Strah od sindroma Grčke

Europska je ljevica prvi put odnijela jednu značajnu pobjedu još od davne godine 1968. kad je, uplašen pobunom koja se počela širiti iz Pariza, kapital pristao na bitno povećanje udjela rada u raspodjeli društvenog bogatstva. Ovaj put on je priznao poraz na sastanku lidera Europske unije u Bruxellesu, ali opet tek nakon što je plamen zahvatio ulice Grčke i ozbiljno zaprijetio Španjolskoj, Portugalu i Italiji. Sve do jučer beskompromisno se tražilo da sav račun, uključujući i masne bankarske profite, plate građani tih zemalja. Sada je kapital zaključio da je rizik postao prevelik i da je pametnije odreći se dijela zarade.

Upozorenje iz inozemstva

I to ne malog dijela. Računica napravljena na brzinu pokazuje da su se europske banke, najvećim dijelom njemačke i francuske, odrekle više od petine (21 posto) novca koji su planirale naplatiti u Grčkoj. Njemačka kancelarka Angela Merkel naglašava da su one to učinile dobrovoljno, dakle bez pritiska političara. Tome treba vjerovati točno u onoj mjeri u kojoj političari uopće upravljaju poslovima Unije. O ekonomskim problemima – a o tome je na kraju uvijek riječ – odlučuje krupni kapital, točnije velike korporacije i banke. Monetarna unija je (i) njihov projekt, pa će se stabilnost sustava i euro kao zajednički novac braniti sve dok se to njima isplati.

Zanimljivo je i indikativno kako su brzo reagirale hrvatske banke. Potaknute, najvjerojatnije, od svojih inozemnih vlasnika, one su odmah upozorile vladu da je “ušla u crveno” i da će morati uvesti dugoročne mjere štednje. Kako je Hrvatska pred izborima, poruka je upućena i budućoj vladi, uz napomenu da je pomoć Međunarodnog monetarnog fonda uvijek na raspolaganju. Upozorenje potpisuje udruga onih istih banaka koje već godinama barnumskim reklamama doslovno navlače hrvatske građane na što veće zaduživanje, a istovremeno uvjeravaju Vladu da se postojeća politika koja preferira potrošnju a ne proizvodnju ne smije i ne može mijenjati. Istovremeno je i MMF davao pozitivnu ocjenu svim hrvatskim vladama u proteklih 17 godina, koliko traje uništavanje hrvatske industrije. Pa ipak, upozorenje banaka ne bi trebalo protumačiti samo kao strah da se i njima ne dogodi isto što i kreditorima Grčke. Dakle, da i one ne izgube dio svojih potraživanja. Banke, zapravo, samo prenose jednu od onih poruka iz inozemstva koje se moraju shvatiti ozbiljno.

Tu se lekciju moglo naučiti u jesen 2007, kad su eksperti MMF-a najavili nastupajuću ekonomsku krizu, pri čemu su Hrvatsku svrstali među nekoliko zemalja koje su posebno izložene njenim udarima. To je tada ozbiljno shvatio samo predsjednik Stjepan Mesić, kome je premijer Ivo Sanader ekspresno i olako odgovorio da “to nije istina”. Danas je Hrvatska jedina europska zemlja koja se još nije ni počela izvlačiti iz krize. Sada inozemstvo, preko Hrvatske udruge banaka, upozorava na “opasnost izbijanja fiskalne i financijske krize uslijed novog vanjskog šoka, čija vjerojatnost više nije mala”. I dalje: “Novi udar iz inozemstva prelio bi se i na kamatne stope kod nas i visinu prinosa koji plaćamo na zaduženja u obveznicama.” To znači da će kamate na postojeći (i naravno budući) hrvatski dug postati veće, a njegovo servisiranje još skuplje. Europske su banke bile prisiljene da popuste Grčkoj, ali su istovremeno odlučile da im se to više nigdje ne ponovi. Nakon tog upozorenja neće se zabrinuti samo neodgovorni i lakomisleni političari.

A da Odisej proda Itaku?

I u Grčkoj banke su popustile tek nakon teških nereda, koji su eskalirali do same granice pobune. Intervenirale su i najveće zemlje Europske unije, koje više ne mogu sav trošak prebacivati na svoje porezne obveznike. Tek tada počelo se ozbiljno shvaćati ono što se znalo i prije – da pritisak na Grčku nema nikakvog smisla. Grčki je dug premašio jedan i pol godišnji bruto domaći proizvod, što iznosi 350 milijardi eura. Da bi se on servisirao, dakle samo plaćale kamate, trebalo bi imati privredni rast na razini kineskih deset posto godišnje. Za koliko je rast manji, za toliko se mora uštedjeti. Ali kako u Grčkoj rasta uopće nema, ispada da bi se moralo uštedjeti cijelih deset posto, odnosno odreći se potrošnje vrijedne 35 milijardi eura. To je 3.200 eura po svakom od skoro 11 milijuna Grka, uključujući novorođenčad i djecu, đake i studente, umirovljenike i nezaposlene, kojih je najviše od svih zemalja Unije. I tako sve dok se Grčki dug ne počne smanjivati. A za to bi, u dosadašnjim uvjetima, trebalo neko čudo biblijskih razmjera. Pa ipak, od Grka se uporno tražilo da smanje plaće za 15 posto i više, da nemilosrdno otpuštaju zaposlene, da krešu mirovine i izdvajanja za zdravstvo i školstvo… I, naravno, da rasprodaju svoju imovinu. Prodajte otoke, glasila je jedna takva poruka iz Njemačke. Prodajte Grčku. Odisej bi, po toj logici, morao prodati Itaku kako bi europskim bankama platio kamatu.

Promjenu te politike nije naznačilo samo novih 158 milijardi eura kojima bi trebalo smanjiti grčki dug, iako se o tome najviše govori. Prava novost je, kao što smo rekli na početku, što će dio tog troška preuzeti povjerioci, dakle francuske i njemačke banke. Grčke će se obveznice, istovremeno, refinancirati po istim kamatama kao i njemačke, čime se želi spriječiti povećavanje troška za članice eurozone, odnosno njihove porezne obveznike. I to, dakle, ide na teret banaka.

Opstanak eurozone

Što bi se dogodilo da to nije napravljeno? Pod pritiskom nezaustavljivih prosvjeda, u Grčkoj se počelo govoriti o izlasku iz eurozone i vraćanju na vlastiti novac, drahmu. To bi, doduše, omogućilo da se tečajnom politikom stimulira proizvodnja, ali na dugom štapu. Grčka, međutim, treba rješenje odmah. Njen su problem golemi dugovi, a oni bi i nakon odustajanja od eura ostali isti, samo što bi se preračunali u drahme. Postoji samo jedan način da se to ne dogodi. To je stečaj cijele zemlje, koji bi morao prethoditi povratku na drahmu. Za Grčku to ne bi bilo loše. Stečaj se države, naime, razlikuje od stečaja poduzeća. Kad država bankrotira, povjerioci ne postaju vlasnici državne imovine, već se njihova potraživanja otpisuju. To znači da bi njihov gubitak bio neusporedivo veći od onog na koji su ih sada prisilili zla sreća i lakomost na profite.

Za volju tog profita i Europska je unija još donedavno zatvarala oči kad je statistika prešućivala nepovoljne činjenice o Grčkoj, a u dva se slučaja čak prešutjelo friziranje podatka o njenom BDP-u. Sada je, međutim, postalo jasno da je u igri mnogo više od bankarske zarade. Riječ je o opstanku eurozone, a onda i same Unije. Zato su dogovorene oštre mjere za usklađivanje proračunske potrošnje svih zemalja i osnivanje neke vrste europskog MMF-a, koji će im u tome pomoći. Političari, dakle, više neće moći trošiti kako im se svidi, ali ni velike banke više neće na tome ubirati masne profite. Sada je njihova glavna briga kako da grčko rješenje ne postane presedan za druge zemlje u nevoljama. Pritisak na štednju i odricanje postat će još neumoljiviji nego prije. Bit će to, istovremeno, i jaki maestral u jedra europske ljevice.