Intrigator

Katran & perje

Nastavak Vukojevićeva kostimiranog klasika

Noć živog mrtvaca

Nakon još jednog mlakog pulskog filmskog festivala, kritičari nariču zbog izostanka žanrovskog pristupa u domaćoj kinematografiji. Kako bi se stanje popravilo, planirano je snimanje autohtone verzije znamenitog horrora “Noć živih mrtvaca”. Posla se prihvatio saborski veteran HDZ-a Andrija Hebrang.

Projekt je u povojima zapeo još dalekih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je redateljsku batinu nakratko u rukama natezao stanoviti Vice Vukojević. No nije napravio ništa jer su njegovi koreografi zapeli u proizvodnji vjernih replika hodajućih leševa u domobranskim i ustaškim odorama.

Kako je Vukojević na snimanje doveo tek nekolicinu zombi-statista, Franjo Tuđman, umjetnički direktor ovog neprijeporno intrigantnog umjetničkog djela, smatrao je to preslabim za istinsko zastrašivanje kino publike. Postojale su indicije da je nesuđeni režiser privremeno nestao u podzemlju nasilne pornografije, ali kasnije je za utjehu udomljen u Ustavnom sudu.

Međutim, Andrija Hebrang je odlučan otkloniti šlampavost svog prethodnika, te najavljuje da će nesumnjivi blockbuster biti snimljen u 3D tehnologiji, pogotovo jer za ovaj posao na raspolaganju ima čitavih osam godina. Štoviše, Hebrang napušta politiku glede umjetničke karijere. Nagađa se da bi u poslu mogao biti i njegov sin, koji će u međuvremenu zacijelo dobiti nekoliko otkaza zbog ekonomske krize.

Producentica filma Jadranka de Kosorentis ljuta je na novine koje su požurile objaviti nategnutu paralelu s američkim serijalom CSI, jer su time autori tekstova pokazali potpuno nepoznavanje povijesti filma.

Nesebičnu pomoć u izradi kostima već je ponudila sekcija nekrofila-amatera “Banac – Čičak” pri HHO-u.

Petar Glodić

Milasova zaostavština

Kilo mozga, državni pečat i pravosudna čistka

Ivan Milas ostat će zapamćen po provali “Kilo mozga, dvije marke” i po smiješnoj tituli Čuvara državnog pečata. No zahvaljujući čistkama koje je predvodio, i današnje stanje u pravosuđu njegova je zaostavština

Ove je nedjelje u rodnim Zmijavcima kraj Imotskog pokopan Ivan Milas, istaknuti dužnosnik HDZ-a iz vremena Franje Tuđmana, s kojim su se, uz počasni plotun Hrvatske mornarice, došli oprostiti predsjednik i potpredsjednik Sabora Luka Bebić i Vladimir Šeks, saborski zastupnici Ivan Škaričić i Živko Nenadić, splitsko-dalmatinski župan Ante Sanader i ministar Branko Bačić.

Stoga bi se moglo reći da je Milasov sprovod u neku ruku ipak bio svečan, iako su mediji njegov odlazak redom popratili tek kratkim vijestima, nerazmjernima popisu stranačkih i državnih funkcija koje je obnašao. Vijesti su bile dugačke taman koliko je bilo potrebno da se sve te funkcije nabroje, da se kaže da je bio saborski zastupnik od 1990. do 2003., da je početkom 90-ih bio zamjenik ministra obrane, ministar pravosuđa, pa i potpredsjednik Vlade, da je bio član Upravnog odbora Fonda za privatizaciju, predsjednik kluba zastupnika HDZ-a, a četiri godine i član Savjeta Hrvatske narodne banke, te da ga je Tuđman 1995. imenovao za Čuvara državnog pečata.

No Milas je bio više od zbroja svojih funkcija – bio je simbol epohe kojom je vladao primitivizam i u kojoj su se najviše državne funkcije dijelile ljudima bez stvarnih kompetencija. Uz Gojka Šuška, bio je najznačajnija Tuđmanova iseljeničko-ugostiteljska akvizicija, a za razliku od Šuška, on je prije odlaska u emigraciju barem diplomirao pravo i dogurao do direktora kadrovskih poslova u mesnoj industriji Sljeme. Nakon što je 1972. kao sudionik Hrvatskog proljeća pobjegao od zatvora, u Beču je otvorio restoran u kojem 1987. upoznaje Tuđmana, što će biti njegova glavna kvalifikacija za zauzimanje visokih državnih položaja.

Bilo je, naravno, još puno drugih koji su tako došli do vlasti, no malo tko se za govornicom znao tako provaliti kao Milas, koji je svojom glasovitom provalom “Kilo mozga, dvije marke” dao epohi primitivizma najjasniji izraz. To je jedna od samo dvije stvari po kojima će biti trajno zapamćen. Druga je činjenica da je – na stranu sve ostale njegove funkcije – bio Čuvar državnog pečata, pa je kao nositelj te isprazne feudalne titule, koja je postala predmetom općeg sprda, bio i simbol Tuđmanova kičastog državotvorstva.

Druge će stvari lako pasti u zaborav, kao što ih se nitko nije sjetio ni povodom njegove smrti, među njima i činjenica da se i Milas znao pobrinuti da već prvih godina na vlasti stekne nacionaliziranu vilu na zagrebačkoj Šalati, te da je, koliko god smiješno nastupao, znao biti operativno vrlo opasan kada se radilo o poslovima režima. Primjerice, kada je, počevši odmah 1990., kao šef saborske Komisije za izbor i imenovanja na glasanje po kratkom postupku donosio liste s imenima ljudi iz pravosuđa, predvodeći čistku kojom je uklonjeno oko 500 sudaca, najčešće bez ikakvog navođenja obrazloženja. Stanje u pravosuđu kakvo je tada nastupilo, još je jedna njegova velika zaostavština.

Nikola Bajto

Još uvijek upitna isplativost javno-privatnog partnerstva

U Spaladiumu mjesecima čekali plaću

Nakon višemjesečnog kašnjenja, zaposlenici Spaladium Arene plaće su konačno dobili nedavno, što nam je potvrdio njihov direktor Srđan Žižak, koji demantira da je račun Arene u blokadi

Nedavno se Splitom proširila priča kako Grad Split već duže vrijeme ne uplaćuje novce za Spaladium Arenu te da njenih 14 zaposlenika mjesecima nije vidjelo plaće. Nakon višemjesečnog kašnjenja, plaće su konačno dobili nedavno, što nam je potvrdio i Srđan Žižak, direktor tvrtke Sportski grad TPN, koja upravlja Arenom, a koja je u vlasništvu konzorcija Konstruktor-inženjering, Dalekovod i IGH, koji je Arenu gradio u javno-privatnom partnerstvu s Gradom Splitom i državom.

Žižak kaže da je Sportski grad TPN isplatio zaposlenima plaće zaključno s onom za lipanj te da se isplata za srpanj očekuje do sredine kolovoza. Na upit ispunjava li Grad Split redovito svoje obveze prema Areni, Žižak odgovara da je Grad inače dužan isplaćivati oko 2,5 milijuna kuna mjesečno, plus PDV.

– Zbog specifičnosti izračuna zakupnine Arene po ugovoru o javno-privatnom partnerstvu, dogodi se da Grad Split nije dužan po ugovoru plaćati zakupninu radi čega ispadne da se ista ne plaća – kaže Žižak, demantirajući nam informaciju po kojoj je račun tvrtke Sportski grad TPN u blokadi i dodajući da je Grad Split podmirio sve obveze za prvo polugodište 2011. godine.

Podsjetimo, u siječnju 2010. godine postavljeno je pitanje isplativosti Arene nakon što su tvrtke okupljene u konzorciju navodno odlučile pregovarati sa splitskim gradonačelnikom Željkom Kerumom o otkupu udjela u dvorani, pri čemu bi one zadržale samo 25 posto. Nametnuo se tada zaključak da spomenute tvrtke iz Arene žele izaći jer nisu vjerovale u  isplativost njezina poslovanja.

Upitan o financijskim planovima vodstva Spaladium Arene za budućnost, Žižak kaže kako je u 2010. ona funkcionirala na visokom nivou. Organiziran je 41 događaj, kroz Arenu je prošlo 240.000 ljudi, “što znači da je u 2010. grad veličine Splita prošao kroz Arenu”. Također napominje kako je Spaladium uz  beogradsku Arenu jedina takva dvorana u regiji koja je ujedno i promotor, odnosno organizator događaja.

– U 2011. smo uredili novi koncertni prostor Spaladium Underground. Do sada smo u 2011. imali 14 događaja, s tim da je Arena bila zauzeta 60 dana. Zarada u slučaju vlastite organizacije je poslovna tajna. Kad TPN nije organizator, Arena se daje u najam i konačna zarada ne ovisi o broju posjetitelja – kaže Žižak.

Napominje kako su u 2009. i u 2010. bili zauzeti 140 dana, s tim da je u 2009. čak 80.000 gledatelja pratilo Svjetsko rukometno prvenstvo, te da je Arena u tom razdoblju bila zauzeta 30 dana.

– Dakle, brojke govore da je Spaladium pronašao svoje mjesto u Splitu i regiji. I varaju se oni koji misle da bi se i bez Arene održavao ovakav broj koncerata. Produkcijski zahtjevi izvođača poput Gibonnija, Olivera, Balaševića, Merlina ili Čolića su prerasli okvire starih dvorana – poručuje Žižak.

Upitan može li se već sada govoriti o isplativosti projekta, komentira tek kako je Arena dio projekta Spaladium Centra, kojim je predviđena izgradnja poslovnog tornja i komercijalnih sadržaja, pa će se tek njihovim dovršenjem moći govoriti o isplativosti projekta.

B. S.

Ministar policije u potrazi za nastavkom političke karijere

Kosor se ne boji Karamarka u HDZ-u

Nestranački ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, koji kroz poslove u svojem resoru, poput iniciranja policijske istrage o partizanskim zločinima, kao i kroz sve češće glorificiranje Franje Tuđmana, već mjesecima priprema svoju političku platformu za predstojeće parlamentarne izbore, u ponedjeljak je “Novoj TV” konačno potvrdio da namjerava sudjelovati na izborima, no nije pojasnio u kojoj ulozi.

“Hoću li se kandidirati na izborima koji slijede? Vjerojatno hoću. Na koji način, to ću vrlo brzo artikulirati’, kazao je Karamarko, dodavši još samo da je “već angažiran od završetka Domovinskog rata u borbi za kvalitetu života u Hrvatskoj”.

Postojale su spekulacije da će Karamarko zaobići HDZ, čiji je član bio početkom 90-ih, pa izabrati neku drugu desnu ili konzervativnu stranku, a istovremeno i spekulacije o tome da nestranački ministar ima ambiciju vratiti se u HDZ, pa čak mu i doći na čelo u slučaju izbornog poraza i pada unutarstranačke podrške Jadranki Kosor. Zbog toga su se pojavljivala i nagađanja o tome kako je u sukobu s premijerkom Kosor, koja je on negirao nazvavši sve predizbornim igrama, pa je prije nešto više od mjesec dana čak izjavio da nije član HDZ-a niti to namjerava biti.

No prema nekim novijim informacijama, Karamarko će se doista angažirati na stranačkoj listi HDZ-a, a govori se i o tome da bi mu Jadranka Kosor mogla dodijeliti mjesto nositelja u nekoj izbornoj jedinici, što bi već tražilo i učlanjenje. Povratak u HDZ i ulazak u Sabor bio bi logičan Karamarkov potez, a realno, i jedini način za nastavak njegove političke karijere. Ukoliko su te informacije točne, tada Jadranka Kosor u ministru policije, jednom od glavnih ljudi njene antikorupcijske kampanje, vidi puno veći predizborni potencijal, nego buduću unutarstranačku prijetnju.

N. Bajto

Kratko & jasno

Tomislav Jakić, savjetnik bivšeg predsjednika

Vatikan koristi ranjivost Hrvatske

Vatikan pokušava suditi u sporu oko vlasništva nad jednim bivšim samostanom, između Porečke biskupije i talijanskih benediktinaca. Kako gledate na to, diplomatski i pravno?

– Pravno, jasno je da je odšteta za tu nekretninu isplaćena odavno, u skladu s Osimskim sporazumima. Izuzev ako netko želi naglasiti da te sporazume više ne priznaje. Diplomatski gledano, vrlo je simptomatičan moment kada Vatikan odlučuje poništiti odluku Vrhovnog suda RH: uoči potpisivanja pristupnog ugovora s EU, kad mnogi ovdje vjeruju da je u pripremi terena za to i Vatikan imao svoju ulogu. Izabran je tren, dakle, kada je Hrvatska ranjivija no inače.

Pritom je posrijedi tek jedan dio one imovine za koju je prvo isplaćena odšteta, a zatim je i vraćena početkom 90-ih. Ima li načina da itko odgovara za tu štetu?

– Da, stiglo nas je ono što se u hrvatskoj unutarnjoj politici događalo nakon donošenja Zakona o povratu oduzete imovine. On je i tad bio ciničan, jer nitko nije postavljao pitanje povrata oduzete imovine u npr. NDH, već je samo režim SFRJ tretiran kao otimački. Zakon je bio i toliko nedorečen da je omogućio i povrat imovine oduzete za austrijske vlasti, kao što je primjer nekadašnjeg vlasništva pavlinskog reda. Danas je oko toga moguće tražiti samo političku odgovornost, ali i promijeniti loš zakon kako bismo spriječili njegove buduće posljedice.

Može li ovo biti poticaj za revidiranje općenito problematičnog ugovornog odnosa RH i Vatikana?

– Ne bih govorio o revidiranju odnosa, no sami ugovori s Vatikanom imaju niz po nas nepovoljnih elemenata, i time puno prostora za poželjne promjene. Ali, naravno, treba imati političke volje i hrabrosti da se uđe u taj proces. A hoće li do toga jednom doći, to ne znaju niti vidovnjaci, kamoli ja.

Igor Lasić