička, na neki je način već učinjena. Poslije direktnog televizijskog prijenosa sprovoda – “Mrtvi Habsburg: deset sati uživo” glasio je jedan naslov u dnevnom listu “Österreich” – republika kao politički sustav već izgleda nakratko suspendirana, minimalistički reducirana na dosadnu ljušturu modernog političkog rituala, ukratko, estetski gola kao unutrašnjost protestantske crkve.

Može se reći da je za narode centralne Europe 20. stoljeće završilo tek oproštajem od posljednjeg “službenog” Habsburga, što dokazuje prisustvo premijera i crkvenih dužnosnika iz nekadašnjih “krunskih posjeda”, npr. Hrvatske koja je to bila ili Makedonije kojoj je očito žao da nije. Jednako tako, može se tvrditi da su se u bivšim krunskim zemljama crno-žute monarhije na trenutak probudile stare lojalnosti – od Trsta preko Zagreba do Lemberga žive ljudi čiji su djedovi i pradjedovi, htjeli ne htjeli, ubijali i ginuli na Soči u pokušaju restauriranja povrijeđene časti Habsburga. A može se isto tako reći, kao što kaže austrijski politolog Anton Pelinka, da je ljudima naprosto dosadno. Samo su kraljevi uspješni u ovladavanju jezikom pompe. Rojalistički sprovod insceniran kao državni akt postaje stoga apsolutno razumljiv, tvrdi Pelinka, budući da je “ponuda političke zabave do te mjere siromašna, dok je potražnja ne samo velika, već pokazuje i stalnu tendenciju rasta”.

Poklon turističkoj industriji

Na vlasti ili u egzilu, živi ili mrtvi, “Habsburzi su Božji poklon austrijskoj turističkoj industriji”, tvrdi američki povjesničar John W. Boyer u intervjuu “Standardu”. “Dunavska monarhija spada u ono što se zove ‘duboka prošlost’, nema dakle danas Austrijanca koji se ujutro bude uz pomisao na Habsburge. Ipak, sviđalo se to nama ili ne, austrijska politička struktura formirala se do današnjeg dana pod značajnim utjecajem monarhističkog nasljeđa”, kaže Boyer.

Ako straha nema, ostala je izvjesna nelagoda u pogledu na kuću Habsburga. Jer, nisu Habsburzi poslije nekog elegantnog referenduma sišli s vlasti, nisu čak ni ubijani kao članovi francuskih, engleskih ili srpskih dinastija, oni su naprosto otjerani kao nekompetentno i nepouzdano pleme, nakon što su Austrijancima u nešto malo više od sto godina uspjeli prokockati čak tri carstva: 1806. Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, 1866. primat i članstvo u Njemačkom Savezu i 1918. preostale krunske teritorije. Ovdašnji analitičari priznaju kako je svaka od te tri tvorevine imala potencijala prerasti u ono što je danas EU. Zbog Habsburga, to nikada nećemo znati.

Beč, na početku prošlog stoljeća šesti grad po veličini na svijetu, posprdno je na kraju Prvog svjetskog rata nazivan “vodenom glavom”, a njegov car Karl I, Ottov otac, bježao je s familijom u egzil, s krunskim draguljima u koferu.

Nešto je oprosta, uglavnom financijske prirode, dinastiji već udijeljeno od Austrijanaca, čak i onih koji se žale što je Habsburg dobio “skoro pa državni sprovod”, pri čemu vlada odbija objaviti točne sume. Istina je, Habsburzi su uvijek koštali, ali s druge strane austrijsko imperijalno nasljeđe donosi Beču godišnji turistički prihod od nekih 60 milijuna eura, možda i više: apsolutna većina turista dolazi privučena upravo K&K prošlošću.

Ako već je tako, onda se nešto mora i progutati. Kada se svede bilanca sprovoda, ulaz-izlaz, turisti, promatrači, Burschenschaft-populacija, carski strijelci u odorama iz Prvog svjetskog rata, Francesca von Habsburg stilizirana kao Morticia Addams, lokalna bi turistička branša mogla slaviti solidan financijski plus. Svejedno da li igra ulogu imperijalnog centra ili najobičnijeg turnusnog predsjedavajućeg Europske unije, Beč je uvijek znao pretvarati minuse u pluseve.