“Putinizira” li Erdogan Tursku?

Ni dva mjeseca nakon što su turska vladajuća Stranka pravo i pravda (AKP) i njezin premijer Recep Tayyip Erdogan treći put za redom pobijedili na parlamentarnim izborima, četiri najviše rangirana zapovjednika turske vojske podnijela su ostavke. S obzirom da vojska već više od 80 godina funkcionira kao svemoćni čuvar sekularnog naslijeđa utemeljitelja moderne Turske Mustafe Kemala Atatutrka, te da je sve to vrijeme bila izvan kontrole civilne vlasti, ove ostavke smatraju se krunskom pobjedom AKP-a i prijelomnim korakom prema razbijanju dominacije vojske u upravljanju državom.

No, iako dijelovi vojske zajedno s dijelovima obavještajnog sustava i sudstva tvore paralelni sustav autoritarne vlasti poznat pod imenom “duboka država”, analitičari nisu suglasni treba li ovu pobjedu AKP-a nedvosmisleno pozdraviti, ili prema njoj osjećati određeni zazor. Naime, iako je uspostava civilne kontrole nad vojskom preduvjet za demokratsko funkcioniranje države, mnogi promatrači vjeruju da je ovo još jedan korak prema Erdoganovoj “putinizaciji” Turske, konsolidaciji moći u rukama vladajuće stranke.

Uvjerljivi AKP

Na izborima održanima sredinom lipnja sudjelovalo je čak 87 posto turskih birača, a za AKP je glasalo njih 49.9 posto, više nego u prethodna dva mandata. Unatoč tome, AKP je dobio nešto manje fotelja u parlamentu, zahvaljujući promjenama izbornog sustava koje je nešto ranije uvelo izborno vijeće, a od kojih je profitirala opozicija. U parlament je ušlo i 78 žena, također najviše do sada.

Vladajući su dobili 327, umjesto željenu super-većinu od 367 zastupničkih mjesta, koja bi im omogućila samostalno mijenjanje ustava, dok se s 330 mjesta, koliko su imali ranije, ustav može mijenjati na njihovu inicijativu i na referendumu. Stoga je Erdogan u inauguracijskom govoru obećao da će ubuduće za svaku promjenu tražiti široki konsenzus svih parlamentarnih stranaka. No s obzirom da je AKP u ranijim mandatima provodio ustavne promjene bez konsenzusa, neki su promatrači skeptični oko ovog premijerovog obećanja.

Isto tako, postizborna situacija nikako se ne bi mogla opisati mirnom, s obzirom da se devet novoizabranih parlamentaraca nalazi u zatvoru, podvrgnuti suđenjima koja se teško mogu nazvati neovisnima. Dvojici zastupnika najjače opozicijske stranke, Republikanske narodne stranke (CHP) i jednome iz Nacionalističke stranke akcije sudi se u sklopu krajnje politiziranih slučajeva Ergenekon i Bayloz za urotu za svrgavanje vlade, a šestorici iz kurdske Demokratske stranke za mir (BDP) zbog povezanosti sa zabranjenom Radničkom partijom Kurdistana (PKK). Kurdskom zastupniku Hatipu Dicleu sudi se, pak, prema zakonu o terorizmu koji se smatra štetnim za slobodu govora. Sam je Erdogan imao sličan problem kada je AKP 2002. prvi put pobijedio na izborima, jer je četiri godine ranije dobio petogodišnju zabranu bavljenja politikom zbog recitiranja pjesme koja “zaziva šerijatsku vlast”. Tada se CHP zauzeo za ustavne promjene kako bi Erdogan mogao sudjelovati u izborima, no AKP sada ne pokazuje slične namjere. Zbog toga su zastupnici             ovih stranaka na inauguracijskoj sjednici odbili položiti zakletve, no Erdogan je rekao da parlament bez obzira na to nastavlja s normalnim radom.

Upravo su ovakve Erdoganove sklonosti razlog zbog kojeg je nova AKP-ova pobjeda u svijetu dočekana suzdržano. Dapače, mnogi se analitičari boje da će promjene neliberalnog ustava koji je 1980. donijela vojna hunta biti slično neliberalne, ovog puta inspirirane nacionalističkim islamskim, umjesto sekularnim vrijednostima. Oxfordski profesor Kerem Oktem piše da bi, zajedno s prelaskom s parlamentarnog na predsjednički sustav, koji Erdogan priželjkuje ali ga sada zbog sastava parlamenta neće moći lako progurati, treći mandat mogao dovesti do jačanja AKP-ove hegemonije, te uspostave “suverene demokracije” ruskog tipa i jačanja islamske orijentacije i smanjenja građanskih sloboda.

Prijetnja sekularizmu

Ohrabren trećom uzastopnom pobjedom, AKP se nekoliko tjedana nakon izbora obračunao s vojskom, iznudivši ostavke zapovjednika glavnog vojnog stožera, te šefova kopnene vojske, avijacije i mornarice. Jedini koji nije podnio ostavku je zapovjednik žandarmerije Necdet Ozel, koji je imenovan glavnim vojnim zapovjednikom.

Bivši zapovjednik Isik Kosaner, kojemu jedinome mandat nije isticao u kolovozu, već za dvije godine, izjavio je da su ostavke čin protesta protiv progona u istragama Ergenekon i Bayloz, a pretpostavlja se da je pravi cilj ostavki bio izazvati ustavnu i političku krizu. Ona se, međutim, nije dogodila, kao ni drugi otpori unutar institucija pod utjecajem “duboke države”.

Turska vojska pola je stoljeća gospodarila politikom, organizirala je vojne udare u kojima je svrgnula četiri vlade, zabranjivala je stranke, pri čemu je zadnji pokušaj bio onaj zabrane AKP-a prije tri godine zbog “ugrožavanja sekularnog ustroja zemlje”, a vladajuća se stranka jedva izvukla odlukom ustavnog suda u omjeru šest naprema pet. Vojska je 2007. godine pokušala blokirati i imenovanje Abdulaha Gula predsjednikom, pa se ove ostavke drže početkom uspostave kontrole civilne vlasti nad vojskom. No neki analitičari upozoravaju da će za preuzimanje sustava starog 85 godina biti potrebno puno više od nekoliko ostavki. Steven A. Cook iz američkog Odbora za međunarodne odnose napominje kako bi u tom cilju trebalo izmijeniti i ustav, zakone i vojne pravilnike prema kojima vojska ima obavezu intervenirati u politički sustav u slučaju “prijetnje sekularizmu”, te vojni kurikulum.

Bez obzira na domet ove pobjede nad vojskom, AKP polako ali sigurno, već devetu godinu provodi svoju temeljnu politiku kojoj je cilj priznavanje islamske kulture Turske i njezina integracija u političke strukture. Iako još nije uspjela stvoriti nove institucije temeljene na tim principima, turski se sekularisti konstantno osjećaju napadnutima, primjerice ukidanjem zabrane nošenja muslimanske marame na sveučilištima. Taj polagani zaokret tursko-američki sociolog Cihan Tugal naziva “pasivnom revolucijom”, postepenom infiltracijom i širenjem socijalne mreže turskih islamista s margina prema centrima struktura moći.

Otomanizam i kemalizam

U prvom mandatu AKP se koncentrirao na razvoj gospodarstva, učinivši od Turske ekonomski najjaču islamsku državu i 17. ekonomiju svijeta. U Erdoganovom mandatu BDP po glavi stanovnika povećao se s 3910 na 10.000 dolara, a s ekonomskim rastom od 8.9 posto ona je iznad europskog prosjeka i svake pojedine članice. U drugom mandatu AKP je započeo istrage protiv “duboke države”, a sada i obračun s vojskom, istovremeno razvivši princip “otomanizma” kao temelj nove unutarnje i vanjske politike.

Kako piše Nora Fisher Onar, politologinja sa Sveučilišta Oxford, princip otomanizma zauzeo je mjesto kemalizma koji je posljednjih godina u uzmicanju, a temelji se na ideji da povijesni afiniteti i geografska uvjetovanost mogu doprinijeti ekonomskim i diplomatskim odnosima. Ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu tu je politiku opisao kao “nula problema sa susjedima”, privilegiranje odnosa koji su u interesu Turske, a ne nametnuti od strane vanjskih faktora. To znači da sa su sudjelovanje u NATO-u i članstvo u EU još uvijek važni, ali više ne toliko da bi se napustio cjelokupni identitet Turske kao muslimanske bliskoistočne zemlje. Ta se granica vidjela i odbijanju Turske da sudjeluje u napadu na Libiju, kao i u zauzimanju za stanovništvo palestinskih područja po cijenu ugrožavanja odnosa s tradicionalnim saveznikom Izraelom.

Iako AKP tvrdi da je proeuropska orijentacija još uvijek njezina temeljna politika, ova nova paradigma ipak je rezultirala zahlađenjem prema Europskoj uniji, za što svakako nije zaslužna samo turska vladajuća stranka. Štoviše, ono je rezultat višedesetljetnog europskog odbijanja Turske s uvijek novim opravdanjima, u pozadini kojih konstantno lebdi ksenofobija desnih europskih vlada, a rezultat čega je ogroman pad podrške turskog naroda ulasku u EU. Prema podacima Eurobarometra, 2004. pristupanje EU je podržavalo 62 posto turskog stanovništva, a lani samo 42 posto.

Kako navodi Firat Cengiz, profesorica prava s nizozemskog sveučilišta Tilburg, izborni manifest AKP-a u ovoj se izbornoj kampanji na samo dvije od ukupno 160 stranica bavio pristupanjem EU, pri čemu je podjednako prostora posvećeno deklarativnoj podršci ulasku i kritici Unijinog odbijanja da se zatvore neka poglavlja. Cengiz piše da su se i opozicijske stranke podjednako škrto u svojim programima bavile Unijom, što sugerira da članstvo u EU više nije prioritet nijedne turske političke stranke.

Štoviše, turski ambasador u EU Selim Kuneralp u intervjuu “EUobserveru” sredinom lipnja izjavio je da “u odsustvu bilo kakve jasne perspektive pristupanja, Turska nema razloga da svoju legislativu mijenja u smjeru uskih standarda Europske unije”.


Nema pomaka u odnosu s Kurdima

AKP je lani započeo kampanju “kurdskog otvaranja”, strategiju rješavanja zahtjeva Kurda za kulturnom autonomijom koja bi se sastojala od davanja nekih prava i unaprjeđenja ekonomije u njihovim područjima, s istovremenim gušenjem kurdskih stranaka. Nakon najave ove debate neki pripadnici zabranjenog PKK-a vratili su se u zemlju, što je popraćeno slavljem, na što su Erdoganovi protivnici uzvratili optužbama da podržava teroriste.

Erdogan je odustao bojeći se političkih rizika, zbog čega je izgubio kurdske glasove na jugoistoku zemlje, koje je kasnije nadoknađivao nacionalističkom retorikom kako bi pridobio glasove MHP-a. Odnosi su se ponovno zaoštrili, a u brutalnoj kampanji uhapšeno je oko 2000 kurdskih lokalnih političara. Sukobi su kulminirali nakon izbora, kada je izborno vijeće oduzelo mandat neovisnom kurdskom kandidatu, odvjetniku Hatipu Dicleu, nakon što je on izgubio žalbu na presudu da je 2007. širio terorističku propagandu izjavom da se “PKK ima pravo braniti od napada turske vojske”. Iako je isto to vijeće ranije dozvolilo njegovu kandidaturu, Dicleov mandat dodijeljen je AKP-u. Uslijedile su masovne demonstracije i teroristički napadi PKK-a u kojima je poginulo četvero ljudi, a 36 BDP-ovih zastupnika odlučilo je bojkotirati rad parlamenta.

Urota Bayloz iskorištena za represiju

Bayloz je ime plana svrgavanja Erdoganove vlade navodno skovanog na jednom vojnom seminaru 2003. godine. Bombaškim napadima na džamije, atentatima na političare, intelektualce, vojne i vjerske vođe, kao i vojnom provokacijom Grčke navodno se trebala destabilizirati vlast i izazvati kriza, a za sve to optužuje se ultranacionalistička kemalistička organizacija Ergenekon.

Oko 200 oficira optuženo je za urotu, no oni tvrde da je to bio hipotetski scenarij u svrhu razvijanja strategije obrane. Iako su u istragama isplivali dokazi o postojanju urote za svrgavanje vlade, pa tako Karem Oktem piše da su ubojstva kršćana i napadi na disidentske intelektualce prestali čim je počelo suđenje, ono se s vremenom pretvorilo u obračun sa svim političkim protivnicima, uključujući i novinare, u čijim zatvaranjima Turska drži prvo mjesto u svijetu.