S onu stranu ogledala

Duše mirišu u Hadu – napisao je Heraklit Mračni; “Smrt nam svima daje krila”, zabilježio je Jim Morrison, vršnjak u smrti prošli tjedan preminule Amy Winehouse.

Pojavila se kao netko tko više uopće ne traži sebe, kao netko pronađen – Goethe se pitao kako cijeniti osobu koja je u potrazi za samom sobom – u trenutku u kojemu je proces razgradnje već napravljenog i zaokruženog dvorca ličnosti bio otpočeo, kada je autodestrukcija već razvila svoje sive koncepte. Amy Winehouse je osvanula skockana po uzoru na soul pjevačice iz šezdesetih, ali je to u njenoj stilističkoj interpretaciji sve bilo nagnuto na stranu, spremno za pad, od frizure, trajne koja se doimala predimenzioniranom na njenoj sitnoj figuri, pa do pogleda koji je poručivao da su stigli, ona i njen glas, da zatvore zabavu, jer će vam interpretacijom poderati dušu i baciti je u Had, pa neka tamo miriši, ako može, i to mirisom koji je sjećanje na njeno pjevanje, koji je priviđenje tog slušalačkog iskustva.

Dnevnik tamne strane

Snimila je samo dva albuma, “Frank” (2003) i “Back to Black” (2006), ali je pobrala pet Grammyja i prodala milijune ploča. U današnja nepušačka vremena bilo ju je divno vidjeti s pljugom u ustima, bezbrižnu i raščupanu, predivno ružnu – izgledala je kao osoba koja cigaretu vadi iz usta jedino da bi otpjevala nešto, a iz sezone u sezonu osvanula bi sve mršavija, sa sve dužom listom problema, sve propalija na estetski sve zavodljiviji način, naravno, pod uvjetom da ste ikada pali na ljepotu Keitha Richardsa.

Glazbeno se u nje radilo o melanžu brojnih stilova, od jazza, ritma i bluza, soula, reggaea, no pjesme je razgrađivala svojom unikatnom interpretacijom, bol i radost o kojima je pjevala četvrtu su dimenziju dobivali propušteni kroz njen glas: bio je to vokal sa sposobnošću da vas katapultira u alternativnu stvarnost, u svijet u kojemu je iskrenost na cijeni, gdje je, zapravo, samo ona i važna.

Bulevarske ptičice šuškaju kako je u prošli petak navečer Amy viđena na ulicama Londona u potrazi za dilerom od kojega je na koncu kupila smrtonosni koktel. Kakva je to slika: ultrauspješna pjevačica, čiji su tekstovi dnevnik tamne strane ovih globalističkih post-vremena, drhtavih ruku poseže za posljednjom autostradom za umjetne rajeve – ako je itko posljednjih godina na naslovnicama svjedočio bunt koji je svojim programatskim tekstovima o umjetnosti romantizma najavio Baudelaire, onda je to bila pjevačica nježnog, ironičnog, crnog glasa, koja je izgledala kao Alisa koja se odbija vratiti u svijet s ove strane zrcala, koja ostaje s one strane i tamo se ukrašava tetovažama koje su zemljovidi toga drugog svijeta.

Male smrti i novi počeci

Taj se posljednji put ogledalo rasprsnulo i više nije bilo povratka kući, pod uvjetom da je ovaj svijet dom. Pridružila se tako listi rano preminulih glazbenika, za koje je danas nemoguće reći jesu li umrli rano ili na vrijeme. Jedna od Hendrixovih zadnjih izjava je da se glazba mijenja i da će on biti spreman. Brian Jones je bio otjeran iz Stonesa, Morrison je napustio Doorse, Gram Parsons se isto nekako preračunao, Janis Joplin imala je album u postprodukciji (kao i Morrison), a sve ih spaja jedan jedini dose koji se premetnuo u overdose. Vjerojatno su uzeli istu količinu kao prošlih stotinu i pedeset puta, samo što ih ovaj put tijelo nije htjelo opslužiti povratkom. Svi ti pokušaji – tko ne voli male smrti, nakon kojih slijede novi počeci, nove gradnje? Moralistička osuda Cobainea s puškom u ustima, Curtisa sa štrikom oko vrata, nema veze s ovim životima zainteresiranima prije svega za koncepte mijenjanja svijesti.

Popijte danas koju za dušu pjevačice koja se upravo rukuje s Kronovim i Rejinim sinom, objašnjavajući mu: They tried to make me go to rehab, I said, “No, no, no…”