Neambiciozni veteran
U prvoj fazi svog stvaralaštva izrazito žanrovski usmjerena (druga) generacija novoholivudskih autora – John Milius, Walter Hill, John Carpenter – stekla je silnu naklonost filmofila svojeg i mlađih naraštaja, no već negdje u drugoj polovici 80-ih postajalo je sve jasnije kako nije riječ o sineastima formata njihovih nešto starijih kolega – Francisa Coppole, Briana De Palme i Martina Scorsesea.
Milius, Hill i Carpenter jednostavno nisu bili kapacitirani za dugo, umjetnički relevantno trajanje, iako neki njihovi filmovi dobro podnose protok vremena (ali ne na način Coppolina prva dva “Kuma” i “Apokalipse sada”, koji se percipiraju kao neupitni vrhunski klasici iako njihov tvorac već tridesetak godina nije polučio išta vrijedno usporedbe s tim pothvatima). Među trojicom spomenutih, John Carpenter ostvario je kvantitativno najplodniji opus, a nakon gotovo desetogodišnje stanke vratio se u redateljsko sedlo novim kino uratkom.
Korijeni limita
“Odjel straha”, kako je povratničkom ostvarenju ime, film je strave, izdanak žanra čijem je modernom oblikovanju Carpenter dao jedan od ključnih prinosa. Odnosi se to prije svega na njegovo prvo okušavanje u hororu, na legendarnu “Noć vještica” iz 1978., u kojoj je Carpenterova kreativna ambicija bila iznimno svježa te je kreiranjem neopisivo sugestivne atmosfere, koju je stvarao briljantnim redateljskim postupcima, stigao ne samo do ultimativnog horor filma, nego do onog horora koji umjetničkim intenzitetom prelazi granice žanra, doduše na način koji svoje žanrovsko utemeljenje nijednog trena ne dovodi u pitanje.
Kasnije je Carpenter polučio niz filmova, no s izuzetkom “Stvora” i “U raljama ludila”, njegovih najboljih radova nakon nastanka “Noći vještica”, bila su to ostvarenja kojima je u startu nedostajala želja da se publika autorskom izvanrednošću obori s nogu. Carpenteru su ideal bili marljivi zanatlije klasičnog Hollywooda koji su snimali mnogo i redovito te se ogledali u raznim žanrovima, i taj ideal jasno upućuje na korijene njegovih autorskih limita, iako se on vjerojatno nadao da mu filmska sudbina neće biti ona Michaela Curtiza nego njegovih miljenika Howarda Hawksa i Alfreda Hitchcocka, koji su radeći tempom holivudskih najamnika došli do statusa vrhunskih umjetnika.
No stvari su se razvile drugačije i iako Carpenterovo ime još ima kultni prizvuk, on je danas autor čije će kreativne potencijale malo tko proglasiti vrhunskima. Ni povratnički “Odjel straha” ništa u tom smislu ne mijenja. Idejno je ta retro priča (situirana u 1966.) o djevojci smještenoj na psihijatrijski odjel s četiri adolescentske vršnjakinje, kojima se osvećuje duh nestale pacijentice, besramni derivat Scorseseova “Otoka Shuttera”, a Carpenter se zadovoljio time da diskutabilni scenarij koji mu je ponuđen što ugođajnije režira.
Dar za atmosferu
Dar za građenje atmosfere nije izgubio i film jasno demonstrira njegovu redateljsku koncentraciju, kao i sposobnost da kao nekad (npr. u “Napadu na policijsku stanicu” sa sladoredarom, djevojčicom i mladim zlikovicima) kreira pojedinačno razgaljujuću sekvencu kakva je ona plesa petoro djevojaka na zarazne nježnomelodične zvukove “Run, Baby, Run” Newbeatsa; međutim sve to ne može nadoknaditi nedostatak ambicije da se napravi išta više od zrelo izvedenog žanrovskog filma bez dostatnog kritičkog odmaka prema scenariju, čak i kad taj na samom kraju ponudi notorni žanrovski kliše.
Najkraće rečeno, povratničkim filmom John Carpenter nije se osramotio, ali nije ni učinio previše da nas intenzivnije podsjeti na svoje najbolje dane.