Jugoslaviju ne tražim niti bih vam je dao

Jugoslaviju ne tražim niti bih vam je dao. Ta lakonska parafraza ozbiljnog angažmana u kojem se život, svoj i tuđi – bez milosti, pa baš zato možda milostivo – zalaže za budući život, bila mi je dovoljna da kroz minula desetljeća “čuvam” iskustvo Jugoslavije od naređenog mu zaborava. Nije to uvijek bilo, a nije ni sada, lako. Nekada je bilo teško jer je moglo biti i opasno, danas je teško jer može biti trivijalno. Iskušenja koja su prijetila toj, ne samo mojoj – jer ima nas još – politici sjećanja nisu bila samo u jeftinoj nostalgiji, već i u mogućoj sublimnoj melankoliji žrtve. Raspad Jugoslavije za moju generaciju bio je trauma, koju smo dijelom već prenijeli i na generacije koje su došle nakon godine nulte, a da je još nismo do kraja razriješili.

Ustvari, tek smo se počeli suočavati. Ne sa zločinima – to je ipak izvedivo – već s njihovim odsustvom. S ludom normalnošću novoga stanja. Govoriti o državi koje nema, u vremenu kada sve novije i sve manje (ne samo teritorijem) državice nastaju kao gljive poslije kiše – to može biti i dobar posao jednog od ovoga “danas” previše osiguranog bijega u bolju prošlost. No i to spada, pred globalizacijskim praksama evropskih i svjetskih integracija kojima smo izloženi, u zanate kojima prijeti izumiranje. Čak i onda kada autori na primjeru “Leksikona Yu mitologije” žele tematizirati sjećanje kao zaborav, bez da uvedu dramatis personae proizvođača novih kao brisača starih mitologija.

Činjenica da jugoslavistika – nazovimo sada tako namjerno lažno po jednoj nasilno ukinutoj znanosti o jezicima i književnostima ovaj politički puno širi sklop problema – trenutno u kulturi izaziva pojačano, možda i kritičko a ne samo kritikantsko, zanimanje (naročito u teatarskim i likovnim umjetnostima), može zavarati. Ta ne postoje li i drugi živi vašari izumrlih vještina na kojima se to bolje zabavlja što je publika sigurnija da je predmet interesa jednom zauvijek i sigurno umro. Između “viteških turnira” i festivala španciranja, koji se danas priređuju ipak samo u turističke svrhe (iako je tzv. duhovna obnova koliko jučer htjela drugačije) i posjeta raznim “muzejima (anti)komunizma”, virtualnim i stvarnim, mala je razlika. Živimo li među Nietzscheovim “posljednjim ljudima”, a to je usporedba koju je još u 1980-im godinama prizvao filozof Gajo Petrović, govoreći o srazu postmoderne i marksizma, teško da ćemo prisustvovati raspravama o prvim i posljednjim stvarima, u koje bi moglo spadati i mišljenje svake autentične, a to znači i jugoslavenske revolucije. Jer, posljednji ljudi samo trepću očima, dok tvrde da su pronašli sreću: “Zemlja će zatim postati mala, i po njoj će skakutati posljednji čovjek, koji sve čini malenim.”

Svi smo mi studenti ukinutog smjera, onoga “jugoslavenskih studija”. U vremenu kada postoje ženski, etnički i tko zna kakvi sve još esencijalistički spram predmeta svoga proučavanja nastrojeni studiji, netko je proglasio i Studije Jugoslavije. U svome bavljenju tom zemljom, ironijski naglasak ne trebamo staviti na riječ “Jugoslavija”, već moramo biti sumnjičavi spram erosa njenih redovnih studenata.

Je li Jugoslavija bila samo jedna država među državama, samo jedno društvo među društvima, ili ipak možemo govoriti ne samo o posebnosti, već i o singularnosti jugoslavenskog iskustva, a onda i jugoslavenskog nasljeđa? To je tema kojom će se baviti znanstvenici, filozofi i umjetnici potkraj ove godine na međunarodnom skupu “Jugoslavija – 20 godina kasnije”, a koji će se održati u evropskom središtu, Bruxellesu. Sigurno, treba razlikovati maniju veličine (u uspjehu i u propasti), ono razmetljivo “nitko nema što mi imamo”, od mogućnosti da je ovdje postojalo jedno iskustvo gradnje države i društva koje je i danas relevantno u svjetskim razmjerima. Tada postoji obaveza, ne samo zbog nas koji smo u tome iskustvu sudjelovali, da ono s nama ne nestane, već da se prenese na nove naraštaje, da uđe u živu baštinu čovječanstva.

A baš iz te baštine ono je danas dobrano izrezano. Iako je revizionizam globalni fenomen, a postkomunističko i postsocijalističko stanje može se shvatiti i kao svjetska, a ne samo naša tranzicija, veličina karaktera nalaže da u tome tražimo najprije svoju odgovornost, pa i krivnju. U svjetskim (a ustvari dominantno anglosaksonskim) pregledima historije socijalizma, marksizma, radikalnih praksi, a njih danas ponovno ima, malo toga piše o našoj iznimci. Bolje su obrađeni Istok i Zapad, pa čak, iako na jedan reducirani način, i iskustva nekada trećesvjetskih zemalja, negoli npr. socijalističko samoupravljanje u našoj zemlji. A isto je i s pokretom nesvrstanih.

Obraćajući se “postsocijalističkom” čitaocu, autor i prevodioci Badiouove knjige o mračnom raspadu, pitaju se što je živo, a što mrda nakon smrti, mračnog raspada Jugoslavije? Na tragu sintagme iz podnaslova, o kraju državne istine, otvara se i pitanje novih subjekata spoznaje, koje sigurno ne zanima tzv. nacionalna historiografija, ali ni samo “projekt Države i Partije, koji bi diskvalificirao sve ono vizionarsko i singularno što je ovim projektom započeto i što izlazi iz svakog vremena i svakog paušalnog odvođenja na deponiju događaja…” (Ivana Momčilović / Ozren Pupovac).

Traženje novih veza između politike i mišljenja ne pronalazi svoje utemeljenje na državnoj adresi. Što onda znači rascjep na “subjektivno” i “objektivno”, ne samo Badiouov, na mišljenje s jedne i npr. nove države na ovom području s druge strane, ne samo u pogledu konkretne analize historije i politike jugoslavenskog projekta, već i moguće orijentacije revolucionarne i egalitarne politike u današnjem postjugoslavenskom prostoru?

A taj prostor, vidimo to i iz rasprava o tzv. integriranju u EU, nije “do kraja”, možda i srećom, geopolitički stabiliziran. Pa onda, usprkos sramnom (da li i protu-EU, iako se iz te organizacije nitko ne buni?) članu 141. hrvatskog Ustava, koji nam brani udruživanje koje bi “dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”, nitko ne može spriječiti barem nešto drugo: nastajanje novih klasnih saveza u borbi odozdo, preko državnih granica, s kapitalizmom u krizi.