Pokrajine

Sedamdeseta godišnjica ustanka naroda Banije u Banskom Grabovcu

Gaćeša tek stidljivo spomenut

Ime vođe koji je poveo prvi ustanak u Hrvatskoj i banijskog narodnog heroja Vasilja Gaćeše skromno je spomenuto samo u uvodnom, općenitom govoru Zrinke Ćorić, predsjednice Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Petrinje

U Banskom Grabovcu obilježena je 23. jula 70. godišnjica prvog ustanka naroda Hrvatske kojeg su izveli ustanici na Baniji i održan parastos i komemoracija za 1 285 nevinih žrtava ustaškog terora koji je uslijedio kao odmazda za napad na ustašku stanicu u noći 23. i 24. jula 1941. godine.

Ime centralne figure, vođe koji je poveo prvi ustanak u Hrvatskoj i banijskog narodnog heroja Vasilja Gaćeše skromno i skoro stidljivo spomenuto je samo u uvodnom, općenitom govoru Zrinke Ćorić, predsjednice Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Petrinje koja je govorila o utjecaju banijskih ustanika na daljnje ustaničke aktivnosti i o značaju antifašizma koji nas je još prije 66 godina upisao u Evropu.

Prvi proleterski odred

Zamjenik predsjednika SABA Jovan Vejnović istakao je dolazak prvog hrvatskog proleterskog odreda na Šamaricu što je “bio jedan od presudnih događaja u ovom kraju nakon čega se proširila vijest kako su iz Posavine na Baniju pristigli naoružani Hrvati i da se zajedno sa Srbima bore protiv okupatora i domaćih izdajnika”.

– Na ovakav životni i praktični način izgrađivalo se i kovalo bratstvo i jedinstvo koje nije komunistička izmišljotina nego životna situacija i odnos među živim ljudima, ustvrdio je Vejnović

Nakon velikih i općenitih riječi o značenju hrvatskog antifašizma, nevinim grabovačkim žrtvama vratio se saborski zastupnik i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.

– Ovo mjesto je samo po sebi prejako, i kao opomena i kao iskustvo za sve one koji danas ne razumiju da je stvaranje države pomoću zločina kao sredstva, istrebljenja kao cilja i uvođenje vlastitog naroda u zločin kao način vladanja, nešto čega se stalno i stvarno moramo opominjati. Važno je to reći zato što to nedovoljno i rijetko činimo, zato što djeca u školama nemaju to prilike čuti i naučiti, i na kraju krajeva zbog toga što mnogi od te opomene bježe i nedovoljno je poštuju, ustvrdio je Pupovac.

– Naša je dužnost da se 1.285 nevinih ljudskih života, sjećamo u tišini, da ne stvaramo buku i da ih ne opterećujemo teretom našeg vremena, jer ih time nećemo poštivati, ali da svima s ovog mjesta kažemo da im se treba klanjati zato što su stradali nedužni i nisu znali za velike ideje i velike ideologije koje su došle kada su im životi oduzeti, dodao je Pupovac.

Sisačko moslavačka županica Marina Lovrić održala je i predizborni govor istaknuvši da je u Banskom Grabovcu po šesti put i da je u prije šest godina bilo je nezamislivo da se tu obilježava komemoracija pod pokroviteljstvom županije, ali kako kaže, oni su tada imali političke snage i ljudske mudrosti da naprave i taj iskorak.

Izgubljeni Lovrić

– Ali antifašizam nije samo deklarativan, mi ovdje ne želimo alternativni antifašizam samo onda kada je on potreban radi nekih drugih, nego zato što je stvarno on dio nas, naglasila je Marina Lovrić Merzel i podsjetila na socijalnu sliku banijskih krajeva u kojoj je kako je rekla prosjek starosti 65 godina, a djeca se zbog vukova boje u školu.

Tom prilikom županica je pozvala državu da ulaže u banijski kraj gdje ljudi nikada nisu živjeli od milostinje i socijalne pomoći, nego od svoga rada.

– Želim da se država drugačije odnosi prema nama i da političari cijene žrtvu koju je Banovina i Banija dala antifašizmu čije su tekovine u temeljima našeg Ustava, ali i jamstvo demokracije i slobode koje danas uživamo, istakla je Marina Lovrić Merzel,

Na kraju komemorativnog skupa okupljenima se obratio i izaslanik predsjednika Ive Josipovića, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH Drago Lovrić koji je poručio kako se događaji iz Banskog Grabovca nikada ne smiju ponoviti.

– Ne smijemo zaboraviti sve hrvatske branitelje kroz hrvatsku povijest koji su se časno i ponosno zalagali za jedinstvo naroda ovog kraja. Da nije bilo antifašističke borbe, ne bi bilo niti moderne Hrvatske, poručio je Drago Lovrić.

Tek na samom kraju, poslije svih zvaničnih govora i kulturno-umjetničkog programa, kada se već pokisli narod počeo razilaziti pročitana je narodna pjesma o pogibiji Vasilja Gaćeše.

Sklepani “plakat na plakatu”

Ovogodišnja komemoracija u organizaciji Saveza boraca i antifašista RH i Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Petrinje u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i uz pokroviteljstvo Sisačko-moslavačke županije i Grada Petrinje, protekla je prihvatljivije od prethodnih kada su se sa govornice više mogle čuti riječi o hrvatskim braniteljima nego o banijskim ustancima i nevino stradalim žrtvama 1941. godine.

Međutim, da jedan ovakav skup teško može proći bez tereta povezivanja Drugog svjetskog rata i posljednjih ratnih događaja koji je narodu Banije 1995. godine donio pustoš, dokazuje i plakat sa pozornice na kojoj je uz poruku “Ugasimo mržnju-nevine žrtve su svetinja” stajao i naknadno prikačeni natpis “20 obljetnica samostalnosti RH”.

Petrinjski paroh o. Slavko Šarac nakon parastosa poručio je da na tom mjestu ne treba govoriti prejake riječi zbog nevinih žrtava kojih se sjećamo i da tu dolazimo da bismo im se u miru poklonili i odali svoje poštovanje.

Paulina Arbutina

Odlikovani veteran dva rata Martin Jendrašic

Raskrinkao gospićke zločine

Jendrašic je na ratni put krenuo kao 18 – godišnji partizan, a završio kao pukovnik Hrvatske vojske iz koje je izašao 1993. zbog razočaranja Tuđmanovom politikom

Povodom ovogodišnjeg Dana antifašističke borbe, predsjednik Ivo Josipović odlikovao je više članova Saveza antifašističkih boraca. Među odlikovanima je i veteran dva rata Karlovčanin Martin Jendrašic.

Jendrašic je rodom Podravec, iz Đurđevca. U partizanima je od 1944. Najprije je bio kurir u četi, kao najmanji i najslabiji. Na njegovo uporno inzistiranje kasnije postaje mitraljezac, dobiva čin vodnika i postaje komandir drugog voda u četi.

Nakon rata ostaje u JNA da bi 31.decembra 1972. otišao u penziju u činu majora. Rođen je 6. novembra 1926. godine, da bi 1993. na vlastiti zahtjev otišao u penziju kao pukovnik HV-a. Osnovao je udruženje antifašista u Karlovcu, jer se 90-tih ugasilo. Bio je predsjednik županijskog SAB-a deset godina.

–  Otišao sam u penziju kao pukovnik HV-a, po svom zahtjevu, 1993. godine jer sam uvidio da više nisam potreban. Od HV-a nikada nisam dobio nikakvo priznanje iako sam stvorio informativno-obavještajnu službu u 4. operativnoj zoni Karlovac jer takva služba uopće nije postojala. Našao sam mlade i obrazovane ljude i mnogi od njih danas obavljaju taj posao, u vojsci ili policiji – dodaje Martin.

– Položaj antifašista u RH ništa ne vrijedi iako se RH time hvali cijelom svijetu. Hrvatska politika koristi antifašizam kao demagogiju, a isto je radio i Tuđman. Bilo je i antifašističkih zločina, ali su oni zanemarivi generalno u odnosu na počinjene zločine fašista, nacista i ustaša, govori Jendrašic.

– Pobijedili smo fašizam i nacizam, ali nažalost ideologija kod jednog broja ljudi je ostala ista i nije se promijenila, smatra Martin, i to ne valja. Svako malo pa se ideologija oživi kao 1991. na prostorima bivše SFRJ. U Krajini su se pjevale četničke, a u Hrvatskoj ustaške pjesme.

–  Novonastale države su dužne izvršiti popis nestalih ljudi kako ne bi dolazilo do manipulacija kao nakon Drugog svjetskog rata. Ne bi bilo iskapanja “žrtava” i manipuliranja sa brojem kao što je slučaj u Jasenovcu pa i u Jadovnom. Tražimo konkretno ime i prezime.- kaže Martin.

Bit će upamćen i po tome što je “razbio” gospićki zločinački lobi. Zgrozio se što konobar-general i njemu podređeni rade zarobljenicima te je na kraju bio svjedok optužbe u suđenju Mirku Norcu. Zbog Tuđmanovog neprincipijelnog ponašanja prema ratnim zločincima, Jendrašic napušta HV. Gluposti, kaže, više nije mogao podnositi, njegovi potezi nisu davali adekvatnog rezultata, a nije želio biti dio organiziranog zločinačkog poduhvata.

Milan Cimeša

Počast žrtvama Drugog svjetskog rata u Ivanović jarku

Pokolj koji je prelio čašu

Ovo mjesto možda nije najveće mjesto stradanja na Kordunu i Baniji, ali je prelilo čašu te 1941. godine i pokrenulo ljude na ustanak, rekao je Milorad Pupovac

Brojni građani Krnjaka, Vojnića i Vrginmosta odali su počast, položili vijence i zapalili svijeće u Ivanović jarku u općini Krnjak gdje su ustaše 29. jula 1941.godine pobili 380 civila, muškaraca sa Banije i Korduna. Uz predstavnike tih općina komemoraciji su prisustvovali

Milenko Rebić, dožupan Karlovačke županije, predstavnici antifašista iz Karlovca, Krnjaka i Karlovačke županije Martin Jendrašic i Mirko Miladinović, dok su parastos nevinim civilnim žrtvama služili otac Naum iz manastira u Donjem Budačkom i kolarićki paroh Željko Davidović.

– Ovo je deseti put kako se ovdje komemorira nevinim žrtvama, počevši od 2001.godine, kazao je načelnik općine Krnjak Rade Kosanović. Danas ovdje teško žive, kazao je, povratnici Srbi i useljeni Hrvati iz BiH. Govorio je o planovima koje općina ima u bližoj budućnosti. Naglasio je veliku pomoć SNV-a u obnovi brojnih srušenih antifašističkih spomenika među koje spada i ovaj iz Ivanović jarka. Rekao je da predstoji obnova spomenika prvom kordunaškom partizanskom odredu u Debeloj kosi.

– Ovo mjesto možda nije najveće mjesto stradanja na Kordunu i Baniji, ali je prelilo čašu te 1941. godine i pokrenulo ljude na ustanak koji se u ovoj zemlji 20 godina ne priznaje. Priznaje se antifašizam, ali se ne priznaju njegovi ustanici. Priznaje se antifašizam, ali se ne želi suočiti sa činjenicom od koje je to krvi i od kojeg je to mesa taj antifašizam bio sazdan. I to nije dobro. Isto tako, i ovaj spomenik, kao i tri hiljade ostalih u zemlji koja obilježava antifašizam kao praznik, bili su porušeni. Grobna mjesta i kosturnice bile su oskrnavljene. Ako su politike negirane, što uvijek može biti i na što se uvijek treba imati pravo, ako su ljudi krivi nečemu, što je isto uvijek moguće i što je dozvoljeno uz argumente i uz dokaze, ali što su krivi oni koji su nedužni stradali? Što su krivi oni koji su pobijeni prije nego što su bilo kome napravili bilo što nažao ili prije nego što su krenuli da sebe zaštite od onih koji su njima htjeli učiniti nažao, da ih se danas ne priznaje, da im se ni danas ne da mira? Da se nas koji se okupljamo vrijeđa i da se nas koji obnavljamo spomenike nastoji proglasiti onime što mi nismo – kazao je među ostalim predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac.

Inače, 27.jul, Dan ustanka u Hrvatskoj obilježen je i na području Karlovačke županije. Kod srušenog spomenika u Debeloj kosi gdje je formiran Prvi kordunaški partizanski odred,delegacija općine Krnjak na čelu sa načelnikom Kosanovićem položila je vijence i zapalila svijeće.

U Šljivnjaku, u mjesnom odboru Veljun koji se nalazi u sastavu grada Slunja, također je obilježen Dan ustanka. U tom mjestu formirana su tri partizanska odreda u julu 1941.godine, a prisutnima se obratio Josip Boljkovac.

M. C.

Udruženje “Bosino” iz Vukovara organizovalo druženje za korisnike

Neprocenjiva pomoć starijima i nemoćnima

Za organizovano druženje bio je obezbeđen prevoz, a uz posluženje koje je donirala mesnica Bođirković iz Borova, prisutni su, zahvaljući patronažnoj sestri Živani Brodalić mogli prekontrolisati pritisak i šećer u krvi

Udruženje Bosino iz Vukovara organizovalo je za svoje korisnike i članove kluba “60 plus” popodnevno druženje u svojim prostorijama na kojem se okupilo 30-tak starijih osoba sa područja Vukovara, Borova naselja, Borova i Negoslavaca.

Prošlo je čak nekoliko meseci od poslednjeg okupljanja korisnika Bosina, a razlog tome bio je nedostatak finansijskih sredstava.

Obezbedili sredstva

– Zahvaljujući Ministarstvu zdravstva uspeli smo obezbediti sredstva za nastavak projekta do kraja godine tako da ćemo u narednim mesecima ponovo obilaziti svoje korisnike i obavljati za njih poslove koje ne mogu sami, kao što je odlazak lekarima, nabavka lekova, namirnica i obavljanje određenih kućanskih poslova, kaže predsednik udruženja Nenad Manojlović.

U okviru Udruženja “Bosino” deluje i Klub 60 plus koji radi ponedeljkom, sredom i petkom od 8 do 12 časova. Manojlović poziva sve sugrađane starije od 60 godina da navrate do kluba i slobodno vreme provedu u druženju sa svojim vršnjacima.

Za sve korisnike koji su poželeli doći na organizovano druženje bio je obezbeđen prevoz, a uz posluženje koje je donirala mesnica Bođirković iz Borova, prisutni su, zahvaljući patronažnoj sestri Živani Brodalić mogli prekontrolisati pritisak i šećer u krvi te čuti savete o tome kako se nositi sa šećernom bolešću. Organizatori su bili zadovoljni odazivom, a i korisnici su imali samo reči hvale.

– Ovo je odlična ideja. Kad nas već neće mladi, moramo se družiti međusobno.Volim doći u Bosino, to su moji prijatelji koji su dobri, pošteni i kulturni i nekako sam s njima najsigurnija, kaže Bojana Varda.

Dok su aktivisti Bosina većinu korisnika na druženje dovozili automobilima, Dušan Rapajić je stigao biciklom. Ovaj Vukovarac tako obilazi čitav grad.

– Znam svaku ulicu i svakog drugog stanovnika, kaže ovaj vitalni osamdesetogodišnjak. Iako slobodno vreme najčešće provodi radeći u bašti, kaže kako u svom dnevnom rasporedu uvek nađe malo mesta i za odlazak do kluba.

Novo okupljanje

Pre dva meseca udruženju su se priključili Pero Zlatar i njegova supruga koji u Vukovaru žive od rata kada su izbegli iz Topuskog .

– Zadovoljni smo jer imamo mesto gde se možemo okupljati i razmeniti koju reč. Još ne koristimo sve usluge udruženja jer smo se tek učlanili i vreme je godišnjih odmora, ali od jeseni hoćemo, kaže Zlatar.

Iako se kreće uz pomoć štaka, na druženje je stigla i Vida Latinović. Otkako je pala s i povredila kičmu, teško se kreće pa joj je pomoć neophodna.

– Tea me vozi doktoru i gde god trebam, usput podignemo i lekove. Puno mi znači da ne moram kuburiti s tim prevozom, a druga pomoć mi još nije potrebna, kaže ova Negoslavčanka hvaleći aktivistkinju udruženja Tereziju Kovačević.

– Planiramo još jedno okupljanje u devetom mesecu gde ćemo zajedno s osnovnom školom pripremiti  i priredbu za naše starije sugrađane. U saradnji sa Centrom za socijalnu skrb organizovaćemo i predavanje kako bi se naši korisnici upoznali sa svojim socijalnim pravima. Ako dobijemo još neku donaciju druženja će biti i više, kaže Manojlović zahvaljujući svima koji omogućili još jedan susret korisnika Bosina.

Dragana Bošnjak


In memoriam: Jeca Senić (1933-2011)

Likovna pedagoginja i slikarica

U petak, 29. jula 2011. godine, na Pravoslavnom groblju u Belom Manastiru sahranjena je Jeca Senić, likovni pedagog i likovna umjetnica. Godinama, sve do penzionisanja 1991. godine, radila je kao nastavnica likovnog odgoja u Osnovnoj školi “Jovan Lazić” u Belom Manastiru, a u slobodno vrijeme, i kasnije kao penzionerka, bavila se slikarstvom te oslikavanjem keramičkih tanjira, izradom predmeta i nakita od keramike.

Izlagala je na petnaestak zajedničkih izložbi u Belom Manastiru, Dardi, Osijeku i Mohaču (Mađarska). U maju 2010. godine imala je samostalnu izložbu u predvorju belomanastirskog kina u organizaciji Kluba žena liječenih na dojci Mamma Beli Manastir. Kao likovni pedagog dobitnica je niza nagrada i priznanja za rad na unapređivanju likovne kulture.

J           eca Senić je rođena na Baniji, u mjestu Obljaj. Njena se porodica prije Drugog svjetskog rata doselila u Baranju. Uoči rata porodica se vratila na Baniju s mišlju da će tamo lakše prebroditi ratne nedaće, ali je teško stradala. Rat su preživjele samo Jeca i njena majka, a one su od 1946. godine ponovo u Belom Manastiru, gdje je Jeca završila osnovnu školu. Godine 1962. završila je Višu pedagošku školu u Novom Sadu – Grupa za likovno vaspitanje i istoriju. Kao nastavnik likovnog odgoja i historije radila je u Općini Glina (1962-1964) i Općini Dvoru na Uni (1964-1967; u mjestu Rujevac), a potom se vratila u Beli Manastir.

Pamtićemo je kao osobu koja je o svojim slikama, oslikanim tanjirima, keramici i nakitu od keramike govorila s velikim zanosom i s velikim oduševljenjem prihvatila učešće na likovnoj izložbi “Baranjske bisernice”, koju je organizovala Mirovna grupa Oaza.

J. Nedić

Skulptor iz Dalja Boris Staparac bavi se i pisanom reči

Kad vajar postane pesnik

Iako Staparac pesme odavno piše, i često ih govori na književnim večerima, tek je na nagovor nekih prijatelja odučio da deo svog pesničkog stvaralaštva i ukoriči

Boris Staparac, vajar iz Dalja, svetski poznat po skulpturi filmskog boksera Rokija Balboe u Žitištu kod Zrenjanina, do sada je napisao i nekoliko romana, a ovih dana je izdao i svoju prvu zbirku pesama.

– Mi ne odlučujemo,  naročito u umetnosti, kada ćemo nešto da napravimo. Jer, prema latinskoj izreci, Bog je u nama, i kada ga duhovno ustrojimo počne da deluje kroz nas. Mi, ustvari, stvaramo kroz neka snoviđenja, kaže Staparac.

Iako pesme odavno piše, i često ih govori na književnim večerima, tek je na nagovor nekih prijatelja odučio da deo svog pesničkog stvaralaštva i ukoriči.

Genetski kod

– Pesme sam počeo da pišem još u osnovnoj školi. Ali, u umetnosti se dešava nešto što je van naše moći zapažanja. Svi mi imamo neki genetski kod koji se ispoljava ili ne ispoljava. Kad sam vratio priču unatrag, sećam se svoje dvanaeste godine kada sam prvi put čuo stvarnu poeziju, priča Staparac.

Bila je je to poezija Laze Kostića koja je ostavila dubok trag u njemu. Staparac je odrastao u Somboru i seća se da je jednom prilikom zajedno s drugim učenicima škole posetio grob velikog pesnika čiju je pesmu “Santa Maria della Salute” od tada izgovorio nekoliko hiljada puta. Zbirka ljubavne poezije nosi naslov “Dva kosmička zrna” koja, kako je rekao, predstavljaju dva dodira njegove duše nebeskim kosmičkim zrakama, kroz poeziju i skulpturu.

– Zaboravili smo kolika je  moć ljubavi i zbog toga sam napisao zbirku ljubavne poezije, da se podsetimo te snage, smatra umetnik. Staparac.

Ipak, najviše vremena provodi u vajanju. Ovaj 53-godišnjak je u gotovo tri decenije svog umetničkog rada izradio oko tri stotine raznih skulptura. Najčešće je inpirisan ljudskim telom koje smatra savršenstvom u prirodi. Zadnji projekat bila je bista glumca Lazara Ristovskog koju mu je uručio na premijeri njegovog filma “Beli lavovi”. Zanimljivo da je s popularnim glumcem, rediteljem i producentom, stupio u kontakt putem interneta.

– Ponudio sam mu izradu portreta i on je pristao. Mislim da sam to uradio fenomenalno jer sam ga dobro proučio i aplicirao u materijalu, iskazavši ga onakvog kakav jeste. On je silan i jak, fin i dobar, harizmatik koji vlada prostorom, kaže naš sagovornik.

Staparac svoje skulpture izrađuje od modeliranog betona i svaka je unikat jer je rađena bez upotrebe kalupa. Cilj mu je da ostvari nešto trajnije i dugoročnije što će, kako ističe, sredinu u kojoj živi okrenuti prema umetnosti koja bi privukla veći broj  turista.

– Naprimer, jedna Danska je danas okrenuta samo jednoj skulpturi – skulpturi sirene. Zašto i mi ne bi imali naše dunavske sirene, pita Staparac i dodaje kako je već uradio četiri sirene koje će uskoro predstaviti javnosti. Poslednjih godina nije izlagao.

Nepoželjan u Osijeku

– Ne izlažem nigde jer nemam prostor gde bih to mogao. Pokušao sam da izlažem u Osijeku,  međutim dato mi je do znanja da mi tamo nije mesto. Ja to poštujem, jer ne radim i ne stvaram da bih nekog oduševio i da bi neko bio lud za mojim radovima. Vajam i pišem zato što moram, zato što je to u meni, objašnjava umetnik.

Kad je reč o književnom radu Staparac je napisao romane “Ilijana”, “Putovodne zvezde” i “Deca svetlosti”. Autor je i zbirke kratkih priča “Talamus” koja se bavi duhovnom filozofijom. Dobitnik je zlatne značke Kulturno- prosvetne zajednice Srbije. Promocija zbirke pesama “Dva kosmička zrna” uz izložbu skulptura biće održana u septembru, u Dalju, u Staparčevoj porodičnoj kući koja će od  tada jedan dan u sedmici biti otvorena za posetioce. Međutim, ambicije ovog svestranog umetnika  ne završavaju skulpturama i pisanom reči, jer u Dalju na jesen namerava da pokrene i pozorište.

Dragana Bošnjak

Kontinentalni turizam u Tušiloviću

Ljeto u kampu Radonja

Čini se da je ova godina uistinu dobra za hrvatski turizam. U prošli petak ujutro, u auto kampu “Radonja” u Tušiloviću, čiji je vlasnik Milenko Ljepović zatekli smo desetak kampera, šatora i automobila.

– Ljudi prespavaju ovdje i nastavljaju put ka moru ili kućama. I nije tako “gužva” svaki dan. Kada bih u pet-šest mjeseci rada kampa bila bar jedna trećina takvih noći ja bih bio zadovoljan- kaže vlasnik Ljepović.

Nedugo kasnije, stiže karavana od petnaestak automobila sa velikim kamp prikolicama. Radi se, saznajemo, o Romima iz Francuske, evangelistima koji će se u kampu zadržati nekoliko dana i slušati božje poruke. M. C.

Stogodnjak (70)

5. 8. – 12. 8. 1911: *u pakračkom Konzistoriju pak muče muku sa svojim božjim čovjekom Hristoforom Miloševićem, administratorom parohije u Bedeniku. Dotičnog Miloševića je prijavio tamošnji posjednik Miloš Sedramac zbog toga što je zapustio svoje crkvene obaveze. Konzistorij je proveo istragu i utvrdio istinu, pa tako i kaznu za Miloševića: “Presuđeno je: jereja Hristofora Miloševića radi prestupa iz 9. i 11. člana disciplinarnih pravila – a to su svađanje, ogovaranje, kartanje i nepotrebno pohađanje krčme – kao i prestupom iz člana 57 disciplinarnih pravila, a to je zanemarivanje bogosluženja, treba kazniti dvonedjeljnim odlučenjem od mjesta službe i snošenjem troškova u iznosu od 112,88 kruna…” Kazna je izrečena na temelju izjava više svjedoka. Jedan od njih, Jovo Kuripeća, iskazao je da je Milošević na pričesti nekom djetetu rekao: “Zini, boga ti tvoga…” Drugi pak svjedok, Miloš Sedramac, koji je i podigao tužbu protiv Miloševića, rekao je na očitovanju: “Pri osvećenju moje kuće jerej me je nazvao starom beštijom.” I treći svjedok, Milan Mirić, nije bio naklonjen Miloševiću. Kazao je: “Vidio sam Miloševića kako sa svojim društvom karta u gostionici u Bedeniku do 4 sata ujutro.”

* “ban kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnašao je umirovljenoga kr. kotarskog predstojnika Bogdana Novakovića imenovati kr. županijskim tajnikom u VII. činovnom razredu sa sustavnim berivima, te mu povjeriti upravu. Kr. županijske oblasti u Vukovaru”, kaže se u službenoj obavijesti banskog ureda, koju objavljuju dnevne novine.

*
u Zagreb je, preko Sarajeva, prispio neobični glumački par – Dušan Dimitrijević i njegova supruga Leposava, oboje iz Beograda. Krenuli su na put oko svijeta! S njima je na ovo putovanje krenuo i glumac Stojadin Županjevac, također iz Beograda, ali je on već na prvoj etapi, u Sarajevu, odustao zbog zdravstvenih razloga. Dušan i Leposava kane nastaviti put preko Ljubljane i dalje kroz Italiju i Francusku, sve do Amerike. Troškove putovanja pokrivat će, kažu, prodajom karata od vlastitih kazališnih predstava.