Rat protiv droge pogrešna je strategija

Martin Jelsma nizozemski je politolog, specijalist za Latinsku Ameriku i međunarodnu politiku o drogama. Kao jedan od vodećih neovisnih stručnjaka za ta područja, savjetnik je brojnih vladinih institucija i međunarodnih organizacija. Autor je studija za Globalnu komisiju o politici prema drogama, panela koji čini 19 svjetskih uglednika kojima je cilj globalna promjena dominantno represivne politike prema problemima povezanima s drogom.

Globalna komisija za politiku prema drogama predstavila je početkom lipnja u New Yorku svoj izvještaj koji već u prvoj rečenici kaže da je “globalni rat protiv droge podbacio”. U kojem je smislu podbacio i zašto?

– Taj je rat imao za cilj uništavanje proizvodnje i prekidanje tijekova opskrbe, kako bi se smanjila dostupnost droge na tržištu. No, psihoaktivne droge i dalje su dostupne, tržišta su narasla i diversificirala se, a broj korisnika popeo se na pet posto svjetske populacije, od čega većina konzumira kanabis. Nakon desetljeća represije, potrošenih stotina milijardi i zatvaranja milijuna konzumenata i sitnih dilera, sa sigurnošću možemo ustvrditi da rat nije uspio. Sada znamo da koncentriranje isključivo na dimenziju ponude neće poremetiti potražnju i da tržišta ostaju u ravnoteži preseljenjem proizvodnje i trgovinskih putova.

Nametnuti rat

Koje su najvažnije preporuke Globalne komisije?

– Najvažnije su poruke da se prekine ideološki tabu i započne racionalna debata o alternativama ratu protiv droge, zaustavljanje kriminalizacije, marginalizacije i stigmatizacije osoba koje koriste drogu a ne štete drugima, zatim poticanje vlada da eksperimentiraju s modelima zakonske regulacije droga, kako bi se smanjila moć organiziranoga kriminala i čuvalo zdravlje i sigurnost građana. Preporuča se i uvođenje različitih modaliteta liječenja, i to ne samo metadona i buprenorfina nego i programa asistiranoga heroinskog liječenja, koji se pokazao uspješnim u mnogim europskim zemljama. Traži se i da se primjenjuju principi ljudskih prava i “smanjenja štete” na korisnike droga i one na nižim razinama trgovine, da se represivne aktivnosti usmjere na nasilne kriminalne organizacije te da se investira u prevencijske kampanje kako bi se smanjila konzumacija.

Koji je idući korak u nastojanjima da se politika prema drogama radikalno izmijeni?

– Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon potvrdio je prilikom predstavljanja izvještaja preporuku Komisije koja kaže da se “ovisnike o drogama ne smije diskriminirati, nego se njima moraju bavit medicinski stručnjaci jer je ovisnost o drogama bolest, a ne kriminal”. Najavio je osnivanje radne skupine kako bi se razvila sustavna strategija za koordinaciju i jačanje odgovora na ilegalne droge i organizirani kriminal te ugrađivanje te strategije u

UN-ove aktivnosti koje se bave izgradnjom mira, sigurnošću, razvojem i razoružanjem.

Dva kamena temeljca globalne politike o drogama su UN-ova Konvencija o opojnim drogama iz 1961. i američki “rat protiv droge” iz 1971. Što s njima nije u redu?

– Konvencija iz 1961. bila je značajan pomak u odnosu na način na koji je međunarodna zajednica do tada pristupala kontroli droge. Prvi ugovor iz 1912. godine fokusirao se na ograničavanje međunarodne trgovine drogama na onoliko koliko je bilo potrebno za medicinske svrhe, no taj dokument nije kriminalizirao ni korisnike droga niti farmere koji su uzgajali sirovine. Konvencija  iz 1961. donijela je obaveze za uspostavu kaznenih sankcija, biljke koku, kanabis i opijumski mak uvela je u sustav kontrole i prisilila zemlje u razvoju da ukinu sve nemedicinske upotrebe tih biljaka, iako su one stoljećima bile dio njihovih društvenih, kulturnih i religijskih tradicija. Deset godina kasnije, američki predsjednik Richard Nixon pokrenuo je “rat protiv droge” kojem je inicijalna meta bio Meksiko, odakle se kanabisom opskrbljivala kontrakulturna revolucija šezdesetih, da bi sredinom sedamdesetih Meksiko postao i glavni opskrbljivač SAD-a heroinom. SAD je financirao prskanje herbicida na polja kanabisa i maka, da bi se osamdesetih, s eksplozijom kokainskog tržišta i početkom epidemije cracka, u protunarkotičke operacije u andskoj regiji uključila i američka vojska. U domaće legislative uvedene su stroge minimalne kazne, počelo je masovno zatvaranje zbog kojeg je zatvorska populacija SAD-a u trideset godina narasla sa 300.000 na dva milijuna, od čega većinu čini maloljetna crnačka populacija. Američki rat protiv droge razorio je čitave zajednice, a na području Anda doveo do brojnih smrti i kršenja ljudskih prava.

Dvojica poznatih pisaca, Carlos Fuentes i Mario Vargas Llosa, te trojica bivših predsjednika zemalja Latinske Amerike, Kolumbijac Cesar Gaviria, Meksikanac Ernesto Zedillo i Brazilac Fernando Henrique Cardoso, članovi su Globalne komisije. Zašto je promjena globalne politike prema drogama naročito važna za taj kontinent?

– Latinska Amerika bila je pozornica vojnih operacija protiv druge, naročito Kolumbija, jer je SAD investirao šest milijardi dolara u “Plan Kolumbija”, kombiniranu protunarkotičku i protupobunjeničku strategiju. Taj agresivni pristup doveo je do utrke u naoružanju s moćnim narko-organizacijama, visoke razine nasilja i korupcije u policiji, vojsci i političkom sustavu. Latinska Amerika iskusila je najgore negativne posljedice rata protiv droge, što se danas zorno vidi na primjeru ekstremne eskalacije nasilja u Meksiku. Mnogi tamošnji ljudi osjećaju rat protiv droge kao nešto što im je SAD nametnuo pod prijetnjom sankcija, s obzirom na to da je američki Kongres 1986. donio zakon kojim se nesuradnja kažnjava povlačenjem razvojne pomoći i protivljenjem davanju kredita od strane razvojnih banaka. Tu, dakle, postoji element potrebe za više neovisnosti u odlučivanju o vlastitim strategijama koje će više odgovarati stvarnosti, kao i poziva na shvaćanje da je bit problema u potražnji.

Kršenja ljudskih prava

Konvencija iz 1961. sadrži rokove za iskorjenjivanje kokaina i kanabisa koje su države potpisnice trebale ispoštovati, a koji su završili 1979. i 1989. Kako to da je Konvencija još na snazi, premda ta dva temeljna cilja nisu ispunjena?

– Ti su rokovi bili specifično namijenjeni tradicionalnim upotrebama opijuma, koke i kanabisa. Društvenu upotrebu kanabisa, koja se u mnogim zemljama u razvoju doživljava sličnom upotrebi alkohola u razvijenim zemljama, te žvakanje i pijenje koke u andskoj regiji, usporedivo s ispijanjem kave, Konvencija je osudila na iskorjenjivanje. Upotreba opijuma imala je, pak, važne tradicionalne medicinske svrhe u područjima gdje nisu dostupni farmaceutski lijekovi. Upravo ovih dana vlada Bolivije pokušava ispraviti tu povijesnu grešku stavljanjem rezervacije na Konvenciju koja jasno kaže da je žvakanje koke inherentan dio domorodačke kulture i da će se prakticirati zakonito. Bolivijski primjer pokazuje zašto je Konvencija i dalje na snazi, unatoč zastarjelim i neispunjenim zahtjevima. Njihovom prijedlogu vrlo skromnog amandmana odmah su se usprotivili SAD i 16 drugih saveznica, uz argument da “integritet Konvencije treba sačuvati pod svaku cijenu”.

Izvještaj Komisije kaže da “polazišna točka treba biti da je globalni problem droge set međusobno povezanih zdravstvenih i društvenih izazova kojima se treba baviti, a ne rat koji treba dobiti”. Možete li opisati princip “smanjenja štete”?

– Promjena paradigme počinje s priznanjem da je svijet bez droga iluzija i da desetljeća represivnih mjera, zapljena i pretrpavanja zatvora diljem svijeta nisu dovela do smanjenja dostupnosti droge te da stoga moramo preusmjeriti prioritete na “upravljanje” tržištem droge na način da on nanosi najmanju moguću štetu konzumentima i društvu u cjelini, pri čemu prevencija i liječenje ostaju stupovi strategije. Trenutačno se najviše troši na najmanje djelotvorne mjere, kao što su progon korisnika droga, masovna hapšenja uličnih dilera i kurira, zapljene i uništenje nasada. U posljednjem desetljeću dogodili su se veliki napreci u programima smanjenja štete, naročito kod intravenoznih ovisnika, a odnose se na smanjenje zarazom bolestima poput AIDS-a i hepatitisa te smanjenje smrti predoziranjem. Princip smanjenja štete usvojen je kao dio zajedničke politike Europske unije, a neke zemlje, poput Njemačke, Nizozemske, Švicarske, Španjolske, Belgije, Luksemburga, Kanade i Australije i dalje eksperimentiraju s kontroverznim projektima, poput ustanova za injektiranje pod nadzorom i medicinskim receptima za heroin za najproblematičnije ovisnike. Najveći je problem u ovom trenutku kako primijeniti temeljne principe smanjenja štete na dimenziju potražnje.

Zašto je važno da nove politike prema drogama budu temeljene na ljudskim pravima?

– Eskalacija globalne kontrole droga u rat protiv korisnika, farmera i sitnih trgovaca donijela je sa sobom brojna kršenja ljudskih prava. Pritom ne mislim samo na ona najočitija, poput egzekucija, smrtnih kazni i tortura, nego i na kršenja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Uništavanje zasada koke ili maka obiteljima koje nemaju pristup drugim sredstvima preživljavanja, dijeljenje disproporcionalno visokih zatvorskih kazni nenasilnim malim trgovcima i uskraćivanje ovisnicima prava na zdravstvenu zaštitu, neki su od primjera kršenja ljudskih prava. Zaštita ljudskih prava obaveza je svih vlada prema brojnim UN-ovim ugovorima i ona nadjačava obaveze koje proizlaze iz ugovora o kontroli droge.

Prednosti dekriminalizacije

Zbog čega se velik broj vlada još snažno opire dekriminalizaciji kao alternativi represiji?

– Jedan od razloga je taj što se debata često postavlja kao izbor između prohibicije i legalizacije, a zanemaruju alternative s kojima se već eksperimentira i koje mogu biti itekako poučne. Nije riječ o tome da su apsolutno sve politike o drogama promašene i da kontrolu treba potpuno ukinuti. Tržišta droga znatno su kompleksnija zato što se radi o različitim supstancama od kojih su neke bitno štetnije od drugih, pa je zato potreban i diferencirani pristup za različite tipove droga. Također, postoje i brojna siva područja u tržištu droga, primjerice zloupotreba zakonitih lijekova, koja je u porastu. Potpuno je iracionalno tretirati sve droge kao jednake, a inteligentnom politikom trebali bismo izgurati najštetnije supstance, dopuštanjem da one manje štetne budu zakonito dostupne pod strogim uvjetima.

Na što se točno odnosi izraz dekriminalizacija? Očito ne samo na kanabis i lišće koke nego i na konzumaciju drugih droga, korisnike droga, sitne dilere i farmere.

– Termini dekriminalizacija, depenalizacija, legalizacija i zakonska regulacija često se brkaju, dobrim dijelom i zbog političke motivacije da se kontinuirano forsira dihotomija prema kojoj imamo samo izbor između prohibicije američkog stila i armagedona. Termin dekriminalizacija odnosi se na prijestupe povezane s konzumacijom droge i napuštanje kaznenih sankcija. Kada su u pitanju sitni dileri i uzgajivači, primjera dekriminalizacije u strogo zakonskom smislu nema zato što konvencije kažu da su trgovina i uzgoj, osim za osobne potrebe, kriminalna djela. No, postoje neki primjeri smanjenja kazni, uz obrazloženje da su postojeće kazne disproporcionalne ozbiljnosti prijestupa.

Koji su dokazi da je dekriminalizacija dobra alternativa?

– Prednosti dekriminalizacije upotrebe i posjedovanja droga za osobnu konzumaciju već su se pokazale u više država, poput Portugala, Urugvaja, Češke, Nizozemske i drugih. Konzumacija se u tim zemljama nije povećala, a poboljšao se pristup zdravstvenim uslugama zato što se ljudi kojima su one potrebne ne boje kaznenog progona. Smanjile su se stope kriminala, predoziranja i infekcije, kao i pritisci na pravosudni i zatvorski sustav.

U svjetlu novih znanstvenih dokaza, pokazuje se i da je klasifikacija droga zastarjela?

– Bilo je više pokušaja da se stvori racionalnija klasifikacija droga u odnosu na njihovu štetnost, pri čemu kanabis uvijek ispada manje štetan od alkohola, duhana i većine drugih droga, no unatoč tome on je svrstan među najštetnije supstance. Uvjeren sam da je zakonska regulacija pod strogim uvjetima najbolje rješenje za kanabis, a to pokazuju i primjeri Španjolske, Nizozemske i Kalifornije, koje su došle vrlo blizu modela zakonske regulacije. Slučaj lišća koke još je apsurdniji, jer je koka u prirodnom obliku vrlo blag stimulans, manje štetan i od kave. Čak je i studija Svjetske zdravstvene organizacije pokazala da upotreba lišća koke nema negativne zdravstvene učinke, a ima terapijsku i socijalnu funkciju za domorodačke andske populacije. Ta studija, nažalost, nije objavljena kao UN-ov dokument zbog pritiska SAD-a.

Između hladnog rata i rata protiv terorizma

U jednom svom eseju o razvoju međunarodnog sustava kontrole droga opisujete kako je taj sustav oblikovala politika moćnih država, obično na štetu zemalja globalnog juga, gdje se proizvodi većina biljnih droga?

– Korijeni američkih napora da se zabrane psihoaktivne supstance bili su mješavina moralnih principa i rasističkih strahova, naročito od kineskih imigranata koji su sa sobom donijeli naviku pušenja opijuma, da će strani utjecaji iskvariti kršćanske vrijednosti na kojima je društvo izgrađeno. SAD je 1920. uveo prohibicijski režim prema alkoholu, a potom je taj isti model pokušao replicirati na droge na međunarodnoj razini. Međutim, tradicionalne kolonijalne sile na ta su nastojanja gledale sa skepsom, naročito Francuska, Velika Britanija, Portugal i Nizozemska, koje su upravljale profitabilnim monopolima drogama u svojim prekomorskim kolonijama i opskrbljivale farmaceutska tržišta Europe i SAD-a. Isto tako, kulturno je većina Europe bila u nesuglasju s kršćanskim fundamentalizmom, koji je u to vrijeme prevladavao u Americi, a priče o bandama i mafiji koje su preuzimale kontrolu nad čitavim gradovima nisu naročito inspirirale europske političare toga vremena. Nakon ukidanja prohibicije 1933, Amerika je nastavila forsirati uspostavu kontrole nad drogama, da bi se nakon Drugog svjetskog rata, iz kojega je izašla kao dominantna ekonomska, politička i vojna sila, konačno našla u poziciji da može oblikovati novi režim kontrole i primijeniti dovoljnu količinu prisile nad drugim zemljama, uključujući i bivše kolonije.

U tom istom istraživanju napisali ste i da je “rat protiv droge bio prijelazno razdoblje između hladnog rata i rata protiv terorizma”. Mislite li time na kontinuitet američkog vojnog intervencionizma?

– Politički kontekst američkih vojnih intervencija sedamdesetih i osamdesetih, naročito u Latinskoj Americi, bio je hladni rat. Glavni cilj i legitimacija za vojnu suradnju, vojne baze, državne udare, intervencije i potporu vojnim diktaturama bila je borba protiv širenja utjecaja komunizma na zapadnoj hemisferi. Argument antikomunizma za održavanje golemoga vojnog budžeta i operacija u inozemstvu u pitanje je doveo tek pad Berlinskog zida. U potrazi za novim opravdanjem, Pentagon je dobio značajnu ulogu u borbi protiv droga, a predsjednik George Bush 1989. godine zakonom je Ministarstvo obrane imenovao vodećom državnom agencijom za nadzor trgovinskih putova droge, uz njegovo dramatično financijsko i kadrovsko jačanje. Nakon 11. rujna 2001. nova prijetnja i “rat protiv terorizma” brzo su zamijenili protunarkotičku logiku, pa se može reći da je rat protiv droge bio prijelazno razdoblje u smislu legitimacije vojnih operacija, baza i intervencija u stranim zemljama.