Buđenje usnulog grada

Ne mogu vjerovati da se ovo događa u Šibeniku! – puna blage euforije govorila je Šibenčanka Tanja Raič dok je masa od desetak tisuća ljudi oko nje glasnim aplauzom i vriscima oduševljenja pozdravljala izlazak britanske elektro-pop atrakcije La Roux na glavni stage Terraneo festivala. Baš svaki komentar na Terraneo “Summer eco music festival”, koji se tijekom pet dana prošlog tjedna održavao u Šibeniku, a na kojem je na tri stagea nastupilo 150 izvođača – među kojima su se našla i zvučna imena svjetske glazbene scene poput The Nationala, Mogwaia, Janelle Monae, Nouvelle Vaguea, The Raveonettesa, Franka Turnera i drugih – počinjao je citiranom rečenicom Tanje Raič. Šibenik je grad bogate kulturne prošlosti i jalove sadašnjosti, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća bio jedan od najrazvijenijih industrijskih gradova bivše Jugoslavije. S propašću tvornica početkom devedesetih, doživio je potpuni gospodarski i društveni raspad. Tih devedesetih, odmah nakon rata, kad su se vrata tvornica zauvijek zatvorila, a dimnjaci srušili, svi su zapravo vjerovali u momentalni početak novog doba u kojem će se lagodno i bogato živjeti od turizma, onako kako se živi u Ateni ili na Azurnoj obali. Sigurnost u skori turistički procvat polako je prešla u nadu, pa u sumnju, a potom u skepsu i nevjericu. Danas, petnaest godina nakon zacrtavanja gospodarskog novog pravca, Šibenik je najnerazvijeniji turistički grad na jadranskoj obali, bez i jednog disko kluba, sa samo jednim prastarim hotelom, čije su kale, trgovi i riva navečer uglavnom prazni…

Ludost i hrabrost

Šibeniku se njegov postindustrijski sindrom, kao svojevrsni društveni posttraumatski stres, pojavio tek u posljednjih deset godina, kad je demistificiran mit o tome da će turisti, ničim izazvani, hrliti ovamo i domicilnom stanovništvu donijeti blagostanje. Ljudsko razočaranje moguće je izračunati matematičkom formulom, a ona glasi R (razočarenje) = O (očekivanja) – Os (ostvarenje). Šibenska očekivanja bila su, kao i drugdje u Hrvatskoj, ogromna, a ostvarenja su bila mizerna. Hipokrizija se pretvorila u potpunu društvenu apatiju. Šibenik je postao forma bez sadržaja. Grad nevjerojatno neiskorištenih kapaciteta u kojem se ništa ne događa. Kvalitetni suvremeni kulturni sadržaji pogotovo su iščeznuli. Ljudi su na njih odlazili u Zagreb, Split, Rijeku, Ljubljanu, Graz, Beč, Novi Sad, Beograd, Sarajevo, baš onako kao što se odlazi na studij ili na liječenje u Zagreb, na bauštelu u Njemačku ili kao što se nekad išlo na Ponte Rosso u Trst po traperice. A onda, Ljeta Gospodnjeg 2011, dogodio se obrat, kao gol u devedesetoj, kao spasonosni elektrošok: u Šibeniku je organiziran alternativni kulturni spektakl koji je taj grad od nerazvijene provincije prošlog tjedna učinio metropolom urbane kulture, u koji su pristigli ljudi iz svih onih gradova u koje su Šibenčani godinama odlazili uhvatiti malo kulture i zabave.

Jesu li ljudi koji su organizirali Terraneo festival bili ludi ili hrabri kad su se odlučili za Šibenik, teško je reći. Možda između ta dva stanja i nema razlike, možda je hrabrost samo jedan oblik ludila. Sigurno je da bi organizatorima ovaj spektakl bilo lakše organizirati u nekom drugom gradu, gdje je turizam razvijen i infrastruktura postojana. U Šibeniku nema ničeg. Ni turizma, ni njegove infrastrukture, niti je postojala urbanokulturna atmosfera za nešto ovako. Postojala je samo jedna bivša vojarna, idealna geografska pozicija jednog usnulog provincijskog grada i ludilo ili hrabrost organizatora. I upalilo je! Britanski list Daily Telegraph šibenski Terraneo uvrstio je među deset najboljih ljetnih festivala u Europi. Svi glavni izvođači imali su sjajne nastupe, izuzev The Falla, čiji je kontroverzni frontman, postpunker Mark E. Smith, toliko razoren minulim alkoholnim stažem da genijalnu svirku benda uopće ne može popratiti vokalnom izvedbom, pa je uglavnom imao dionice solo mrmljanja zbog čega su posjetitelji masovno napuštali taj stage, ali i toga u rocku mora biti.

Elementi provincije

Tokom pet dana na Terraneu je zabilježeno trideset tisuća posjetitelja, prodano je nešto više od deset tisuća karata (većina ljudi bila je na više dana, a broj posjetitelja na festivalima mjeri se kao zbroj posjetitelja kroz sve dane), u festivalskom kampu boravile su dvije tisuće ljudi. Šibenik, grad sjajne forme, napokon je dobio veliki i važan sadržaj. U gradu je boravilo turista kao nikad do sada, a probuđena je i usnula kulturna atmosfera. Sve je na Festivalu izgledalo kao na drugim sličnim europskim festivalima. I zaista nisu bez temelja prognoze da bi idućih godina Terraneo mogao biti na nivou novosadskog Exita.

Jedini koji nisu shvatili važnost ovog događaja bili su policija i pauk-služba. Ovi prvi kao da su na Terraneo došli na presudnu bitku s narko-mafijom. Angažirali su sve raspoložive kriminalističke policajce koji su, kamuflirani u civilnu odjeću, motrili hoće li netko zapaliti joint. Kretali su se u parovima, a među masom rokera bili su neupadljivi kao Ljubiša Samardžić na nekom tajnom filmskom zadatku. Zaplijenili su desetak jointa i priveli nešto više ljudi, te tako, možda, lancu krijumčara droge zadali udarac od kojeg će se teško oporaviti. Pauk služba je, s druge strane žice, očito shvatila da je Terraneo, najveći društveni događaj posljednjih desetljeća u Šibeniku, i njihova unosna prilika, pa su uklonili sve automobile koji su bili iole nepropisno parkirani, bez obzira što ničim nisu remetili odvijanje prometa. To su bila dva momenta provincije. Ostalo je bilo metropolitanski. Makar i na pet dana u Šibeniku gradu. Organizatori su možda ludi, možda hrabri, a možda i oboje, no s Terraneom su, na oduševljenje mase posjetitelja i u općem interesu grada, itekako uspjeli.