Bijelo odijelo

DNEVNIK HTV-a

Hrvoje Zovko, bivši dopisnik HTV-a iz Beograda, posjetio je Kostriće – jedno selo s dvoje stanovnika i tri spomenika, kako saznajemo iz kratke, dvominutne, ali izuzetno potresne reportaže. Pobunjeni Srbi tamo su 1991. pobili 16 mještana. Oko spomenika su nakon rata izbile uobičajene provincijske peripetije. Danas je u selu tek dvoje stanovnika, a jedan u crnohumornoj šali kaže da nema problema ako susjedi preglasno slušaju muziku…

Kostrići su, na neki način, paradigma hrvatske unutrašnjosti. Na prostranom području između Karlovca i Zadra život zamire. To je tako, neovisno o etničkom predznaku pojedinih naselja, na Baniji i Kordunu, u Lici i Ravnim kotarima. Tamo su spomenici, spomen-ploče i kameni temeljci življi i vitalniji od ljudi, koji su sve stariji i sve beživotniji. I povijest nekako na tom području ide naopako, unatrag umjesto unaprijed. U tom civilizacijskom offsideu raspravlja se danas samo o etnicitetu, o slavnoj prošlosti, o hrvatsko-srpskim odnosima, kao da oni nisu zauvijek riješeni – ta starčad dolje uskoro neće moći nositi ni žlicu, a kamoli pušku. Bijela kuga riješit će sve etničke probleme efikasnije od ijednog državnog poglavara na ovim prostorima ikad. Naši su vladari toj katastrofi, uostalom, i sami silno doprinijeli, ne shvaćajući da se moderne nacije šire vertikalno a ne horizontalno, one rastu i razvijaju se, umjesto da – poput ovih naših – osvajaju prostore s kojima kasnije ionako ne znaju što bi.

Takvih odumirućih sela u Hrvatskoj je masa, samo se Zovko lijepo sjetio efektno prikazati inače nezahvalnu priču. No, moderni medij u značajnoj je mjeri forma: da nije upotrijebio dosjetku od “jednom selu s dvoje stanovnika i tri spomenika”, tko bi se odlučio gledati prilog o Kostrićima?

NOVA TV, DNEVNIK

Forma – eto tu je, recimo, Nova TV tri koplja superiorna HTV-u. U izvješću o tečaju franka Nova TV ima u kadru čak tri slike: voditeljicu Dnevnika u sredini ekrana, Mislava Bagu iz Vlade s lijeve strane i izvjestiteljicu ispred Hrvatske narodne banke s desne. Na taj se način, dinamičnom izmjenom voditelja i novinara u čak tri ambijenta, strahovito ubrzava tempo izvještaja. HTV ima samo novinara ispred Vlade. Još se na predsjedničkim izborima vidjelo da dalekovidnica kasni cijelo stoljeće. Dok je Nova TV u minuti proglašenja izbornih rezultata imala krupne planove Bandića i Josipovića – dajući načas samo sliku njihovih očiju – HTV je u studiju organizirao neku brežnjevljevsku “debatu” koju je, dakako, vodila notorna Hloverka Novak Srzić.

Njen zdrug cijelo ljeto, inače, provodi planirajući kako ostati na vlasti na HTV-u ako dođe do smjene ekipe na Markovu trgu. Radi se, dakako, sve da do toga ne dođe: jesen treba biti lišena političkih magazina, istraživačkih emisija, a normalne novinare treba spriječiti rukama i nogama… Uz takve kadrove HTV će doživjeti sudbinu bugarske nacionalne televizije, koju su komercijalne postaje pojele, a nije isključena ni grčka opcija. Grci, navodno, zbog štednje kane ugasiti prvi program nacionalne TV. Bolje i to nego još jedan mandat s ljudima koji su uništili HTV.

RED CARPET

U izvješću s rođendana JK – Jece Karleuše – saznajemo kako dotična ima namjeru kandidirati se, negdje u bližoj budućnosti, za predsjednicu Srbije. To uopće nije smiješno. Ako žena baci pogled u susjedstvo, može se samo ohrabriti u toj ambiciji. Za čelno mjesto u državi nije potrebno puno više od bijelog odijela, stiliste i šake nakita… Jelenina hrvatska kolegica JK – Jaca Kosor – uvjerljiv je dokaz za to. Nastupi su joj estradni, iz bijelog odijela ne izvlači se već tjednima, a njena obećanja o budućnosti podjednako su realistična kao Karleušina. Kosor u posljednje vrijeme ustrajno obećava izgradnju Pelješkog mosta, što je otprilike isto toliko realistično kao i Karleušina najava izgradnje balkanske federacije, što se u klasičnoj narodnoj epici opisivalo kao “izgradnja Skadra na Bojani”.

HTV

Još jedna kritika na račun Prisavlja. Ciklus filmova Alfreda Hitchcocka odličan je izbor za nedjeljne ljetne večeri, kao i ekranizacije Agathe Christie – ali, za ime boga, ne u isto vrijeme! To je nešto čega bi se sjetio i početnik u slaganju programske sheme, ali naši su doajeni tu golu evidentnost bogami, kako se fino kaže na srpskom, prenebregnuli.

VELO MISTO

Punu 31 godinu nakon nastanka, serija Miljenka Smoje i Joakima Marušića negira zakone gravitacije: prema svemu što znamo o današnjem hrvatskom društvu, ona bi trebala doživjeti fijasko, a ipak postiže rekordnu gledanost.

“Velo misto” puno je idealista jugoslavenskog komunizma, današnji Kerumgrad je u njemu crven kao Moskva, svi osim crnih zlotvora, frankovaca, teže Titovoj državi, a čak i politički neutralni Meštar (“Neću politiku u moju butigu”) iza tvrdih riječi ima golubinje antifašističko srce, otprilike kao Bogartov Rick iz “Casablance”. Dakle, tu je jedan herbarij uvelih vrijednosti, prezrenih do srži – a ipak svi rado gledaju “Velo misto” i ne brundaju kako im se diže kosa na glavi.

Kako, zašto? Nostalgija? Dobri, tj. odlični i vrlo karizmatični glumci? Dobar scenarij? Ili možda sve to pomalo? Kako god, dobro je da imamo priliku gledati jedan od klasičnih uradaka hrvatske dramske produkcije u drugoj polovici prošlog stoljeća. I to je danas doseg, kada već nemamo aktualnu seriju toga ranga…