TV rašetanje

TV DNEVNIK

Bivšu šeficu računovodstva HDZ-a uhićuju i vode u hotel Remetinec, a novinar bez riječi pojašnjenja navodi kako će gospođa Pavošević “dati aktivnu obranu”. Dan prije s istom su pričom istupili i Sanaderovi odvjetnici. Što je, dovraga, to? Zvuči grdo i pomalo retro, “davanje obrane”, pa još “aktivne” (kao kad Tito sjedi s Krležom u Šestinama, pa veli piscu: “Ako dođu žandari, ja ću im dati obranu, a ti bježi.” No, neće biti da će blagajnica HDZ-a pucati?!) “Aktivna obrana”, kažu mi kolege pravnici, “to je kad ne šutiš, nego pokušavaš uvaliti u govna koga god možeš.”

Gospođa Pavošević u svom iskazu navodno tvrdi kako je davala gotovinu Dadi Milinoviću, Bianci Matković, nekom mupovskom špiclu koji je vodio TV dnevnik, portirima, podvornicima, članovima mladeži, vozačima HDZ-a (ne znamo čijim vozačima). Njen iskaz u jednoj se točki podudara s iskazima Mravka, Barišića i Nevenke Jurak – niti jedna jedina kuna ili lipa, niti jedna “Prada” ili “Max Mara” kreacija nije završila kod Jadranke Kosor, koja je u  tom stranačkom bordelu, hrvatskom kabinetu dr. Mabusea, nevina provela cijelu političku mladost. Prema logici stvari, uskoro bismo trebali čuti i za neki slučaj čudotvornog izlječenja temeljem zagovora Jadranke Kosor, nakon čega bi čovjek sklon poštenju trebao uzviknuti samo jedno: “Santo subito!”

PULA POVJERLJIVO

Osam godina nakon nastanka, dokumentarac “Pula povjerljivo” (redatelj Tomislav Mršić, ideja i produkcija Veljko Krulčić, scenaristi Dean Šoša i Tomislav Mršić) djeluje moderno,  zabavno, informativno, pametno i svježe kao da je danas napravljen! Bolje da je HTV prije početka Pule dao sjajnu reprizu nego loš original. Puni, daklem, pogodak.

Priča bez offa, u kojoj o nekoć slavnom pulskom festivalu pričaju njegovi akteri (Ljubiša Samardžić, Veljko Bulajić, Vinko Brešan, Tonči Vrdoljak, Vatroslav Mimica, Neda Arnerić, Zvonimir Berković, Milena Dravić, konobar iz hotela “Rivijera” i mnogi drugi znani i neznani junaci), odličan je primjer kako se o takozvanoj novijoj povijesti može govoriti sine ira et studio, a naši bi dokumentaristi u pravilu radije pojeli vrpcu nego posložili takav uradak. A iz ovoga saznajete i da je Pula bila moćna, i da su nagrade najčešće bile namještene, i sve drugo što vas zanima, plus i minus. Od vazda mrzovoljnog Berkovića tako možete čuti da je Pula bila apsurdni festival u apsurdnom gradu u apsurdnoj državi, a s dolaskom neovisne Hrvatske taj festival ostaje apsurdnim jer se svi filmovi snimaju u Zagrebu i Berku nije jasno zašto se onda, dođavola, prikazuju u Puli! Berković je mrzio Pulu i koristio, kako je lijepo rekao, svaku priliku da tamo ne dođe.

Mnogi su mrzili grandioznu Pulu, veli Mate Relja, režiser kultnog “Vlaka u snijegu”. “Nisu svi voljeli tu veliku arenu, jer znate, kad vam deset tisuća ljudi aplaudira, to je sjajno, ali kada vam fućkaju, to je koncert za automatsku pušku…” Meni se ta rečenica dopala i zvučala mi je kao puno dublje objašnjenje za fenomene ozbiljnije od samog festivala. Velika scena jede osrednje talente; mediokritetstvu je ugodnije okružje ono manje, nekonkurentnije…

BULEVAR SUMRAKA

Jubilarni džinglovi – kojima HRT skreće pažnju na svoju 85. godišnjicu – neporeciv su signal predsmrtnog hropca jednog nekad superiornog medija. Bavljenje medija samim sobom, bilo da se nameće kao najveći, najstariji, najmeritorniji – naj ovo ili naj ono – nikada nije bilo ništa drugo do Koštana u trećem činu – žal za mladosti. Promaknuli su toliko zlikovaca, branili toliko kvarnih ideologija, uhljebili toliko trutova da bi im sve osim propasti mogao jamčiti samo nekakav Mojsije. A ovi minusinteligentno smišljeni spotovi samo pokazuju da se vođe Prisavlja čvrsto drže trasiranog pura prema provaliji…

U vezi s tim valja reći samo jedno. Na sveopću kuknjavu o takozvanom jezivom padu kulturne razine naših medija može se odgovoriti samo jednim potezom. Uzdizanjem onih medija koji su u javnom vlasništvu. Oni su plaćeni za to da drže razinu neovisno o prokletom tržištu, za koje uostalom nisu ni sposobni. Arhiva Hrvatske televizije bogatija je od rudnika kralja Salamona, a na tom mastodontu nema niti jednog đenija koji bi se sjetio da to digitalizira, emitira, reprizira, iznajmljuje, prodaje prava i sl. Govori li im nešto senzacionalni (kao i svaki put) uspjeh “Velog mista” (350.000 gledatelja, trošak nula kuna, dakle hrvatska “Šeherezada”)? Ne, ne govori im ništa osim da se ljeti daju reprize, ne mora se raditi, pišak u višak i uživaj, brale…

NEDJELJOM U DVA

Precizno, kompetentno, široko i duboko, Radimir Čačić izložio je Aci Stankoviću svoju viziju Hrvatske nakon eventualne pobjede Kukuriku koalicije. Čačić je jedini političar u Hrvatskoj koji ima premijerski širok pogled. Vizionar-buldožer, lametrijevski čovjek-stroj, Čačić je jedini pripadnik Nomenklature koji smatra da je, kako je rekao, “politika mjerljiva djelatnost”. U hrvatskoj političkoj klasi takvo je rezoniranje perverzno. Kao ministar u Račanovoj vladi, Čačić je obećao tri trice: tri milijarde maraka za cestu do Splita, dugu 300 kilometara, napravljenu za tri godine. Rečeno – učinjeno. Njegovi nasljednici su, tamo gdje je on koristio trice, koristili devetke, duge devetke…

Njegova je politička karijera, nažalost, usko vezana uz sudski slučaj u Mađarskoj, a uspjeh buduće vlade usko je vezan uz Čačića, pa bismo, uz malo pretjerivanja, mogli reći da se o uspjehu Kukuriku vlade odlučuje na sudu u Pečuhu.

Lijepo je i otmjeno od Aleksandra Stankovića da, nakon što je Čačiću pitanje o povlačenju postavljano tisuću puta, nije istu stvar ponovio tisuću i prvi put, a Čačić je bio samozatajan, pa nije rekao da mu neke istražne radnje u Mađarskoj idu u korist…