Plišani Gibson
Jodie Foster već dugo se relativno rijetko pojavljuje na filmskom platnu, što samo pojačava njezinu silnu glumačku reputaciju. U skladu s famom o svojoj darovitosti, Jodie se nakon stjecanja glumačke slave bacila i na filmsku režiju, a kritika koja se razbacivala komplimentima za njezinu glumu bila je prilično impresionirana i njezinim redateljskim sposobnostima. Doduše, u dvadeset godina režirala je samo tri filma, što je međutim usporedivo s tempom nastanka prva tri filma Terrencea Malicka, dakle vrlo cool. Takoreći opće oduševljenje s Jodie malčice je poljuljano ove godine, kad se u kinima pojavio njezin treći redateljski projekt “Dabar”, koji ne samo da je propao na kino blagajnama nego je i dobio niz rezerviranih kritika.
Holivudska podobnost
“Dabar” je realizacija debitantskog scenarija Kylea Killena, koji je smatran potencijalno vrućom, ali i riskantnom robom zbog jedne nesumnjivo ekscentrične note – protagonista koji izlaz iz teške depresije pronalazi podređujući svoj identitet identitetu dabra, zapravo lutke dabra koja se navlači na ruku i kroz koju progovara protagonistovo drugo, oslobođeno, jako ja. Jodie Foster taj je scenarij realizirala s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi, i to je svakako pogodak – Gibson je uvjerljiv u zahtjevnoj roli koja se djelomično poklapa s njegovim vlastitim životnim stanjem alkoholne ruiniranosti i asocijalnih ispada, ali film kao cjelina bitno slabije funkcionira i u konačnici pati od onog što obilježava gotovo kompletnu karijeru njegove autorice – mediokritetstva.
Naime, nakon svojih daleko najinteresantnijih uloga, ostvarenih u pubertetu (“Alice više ne stanuje ovdje”, “Taksist”, “Bugsy Malone”), Foster se uglavnom pojavljivala u kreativno osrednjim mainstream produkcijama, kakva je svakako bila “Optužena” koja joj je donijela prvog Oscara, a čak je i najrazvikaniji film njezina opusa, “Kad jaganjci utihnu”, precijenjeno djelo u kojem je upravo njezina izvedba, još jednom nagrađena Oscarom, najslabija karika. Oba pak njezina redateljska rada prije “Dabra”, “Mali čovjek Tate” (1991.) i “Kući za praznike” (1995.), tipični su primjeri holivudske podobnosti, koja je s “Dabrom” samo naizgled odbačena, da bi se u završnici neugodno razotkrila, iako je takvo razotkrivanje, s obzirom na autoričin pedigre, bilo očekivano.
Banalna pouka
Dakle Mel Gibson utjelovljuje čovjeka koji izlaz iz depresije pronalazi u vodstvu samouvjerenog i energičnog “dabra”, no njegova supruga (sama Foster) i stariji sin tinejdžer ne žele prihvatiti takvu luckastu preobrazbu. Oni žele supruga/oca kakvog su imali prije depresije, no stvar je u tome što su upravo njih dvoje dio problema koji je protagonista bacio u beznađe. A rješenje leži u radikalnom i doslovno krvavom potezu kojim antijunak postaje junak, jer se vraća svojoj obitelji “onakav kakav je bio”. U dilemi novi, nezavisni ja ili onakav ja kakvim me želi moja obitelj, treba izabrati potonju opciju jer obitelj je neupitna vrhunska vrijednost, poručuje film.
Paralelna problemska situacija u kojoj se nalaze sin i njegova potencijalna djevojka razrješuje se na stereotipan i još patetičniji način, tako da naposljetku od filma u kojem je bilo puno mraka, kombiniranog sa satirom, dobivamo banalnu pouku o kompromisu u ime više vrijednosti. Da je isti scenarij došao u ruke autorima poput Wesa Andersona ili Richarda Kellyja vjerojatno bi svjedočili kud i kamo lucidnijem ostvarenju; ovako, s Jodie Foster za kormilom, može se samo konstatirati razočaravajuće steriliziranje potentnog ishodišta.