Časni sude, nisam svjestan!

Nakon što su generali Ante Gotovina i Mladen Markač početkom kolovoza podnijeli Haškom tribunalu žalbe na prvostupanjsku presudu, u medijima je zvučno odjeknula teza Gotovinine obrane kako je samo Sudsko vijeće utvrdilo da je 94,5 posto projektila prilikom granatiranja gradova u Oluji palo na vojne ciljeve, no da su suci unatoč tome na osnovu onih 5,5 posto pogodaka u civilna područja nerazumno zaključili da su “cijeli gradovi bili tretirani kao mete”.

Doista, u Gotovininoj žalbi stoji da je Vijeće suca Alphonsa Orija, čak i primjenjujući svoj standard za pogreške u gađanju, pretpostavilo da je od 1205 granata njih 1140 bilo usmjereno na vojne ciljeve, a samo 65 na civilne. Iz ove tvrdnje slijedi zaključak da HV-ovo granatiranje u Oluji nipošto nije bilo neselektivno, već koncentrirano na vojne ciljeve, što, uzimajući u obzir ulogu koju granatiranje ima u presudi, ruši cijeli slučaj protiv Gotovine.

Rastrubljena teza

Međutim, ova efektna teza obrane, koju su hrvatski mediji spremno rastrubili s površnošću tipičnom za njihovo izvještavanje o haškim procesima, nema nikakvog temelja u presudi Orijeva Vijeća. Nigdje u toj presudi, koja nije ni izdaleka tako skandalozno nerazumna, ne spominju se brojke od 1205 ispaljenih granata ili 1140 pogodaka u vojne ciljeve, niti je u njoj izračunato da je civilne ciljeve pogodilo tek 5,5 posto projektila.

Cijela ta priča o presudom utvrđenom smiješno malom udjelu granata ispaljenih na civilna područja zapravo je fikcija Gotovinine obrane koja nema veze s načinom zaključivanja Sudskog vijeća. Razmatrajući granatiranje u Oluji, Sud je raspolagao izvještajima HV-a po kojima je na Knin ispaljeno 900, na Gračac i Benkovac po 150, a na Obrovac pet granata, i te je izvještaje Gotovinina obrana sada zbrojila. No Vijeće je raspolagalo i procjenama po kojima se radilo o više tisuća granata, a budući da se HV-ovi izvještaji o metama nisu mogli uzeti kao puno objašnjenje mjesta udara, Sud se, umjesto prijavljenim metama, bavio analizom mjesta udara granata.

U presudi stoji da je Vijeće moglo precizno utvrditi mjesta udara samo dijela granata, a da je od tog analiziranog dijela prilično velik broj njih, u slučaju Knina 50, pao na civilna područja. Dakle, Vijeće nije utvrdilo da je, od 1205 ispaljenih, čak 1140 granata pogodilo vojne ciljeve, već nešto sasvim drugo: da je od onog analiziranog uzorka, značajan broj pogodio civilne mete, iz čega je logično zaključilo da je granatiranje bilo neselektivno.

Izuzev ove medijski, ali inače dvojbeno efektne tvrdnje, kojom se Sudu pripisuju nepostojeći zaključci, Gotovinina obrana u svojoj je žalbi uglavnom slijedila konstrukciju prvostupanjske presude te nastojala opovrgnuti način utvrđivanja činjenica i zaključivanja Suda, sporeći detalj po detalj elemente na kojima se ta konstrukcija zasniva. Dojam je da je obrana, ozbiljno pristupivši logici presude, u tom smislu pružila maksimum argumenata, ispravno uočivši da je presuda za Udruženi zločinački pothvat (UZP) konstruirana tako da će, sruši li se samo jedan njen element, svi ostali pasti sami od sebe.

Naime, Gotovina i Markač osuđeni su kao članovi UZP-a kojem je cilj bio trajno protjerivanje krajiških Srba. Postojanje namjere protjerivanja izvedeno je iz Brijunskog sastanka, dok su diskriminirajući propisi, doneseni nakon Oluje, koji su priječili povratak Srba, Vijeću bili dokaz da je protjerivanje imalo biti trajnog karaktera. Neselektivno granatiranje koje je naredio Gotovina, i u svojem dijelu Markač, bilo je način na koji se civile natjeralo u bijeg, a time i njihov direktan doprinos izvršenju UZP-a.

No osim ovog jednostavnog rezoniranja, presuda sadrži i jednu složenu konstrukciju, koja na poseban način obuhvaća i odgovornost za ubojstva, palež i druge zločine počinjene nakon Oluje. Prema presudi, ti zločini nisu bili cilj UZP-a, jer je dokazano da su ih pripadnici političkog i vojnog vodstva, koji su sudjelovali u zločinačkom pothvatu, nastojali izbjeći. No prema takozvanoj teoriji UZP-a III, ti su zločini ipak bili “prirodna i predvidljiva posljedica” izvršenja UZP-a. Budući da su članovi UZP-a bili svjesni da će provođenje njihove namjere – protjerivanja većine civila – dovesti do uništavanja imovine i zločina nad preostalim civilima, kaže logika presude, snose odgovornost i za te događaje, bez obzira na to što oni nisu bili dio njihova cilja.

“Legalne” i “ilegalne” granate

Znajući da bez direktnog doprinosa kroz nezakonito granatiranje otpada i Gotovinino sudjelovanje u UZP-u i njegova odgovornost za zločine koje su drugi počinili nakon Oluje, obrana je gotovo polovicu od 120 stranica žalbe posvetila dokazivanju da nije bilo neselektivnog granatiranja. Iako je žalbu započela spomenutom dvojbenom interpretacijom, odmah potom bacila se na osporavanje načina na koji je Sud razmatrao dokaze i utvrđivao činjenice.

Glavni napad u prvoj od četiri osnove žalbe obrana je izvela na “pravilo 200 metara”. Vijeće je, naime, svaki udar granate u gradovima koji je bio udaljen više od 200 metara od opravdane vojne mete tretiralo kao napad na civilna područja, a obrana u žalbi tvrdi kako je riječ o arbitrarnom pravilu, usvojenom iako je svjedok optužbe Andrew Leslie, načelnik UNCRO-va stožera, svjedočio da je nepreciznost HV-ova topništva prilikom prvog udarca bila 400 metara. Iz presude je vidljivo da je Vijeće doista samo postavilo granicu na 200 metara, ali dajući prednost procjeni nizozemskog eksperta, pukovnika Harryja Koningsa, po kojem je nepreciznost iznosila tek 50 metara, a uz vanjske faktore nešto više. Stoga bi, unatoč nadama obrane, Žalbeno vijeće moglo zaključiti kako je Sudsko vijeće s “pravilom 200 metara” bilo i široke ruke.

Žalba osporava ovo pravilo i zato što ga nije postavila optužba, već ga je formiralo Sudsko vijeće, pa je Gotovini bila uskraćena prilika da se o tome očituje. Uz ovakve načine osporavanja, obrana je ipak provela i detaljnu analizu mjesta udara granata, nastojeći pokazati kako je Sud u svojoj analizi previdio druge vojne mete koje opravdavaju granate, a dijelom i pripisati granate krajiškoj vojsci.

Druga osnova žalbe odnosi se na osporavanje nalaza iz presude da je nezakonito granatiranje civila bilo kao primarni i izravan uzrok jedino razumno objašnjenje njihova odlaska. Jedna od teza obrane je da su civili jednako tako mogli pobjeći i u strahu od legalnog granatiranja, što zastupa i Markačeva obrana. S tim je povezana i prilično dvojbena teza s podjelom granatiranja na legalno i ilegalno, ono unutar i ono izvan radijusa od 200 metara, kako bi se pokazalo da su civile otjerale “legalne”, a ne “ilegalne” granate. Druge teze odnose se na poznate tvrdnje da su civili otišli nakon poziva krajiških vlasti na evakuaciju, suprotno nalazu Suda da su krenuli puno prije toga.

U trećoj osnovi obrana napada tvrdnju da je postojao UZP, pa izjave s Brijunskog sastanka o tome kako treba otvoriti putove za odlazak civila interpretira u kontekstu vojne i humanitarne logike da se izbjegavanjem obračuna smanje ljudski gubici. Između ostalog, obrana je za rezervu ponovo potegla i kontroverznu tezu da Hrvatska nije bila obavezna omogućiti neposredan masovni povratak civila jer su oni kao građani Republike Srpske Krajine bili neprijateljski državljani.

Kroz sve tri spomenute osnove žalbe, obrana je ostala na popularnom stajalištu opravdavanja cijele operacije Oluja, dok se četvrta osnova žalbe odnosi ipak na pokušaj da se pokaže da Gotovina, čak i ako je UZP postojao, nije bio njegov član. Na kraju žalbe traži se da bude oslobođen po svim točkama.

Markač se u svojoj podjednako dugoj žalbi u nekoliko navrata poziva na analize iz Gotovinine žalbe, iz čega je vidljiva određena podjela posla između dviju obrana. Dok je Gotovinina obrana slijedila konstrukciju presude, Markačeva se prihvatila pustolovnijeg posla, stalno inzistirajući da je konstrukcija presude nelogična čak i bez obzira na valjanost elemenata na kojima se zasniva. To inzistiranje ide tako daleko da se napada i sam koncept UZP-a, odnosno spomenutu teoriju UZP-a III, koja je već dugo u primjeni na Tribunalu – tražeći da se ona prestane koristiti. Uz to je iznesen i niz drugih smionih teza, poput one da je ratni sukob bio okončan već 8. kolovoza 1995. godine, pa nije u ingerenciji Tribunala da sudi za zločine počinjene nakon Oluje.

Čuđenje logici Suda

Čitajući žalbu, u određenim trenucima stječe se dojam da se Markačeva obrana – baš kao i službena hrvatska politika – u najmanju ruku pravi da ne razumije zašto je general osuđen, da puca nasumično na sve što se može, uzdajući se najviše da će upaliti argumenti o granatiranju – iz Gotovinine žalbe. Primjerice, obrana se čudi što je Sud utvrdio da bi mogao postojati takav zločinački pothvat kojem bi cilj bio protjerati Srbe nezakonitim granatiranjem, a bez paleži i pljačke, što su, pak, najučinkovitija sredstva protjerivanja. No ne čini se baš tako teškim zamisliti, kao što je Sud i zaključio, da je Franjo Tuđman htio otjerati Srbe, a izbjeći zamjerke međunarodne zajednice za namjerna ubojstva, palež i pljačke, koje je puno lakše opravdati ako ih se pusti da se događaju sami od sebe.

Ipak, nakon što će najveći dio žalbe posvetiti osporavanju UZP-a, i Markačeva će se obrana okrenuti konkretnom dokazivanju da on nije zapovjedio granatiranje Gračaca, da nije odgovoran za nesprječavanje i nekažnjavanje zločina u Donjem Lapcu, Gruborima i Ramljanima, da njegova specijalna policija nije razorila i opljačkala Gračac i Donji Lapac, da nije počinila ubojstva civila i da on nije prikrivao zločine.

Kao i Gotovina, i Markač će alternativno tvrditi da čak i ako je UZP postojao, on nije bio njegov član, pa nizom novih alternativa postepeno doći dotle da čak i ako je bio njegov član i provodio UZP, nije bio svjestan njegovih “predvidljivih i prirodnih posljedica”.

Za razliku od Gotovine, Markač na kraju, ako mu ostalo ne uspije, traži smanjenje dosuđene kazne, na osnovu niza razloga. Među njima je i to što mu u obzir nije uzeto dobro ponašanje, dok Gotovini jest, iako je jedina razlika među njima to što je Markač jednom prekršio uvjete puštanja iz pritvora (kada je lovio veprove s bivšim ministrom policije Ivicom Kirinom), ali se zato, kaže obrana, za razliku od Gotovine, on dobrovoljno predao.

O Tuđmanovom “tobože” na pet stranica

Markačeva obrana posebnu je pažnju posvetila interpretaciji Brijunskih transkripata, od čega čak pet stranica riječi “tobože” iz poznate Tuđmanove izjave: “Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava”.

Obrana čak drži da je ta riječ ključ interpretacije cijelog sastanka pa nastoji oboriti zaključak Suda da je Tuđmanova izjava bila izraz stvarne namjere da se Srbima pokaže put za izlazak, dok im se istovremeno daje dojam da mogu ostati. Obrana je nakon analize zaključila da ta izjava ne znači pretvaranje da se Srbima jamče građanska prava, već je “samo sugestija da govornik naročito ne vjeruje u koncept ‘građanskih prava'”.

No kako bi to što Tuđman civilima jamči nešto u što uopće ne vjeruje trebalo poboljšati sliku Brijuna, obrana nije pojasnila.

Loši uvjeti života i samočišćenje

Jedna od tvrdnji Markačeve obrane je i da granatiranje nije bilo deportacija jer su Srbi otišli iz kombinacije razloga, kao što su: loši uvjeti života, pojačane tenzije u području, antihrvatska propaganda krajiškog vodstva, “etničko samočišćenje”, evakuacijski planovi i slično.

Kao da loši uvjeti života i “etničko samočišćenje” nisu bili dovoljno kontroverzni argumenti, obrana je ponudila i svoje razmišljanje o tome kako evakuacija civila može biti opravdana, a da se ipak u njenoj provedbi mogu počiniti zločini protiv tih istih civila.

“Čak se može zamisliti situacija u kojoj su, radi njihove vlastite sigurnosti, korištena kriminalna djela kako bi se uvjerilo civile da se pokrenu”, rezonira obrana.