Standardni recept otimačine javnog dobra

Otkako je krajem srpnja između Vlade RH i Istarske županije sklopljen ugovor o provedbi razvojnog projekta Brijuni rivijera, na dnevnoj smo osnovi zatrpani detaljima kompliciranih odnosa unutar tzv. Kukuriku koalicije ili, preciznije, izme-đu IDS-a i SDP-a. Potonji najveći koalicijski partner, naime, s vodećom je regionalnom partijom još prije punog desetljeća i krenuo zajednički u osmišljavanje toga građevinsko-turističkog plana, inače najveće predviđene investicije na hrvatskom dijelu Jadrana od 1991. godine.

Nisu daleko odmaknuli, trebala im je suglasnost države koja drži u vlasništvu veći dio predmetnog terena, a nju je u međuvremenu preuzeo HDZ. Ipak, dosad nije dovođeno u sumnju pravo IDS-a i SDP-a na mahanje naslovom Brijuni rivijere kao isključivo njihovim marketinškim transparentom. Predvodnik koalicije, šef SDP-a Zoran Milanović, čak je posljednjih mjeseci s nehinjenim ponosom isticao da će to biti prvi pojedinačni razvojni adut buduće, njihove državne vlasti…

Pad koncentracije

No, uto se među dvije idilično usklađene stranke progurao HDZ, manirom kockara koji čeka posljednji tren – uoči predstojećih izbora – kada samouvjerenim i nestrpljivim takmacima pada koncentracija. Lidera IDS-a Ivana Jakovčića očito nije trebalo dugo uvjeravati u prednosti ponuđene suradnje, budući da su njemu razgranati poslovi u Istri svakako važniji od ma kakve panorame s druge strane Učke. I dok je zgranutome Milanoviću tek počinjala podrhtavati brada, premijerka Jadranka Kosor svečano je poručila da više nitko ne može zaustaviti realizaciju toga veličanstvenog projekta.

Ali, Brijuni rivijeru ionako gotovo nitko ne pokušava zaustaviti, osim nekolicine nestranačkih aktivista u Istri, pretežito Puli. Pustimo sad otpor gradskih vlasti Fažane kao posljednje crte obrane SDP-a; to se tiče prvenstveno stranačkog rezona. Iza svih prevažnih odnosa moći i preslagivanja ovlasti na visokoj političkoj razini, dakle, u razmjerno dubokoj sjeni ostalo je iole objektivno propitivanje konkretnih karakteristika projekta. A isti je pritom, s obzirom na ono što je zasad poznato, bremenit dubiozama koje ukazuju na ugrožavanje širega društvenog interesa po standardnom receptu otimačine javnog dobra u privatne svrhe.

Brijuni rivijera spočetka je bila zamišljena na području od čak 14 lokacija, sve od mjesta Bale i ornitološkog rezervata na Paludu, do brionskog arhipelaga – od kojeg je do danas ostalo samo ime projekta koji je sveden na tri aktualna područja s ukupnih oko 114 hektara površine: Pineta, Hidrobaza i otok Sv. Katarina-Monumenti. Prostor bi se dao u koncesiju na 66 godina, za tri do pet milijuna kuna godišnje naknade općinama Pula, Fažana i Vodnjan. U međuvremenu bi se tamo izgradili turistički objekti kapaciteta oko 1900 kreveta, vrijedni do dvije i pol milijarde kuna ulaganja.

Nije poznato, međutim, kolika bi bila ukupna izgrađenost – ne postoji prethodno izrađen detaljni urbanistički plan – niti koliko bi radnih mjesta otvorio koncesionar; spominje se između tisuću i dvije tisuće novozaposlenih, kako u kojoj prilici, uz krajnje neprecizno odvajanje broja direktno i stalno zaposlenih, te sezonskog radništva i neizravno uposlenih u sustavu… A ne treba mnogo napominjati da je taj aspekt i ovdje naomiljenije ideološko uporište za politički marketing kojim se javnost priprema za gradnju.

Protesti sindikata

U Službenom očitovanju Udruženja hrvatskih arhitekata i Društva arhitekata Istre također je projekt ocijenjen neprihvatljivim – pored drastično manjkavih tehničkih okvira, zamjera mu se i društvena štetnost uslijed samoga nejavnog načina planiranja. Konačno, o svemu se u poražavajućem tonu začula i ona sindikalna, ovaj put neopterećena kolaboracijom s privatnom koristi. Sindikat Istre i Kvarnera tako je proljetos nedvosmisleno osudio Brijuni rivijeru zbog generiranja situacije u kojoj će domicilno stanovništvo ubuduće figurirati pretežno kao nekvalificirana radna snaga za potrebe bogataša.

Bez razvoja vlastite industrijske proizvodnje, moglo se tada čuti, čak i narod inače progresivne Istre dugoročno je osuđen na siromaštvo. Strategija razvoja temeljno rentijerske naravi, zasnovana isključivo na turizmu, pogubna je već utoliko što se od te djelatnosti u biti može živjeti tek manji dio godine. Podrazumijeva se da je hotelijerima na pameti isključivo dobit, no alarmantnim su sindikalisti procijenili činjenicu da i lokalne vlasti očito pretpostavljaju interes privatnih investitora onome radničkom te društvenom.

Turizam je svakako izdašno ulagačko lovište, naročito tamo gdje postoji famozna politička volja, mada rasprodaja zemlje Istri uopće nije nužna. S obzirom na iskazane apetite, mimo uobičajenih fraza o diskretnijoj elitnoj klijenteli, pomalja se novi tip komercijalnog masovnog turizma, jer čak i ekskluzivne golferske projekte prati enormna količina novih turističkih postelja kao istinski dominantni motiv njihovih zagovaratelja. U istarskom se primjeru čini da zasad nije sa sigurnošću poznata jedino dotična interesna adresa.

Ali, oponenti Brijuni rivijere upozoravaju da krug pretendenata za gradnju i najam tvore mahom subjekti koji su odranije izravno ili posredno povezani s Ivanom Jakovčićem. Spominje se, primjerice, američki G2 Investment Group, koji se uz Jakovčićevu pomoć oglasio već lani s opsjenarskim najavama otvaranja Guggenheim muzeja u Istri. U igri je navodno i izraelska tvrtka Solel Boneh; povjesničar umjetnosti Jugo Jakovčić, županov sin, angažiran je kao njihov konzultant.

Nije zaboravljena ni Hypo banka, s čijim je pranjem novca Ivan Jakovčić bio uvelike povezivan, a u tom kontekstu nezaobilazna je i suradnja mu s Ivom Sanaderom. Baš kao i analogija između Jakovčićeve perspektive i položaja bivšeg premijera u istražnom pritvoru, znamo li kako čitava ta korupcijska afera još nije niti približno zaokružena… Ipak, činjenica da se vodeće stranke glože oko prvenstva nad projektom kao što je Brijuni rivijera – umjesto da od njega bježe glavom bez obzira – otkriva nam kako ovdje nije problematična samo jedna do nekoliko ličnosti, ili određena politička grupacija, nego ukupni, strukturno koruptivni sistem.

Ušutkivanje novinara Glasa Istre

Sumnjivi projekt Brijuni rivijera umnogome je povezan i sa krizom u redakciji te radnom kolektivu pulskih dnevnih novina Glas Istre, čiji je vlasnik Albert Faggian preko uprave nedavno javno zaprijetio dvoma novinarima otkazom. Maša Jerin i Zoran Angeleski, naime, kao nevladini su aktivisti početkom ljeta održali press-konferenciju Građanske inicijative “Volim Pulu”, da bi se zatim suočili s disciplinskim, malne inkvizicijskim postupkom: predbačeno im je da su se tim aktivnostima bavili u radno vrijeme, dok oni inzistiraju na stavu kako se radilo o zakonskoj dnevnoj pauzi.

No, formalnosti na stranu, ono bitno jest to da je na konferenciji bila riječ o društvenoj te materijalnoj štetnosti Brijuni rivijere, a što je odavno na tapeti inicijative “Volim Pulu”… Ne čudi što je to ujedno predmet profesionalnog, a ne samo slobodno-aktivističkog interesa dvoje šikaniranih novinara, kao i drugih koji su se, pišući za Glas Istre, povremeno bavili tom temom. Svatko tko se u tome listu dohvatio Brijuni rivijere, međutim, u pravilu bi ubrzo bio raspoređen na neko manje osjetljivo područje rada. Ustrajnije među njima, poput navedenog dvojca i još ponekih imena, ionako je čekao progon i zbog sindikalnog djelovanja.

Borbom za radnička prava, oni su remetili vladajuće-klasni spokoj svoga gazde, a otporom kontra Brijuni rivijere udarili su na privatni interes kojem pogoduje sveistrijanski gazda Ivan Jakovčić. To postaje jedno u točki gdje Faggian, prema onome što slušamo već dulje vrijeme, izlazi Jakovčiću ususret zbog ranijih usluga financiranja Glasa Istre iz županijskih poduzeća, ako ne i zbog drugih, nešto složenijih stvari. Županu se pomoć isplatila, jer u tome mediju vremenom novinari uspijevaju objaviti sve manje kritičkih tekstova o njemu. To vrijedi osobito za Brijuni rivijeru kao njegov najveći zacrtani projekt, ali i za puno manje teme.

Osovinu Jakovčić-Faggian ne treba uzimati kao izuzetak, više je to staro pravilo županova funkcioniranja u poslovnom te inom svijetu; a neki će reći i – pravilo koje inače vodi političare u kapitalizmu.

Njegova se uspješnost pritom vidjela i kod presude Županijskog suda u Puli kojom je novinarima Glasa Istre u prošlogodišnjem štrajku dosuđena radna obveza, da bi tek Županijski sud u Zagrebu to proglasio nevažećim. Ali, kako vidimo, Zagreb je u slučaju Brijuni rivijere ipak odlučio drukčije, potpisom Kosor na ugovor o provedbi projekta… Pa, bar dok možda i to jednom ne dođe na sud.

Bolnica ni na nebu ni na zemlji

Funkciju amortizera koji bi ublažio novi službeni korak u projektu otimanja javnog dobra oko Pule, dobilo je simultano potpisivanje još jednog ugovora – Sporazuma o sufinanciranju izgradnje nove pulske Opće bolnice. Ali, mnogima je taj šampanjcem uveličani moment između Kosor i Jakovčića izgledao kao déja vu, i to višestruki; istovjetna se inicijativa svako toliko promovira još od 2003. godine…

Kako podsjeća Indeks.hr, prvi šampanjac otvoren je s ugovornim obavezivanjem na sufinanciranje po Ministarstvu zdravstva RH i Županiji istarskoj, dok je planirana vrijednost iznosila 221 milijun kuna. Naredna zgoda bilježi se već 2005. godine, kada Jakovčić i tadašnji ministar zdravstva Neven Ljubičić potpisuju novi ugovor. Vrijednost investicije u međuvremenu je više negoli udvostručena, te iznosi nešto okruglijih 450 milijuna kuna.

Treći šampanjac otvoren je lani, a ugovor je nazvan Okvirnim sporazumom o nastavku izgradnje Opće bolnice, mada se njezine kule dotad gradilo isključivo u zraku. Potpisali su ga ministar zdravstva Darko Milinović i, jasno, Ivan Jakovčić. U četvrtom, nedavnom navratu, ugovorom se navode i rečeni prethodni trenuci, a visina ulaganja skočila je ponovno gotovo za dvostruko… Sada je posrijedi čak 800 milijuna kuna, dok se po novome kao suinvestitor pojavljuje sama Vlada RH namjesto ministarstva.

Također, međutim, novi sporazum se i formalno-pravno donekle udaljava od projekta, bez obzira na njegove zamamne marke-tinško-političke interpretacije. U njemu se državna strana po prvi put pojavljuje tek kao benevolentni jamac za kredit, ne i ulagač, pritom bez datuma zaduživanja. Preuzeta obaveza stoga gotovo da ne postoji, uzmemo li u obzir paušalni ka-rakter hrvatske državne politike.

Rok za izgradnju bolnice koji se po sporazumu predviđa ovaj put, projiciran je na 2015. godinu, pa je sva prilika da će-mo se još nagledati raznih svečanosti u slavu narodnog zdravlja na području Istre, kao i političkog jedinstva na svehrvatskom planu. I nećemo biti iznenađeni ako izbor pri-godnog šampanjca opet bude pao na teret dokazanog znalca, samoga tamošnjeg župana…