Biblioteka bez zidova

Tržište knjiga u Srbiji je nakon 2000. godine počelo da pokazuje signale porasta nefikcionalne literature koja je imala i te kako jake veze sa proteklim periodom ratova i raspada, a napose i sa ratnim zločinima. S jedne strane, dogodila se ekspanzija memoarske literature političara (Borisav Jović, Mira Marković, Nikola Koljević – posthumno objavljeni dnevnici, Dušan Mihajlović, Milan Komnenić, Dušan Čukić, Goran Matić i dr.), dok je s druge narastala produkcija samih aktera ratova, ubica, odbeglih optuženika i haških zatvorenika (Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Milorad Luković Legija, Rajko Petrov Nogo, Nebojša Jevrić, Miroslav Toholj, Brana Crnčević, Dragoslav Bokan, Mile Dakić i dr.). Takođe, permanentno je tekla memorandumska produkcija akademika (Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, Milorad Ekmečić, Veselin Đuretić, Matija Bećković i dr.), koji su nastojali da dodatno opravdaju svoj poraženi projekat. Na kraju, pored profesorskih zvezda (Smilja Avramov, Kosta Čavoški) treba pomenuti i veliku produkciju novinara i publicista (Ljiljana Bulatović, Marko Lopušina, Željko Cvijanović, Dejan Lučić, Miroslav Lazanski, Slavoljub Đukić i dr.), propagandista, ratnih satelita, zagovornika svetske zavere i ličnih biografa velikana. Oni su dali nemali doprinos porastu ove literature, koja kao neko paranaučno štivo prati izdanke sa crnog stabla prošlosti. Sada se u izdanju Srpske radikalne stranke (u čijoj produkciji je do sada izašlo preko sto pedeset tomova Sabranih dela Vojislava Šešelja) pojavila knjiga zločinca Milana Lukića, osuđenog na doživotnu robiju pred Haškim tribunalom. Objavljivanje i promocija njegove knjige Ispovest haškog sužnja samo je još jedna stavka u ogromnoj produkciji koja po uloženom novcu, tiražima i distribuciji daleko nadmašuje sve napore izdavača koji se bave beletristikom u Srbiji.

Proizvodnja bestselera

Svako društvo proizvodi svoj celebrity sistem. Za to su odgovorni pre svega mediji i popularna kultura. Da bi se taj sistem razumeo u Srbiji, gde najveće poverenje uživaju institucije poput crkve i vojske, mora se imati u vidu sada već višedecenijsko emitovanje slika rata, kriminala, militarizacije svakodnevice i estradne zabave najnižeg tipa koja je zaposela najveći deo medijskog prostora. Stoga su ličnosti koje su svojom pojavom izazivale divljenje u nedavnoj prošlosti bili uglavnom ratni komandanti i mafijaški bosovi. Film Janka Baljka Vidimo se u čitulji odlično detektuje tu vrstu veze koja mobiliše mlade po uzoru na idealne modele poput Arkana, Kneleta i drugih. Milorad Luković Legija imao je kultni status kako među političarima tako i među običnim svetom koji je pohrlio da čita roman koji je potpisan njegovim imenom (Gvozdeni rov). Nije čudo što su se neki akteri srpskog celebritija, poput glumca Sergeja Trifunovića, rado slikali u njegovom društvu ili odlazili na proslavu rođendana kod Arkanove udovice. Ispostavilo se da je sve što se dovede u vezu sa takvim svetom pretvara u čist profit a kada su knjige u pitanju u ogroman tiraž. Tako je Gvozdeni rov premašio tiraž od 70 000 primeraka. Večernje novosti su napravile uspešne projekte sa intelektualnim vrhovima srpske elite, objavivši Kosovo Dobrice Ćosića kao i Smrt je neprovjerena glasina Emira Kusturice. Obe knjige su otišle u tiražima blizu 100 000 primeraka. Nije čudo što je uspostavljeno podrazumevano prepoznavanje između ovih ljudi i jednog Novaka Đokovića, na primer, kome Matija Bećković odaje počast. Da ovaj sistem savršeno funkcioniše pokazuje i to kako može da se napravi i tzv. naučni bestseler. Reč je o knjizi istoričara Milorada Ekmečića, poznatog iz vremena ratova, čija je knjiga Dugo kretanje između klanja i oranja od 2007. do danas doživela čak četiri izdanja i tiraž od 6 000 primeraka. Ako se uzme da jedan primerak košta šesnaest evra (dakle, cena nije nimalo popularna), stiče se utisak da srpsko društvo veoma zanima šta je poznati istoričar to imao da mu ispriča o njegovoj prošlosti. Stotinak hiljada evra, koliko je ova knjiga zaradila, stoji kao dokaz da ništa nije skupo ako dolazi od poznatih.

Knjiga oslobađa

Jedna od olakšavajućih okolnosti, koju je predsjednik Haškog tribunala Patrik Robinson naveo prilikom čitanja odluke o prevremenom oslobađanju Veselina Šljivančanina, inače osuđenog za zločin na Ovčari kod Vukovara, bila je pored „izraženog kajanja zbog tuđih zločina“ i činjenica da je osuđenik pomagao u biblioteci. To će i sam Šljivančanin potom potvrditi u jednom intervjuu, napomenuvši da je pročitao dosta knjiga, ali i da je pisao dnevnik koji bi uskoro mogao da objavi kao knjigu. Biće to još jedna od haških beležnica koja će u Srbiji imati lepu recepciju i svakako solidan tiraž. Situacija sa Šljivančaninom u zatvoru neodoljivo podseća na jednu priču iz filma Bekstvo iz Šošenka, gde čovek izdržava doživotnu kaznu okajavajući svoje grehe u zatvorskoj biblioteci. U fikciji zbog toga ne sledi pomilovanje, a kada zatvorenik konačno izađe na slobodu pod stare dane, ne uspeva da se snađe u izmenjenom društvu. Šljivančanin nema razloga za strah. Čitalačka zajednica u Srbiji je stabilna, obrazovana na militarističkim matricama čiji je on bio akter, tako da će njegova književna karijera biti sasvim sigurno dobro podržana.

Nedugo potom, stigla je knjiga njegovog haškog kolege Milana Lukića, optuženog za seriju monstruoznih ratnih zločina na teritoriji Višegrada i okoline. Njegova Ispovest je promovisana u parohijskom domu Hrama Sv. Save u Beogradu. Iako se SPC pravda da je samo iznajmila prostor za promociju, izostanak bilo kakve ograde od onoga što je u knjizi izneto, svrstava je u infrastrukturni lanac koji podržava antihaško tržište knjiga. Paradigmatična je podrška koju je SPC dala bogonadahnutoj spisateljici Ljiljani Habjanović Đurović (Petkana, Svih žalosnih radost, Voda iz kamena), nekadašnjoj prijateljici Mirjane Marković. Lukićevu knjigu je objavila Srpska radikalna stranka u tiražu od 1000 komada. Ubrzo je usledilo i drugo izdanje, očigledno kada se videlo da Ispovest nailazi na odličan prijem. Drugo izdanje je objavljeno u produkciji kuće „M. Lukić“ u tiražu od 10 000 primeraka. Može se reći da je Lukićev početni tiraž duplo veći od tiraža Basare i Albaharija zajedno. Možda ove činjenice mogu da nam kažu nešto više o stanju u kome se ovo društvo već dugo nalazi.