Tukci nad Libijom

Rat u Libiji, uz sudjelovanje zapadnjačke koalicije na strani pobunjenika kontra režima Moamera Gadafija – pa i hrvatskih predstavnika – vjerovali ili ne, i dalje traje. Istina je, doduše, povremeno do nas o tome i dopre poneka vijest, npr. ako snage Dobra ubiju još kojeg diktatorova sina ili unuče, no uglavnom se mediji time više ne bave u svom

redovitom ritmu. A nije da još nije atraktivno: uzmimo samo ono kako su Britanci nedavno mrtvi-hladni objavili da će libijsku ambasadu u svojoj zemlji jednostavno predati pobunjeničkoj diplomaciji, ne čekajući krajnji ishod oružanog sukoba… Oni, zapadnjački intervencionisti, presudili su Gadafiju već i prije negoli je Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo napade na režimske snage radi zaštite civila, da bi akcija na terenu odmah potom debelo iskočila iz zadanih okvira. O motivima i posljedicama svega toga razgovarali smo s

Nikolom Viskovićem, sveučilišnim profesorom prava, piscem i nevladinim aktivistom iz Splita.

Intervencija snaga UN-a u Libiji prvih je dana od medija bila praćena na vrlo iscrpan način, brojeći gotovo svaku ispaljenu raketu. Sad smo već u petom mjesecu rata, ali odjednom se nad njim spustila opća šutnja, kako od samih zaraćenih strana tako i od medija. Kako to komentirate?

– Rijetko kad je vođen jedan oružani konflikt ovakvih razmjera a da ponekad po čitave dane u tisku i elektronskim medijima nema nikakvih obavijesti o njemu. Tu je posrijedi još jedna od tolikih današnjih normalizacija ili banalizacija zla! Podsjetimo se da je intervencija u Libiji započela unutar vala pobune mladih u arapskom svijetu, u Tunisu, Egiptu, Jordanu, Jemenu, Bahreinu, sve do Sirije danas. I nigdje nije bilo vanjske

intervencije osim u Libiji, što se od strane napadača objašnjava prijetnjom velikog broja civilnih žrtava u toj zemlji, naročito nakon obavijesti režima Moamera Gadafija da će silom zauzeti grad Bengazi. Ipak, razlog nije u tome što je u Libiji pao nešto posebno veći broj civilnih žrtava. Tome se dosta približava broj žrtava među civilima u Egiptu ili

Jemenu, a da ne spominjemo onaj aktualni u Siriji. Neću biti maliciozan pa da uspoređujem taj broj i s onim palestinskim u Gazi te s izraelskim naseljavanjem Cisjordanije u desecima novih kolonija koje onemogućavaju stvaranje obećane palestinske države. Intervenciji nije razlog niti omrznutost ili naročita opasnost Gadafijeva režima, jer još pamtimo kako mu je Silvio Berlusconi prije nekoliko mjeseci ljubio prsten, a i to da je nešto ranije Gadafi bio pompozno priman u Parizu.

Građansko-plemenski rat

Koji je onda pravi razlog intervencije, a naročito intervencije u ovom obliku? Pitanje je naoko retoričko, no moramo ga dotaknuti već i stoga što se istinska motivacija intervencionista sve manje spominje, kudikamo manje nego npr. prilikom napada zapadnjačke koalicije na Irak…

– Naravno, razlog je onaj isti koji je doveo i do napada na Irak, na temelju evidentno lažne sumnje u oružje masovnog istrebljenja, a to je činjenica da Libija posjeduje neke od najbogatijih i najkvalitetnijih ležišta nafte u svijetu, koja su, uz to, i najbliža Europi. Francuska je predvodila napad i započela ga, zapravo, neko vrijeme prije donošenja odobravajuće odluke Vijeća sigurnosti, a ta odluka je donijeta kao kompromisno rješenje SAD-a, Francuske i Britanije s jedne, te Rusije, Kine i Brazila s druge strane, pa još i kao vrlo važan presedan tzv. humanitarne vojne intervencije u međunarodnim odnosima. Teško je poreći, unatoč nedosljednosti prakse u istovrsnim slučajevima, da je takva odluka VS-a bila donekle opravdana. Odluka VS-a, a za to su se pobrinuli Rusi i Kinezi, dosta je jasna: upotrijebiti sva vojna sredstva, osim slanja trupa u Libiju, a radi zaštite civilnog stanovništva. Međutim, ta odluka je vrlo brzo nakon početka napada prekršena. Prvih dana su zračna i raketna bombardiranja potpuno neutralizirala Gadafijeve zračne i oklopne snage, čime je sadržaj mandata VS-a ostvaren i intervenciju se moglo obustaviti, uz međunarodno praćenje daljnjih političkih zbivanja u toj zemlji. Gadafijeve snage otada više nisu imale ofanzivnu moć kojom bi mogle ugroziti civilno stanovništvo. To pokazuje činjenica da se već četiri mjeseca borbe nastavljaju, ali ne toliko inicijativom Gadafijevih snaga koliko zbog pobunjeničkih napada na režimske snage – što je, dakako, pravo pobunjenika, a i meni osobno su oni zaista nešto simpatičniji od Gadafijeve strane. Ali, međunarodna koalicija više nema pravo napadati one koje je trebalo samo onesposobiti u ofanzivnom pogledu.

Koje su ključne posljedice takvoga slobodnog tumačenja odluke Vijeća sigurnosti, gledano u ukupnom kontekstu svega onog što se zbiva u Libiji, a osim same prevage među zaraćenim stranama?

– Sada, kako se napadi nastavljaju, a mi zbog općeg “zaustavljanja Reutera” više i ne znamo kojim intenzitetom, posrijedi je ne više zaštita civilnog stanovništva nego tome suprotan trostruki učinak. Prvo, koalicija napadačkih zemalja pomaže pobunjeničke snage, bilo tako što napada ostatke Gadafijevih snaga, bilo tako što pobunjenicima šalje oružje, savjetnike, potajne komandose i financijsku pomoć. To pak znači da ta međunarodna koalicija, pomažući jednu od strana u sukobu, potiče građansko-plemenski rat. Naglašavam “plemenski”, jer nam je tek odnedavna poznatije da je libijsko društvo podijeljeno plemenski i da Gadafijeva strana ima podršku ne samo dijela stanovništva koji radi u državnom aparatu nego i Gadafijevih suplemenjaka, posebno naseljenih oko velike luke Sirta – za koju, ne slučajno, u pet mjeseci nismo ništa čuli, jer tamo, dakako, i nema opozicije. Tajna duljine ovog rata i borbe do iscrpljenosti nejakih protivnika jest upravo u tome što Gadafi ima podršku značajnog dijela stanovništva, plemenskog i gradskog, kao što protiv sebe ima i jaki otpor, od strane vjerojatno još većeg dijela raznoplemenskog stanovništva. On može biti oboren, a to je prije tri dana javno i bez stida rekao Nicolas Sarkozy, samo tako što će od međunarodnih snaga biti napadan sve do kraja. Ali, unutar libijskog društva, samim plemenskim ratom, ne može biti poražen, nego eventualno može doći do teritorijalne podjele ili pak do libanonizacije Libije.

Zapad ne želi kompromis

I mi bismo trebali bolje razumijevati prirodu odnosa u libijskom društvu: ondje je jako veliki broj naših ljudi boravio na privremenom radu, obično u građevinskim i naftaškim poslovima koja su obavljala hrvatska poduzeća. Ali, odjednom, niti imamo pojma o tome, niti nas je osobito briga?

– To se odnosi na drugi od triju učinaka koje želim istaknuti. Nemoć i istraživački promašaj naših, kao i svjetskih medija vide se i po neprepoznavanju jedne posebno teške posljedice prekršaja odluke VS-a, kroz jednu jako bitnu i ljudski osjetljivu pojavu. Naime, Libija je bila ne samo jedna od najsvjetovnijih muslimanskih zemalja Sjeverne Afrike – istina, diktatorskog tipa – nego i jedna od ekonomski dinamičnijih zemalja tog područja, s oko milijun radnika-imigranata zaposlenih u industriji i raznim gradnjama, od kojih je bilo i oko 40 tisuća Kineza, ali prije svega na stotine hiljada Egipćana i Tunižana koji su u toj zemlji godinama živjeli i dobro zarađivali. Ovakav način ratne intervencije doveo je čitavu tu emigraciju u stanje nezaposlenosti i životne ugroženosti, pa je ona počela masovno bježati preko granica u Tunis i Egipat, kao i brodicama prema Siciliji, što svakodnevno odnosi mnoge živote. Dakle, umjesto da se shodno odluci VS-a spriječe civilne žrtve, time su one zapravo postostručene do razmjera u novije doba neviđene humanitarne katastrofe. Dobro organizirani Kinezi su jedini prvih dana izvukli svoje ljude velikim putničkim brodovima, a ostali još bježe, napuštajući stečenu imovinu i radna mjesta. Ja sam zapravo zaprepašten time što se taj faktor nigdje ni politički ni medijski ne ističe, ali se zato stalno obavještava o desecima i stotinama utopljenika u južnom Mediteranu.

A što bi bio treći važan učinak ovakve intervencije?

– Treći učinak ovog izrazito ilegalnog iskliznuća iz odluke VS-a jest taj da naročito Francuska, ali i druge sudionice u napadima sada zahtijevaju odlazak Gadafija s vlasti. Što se nikako ne može izvesti iz odluke VS-a, posrijedi je čista samovolja Sarkozyja i drugih državnika, a ono još gore, i tome dodatak, jest poruka da ako sam ne siđe s vlasti, može biti i likvidiran. Napadi na njegova sjedišta i stambene zgrade, kao i domove članova njegove obitelji i drugih mu bliskih ljudi, pri čemu je već poginuo jedan od njegovih sinova s djecom, svjedoče da to nije više samo namjera nego i čin u izvedbi. To su ta tri, rekao bih, perverzna učinka prekršaja jedne odluke, a o kojem čitav svijet danas neshvatljivo šuti.

Kad smo već kod perverzija, sigurno ste uočili da zapadnjačka osvetoljubivost ne jenjava niti onda kada Gadafi izgleda pomirljivo kao nikada ranije, pritisnut vojnim gubicima?

– Gadafi je više puta u posljednje vrijeme pokazivao volju za pregovore. To bi moralo navesti UN da povede stranke u ozbiljne pregovore koji bi morali dovesti do raspisivanja demokratskih izbora za vrlo kratko vrijeme – sa ili bez prethodne ostavke Gadafija, kao uvjetom za to. Naravno, izbori bi rezultirali podijeljenošću parlamenta po plemenskim i regionalnim principima, što je zaista u ovoj fazi neizbježno, pa je onda neizbježno i to da u izborima sudjeluju snage danas lojalne Gadafiju. Mogao bi se uvesti takav postautoritarni, pluralistički mir, poput onoga u Gvatemali, kad je ljevičarska vlada dogovorom dopustila izbore, a prije toga je pod međunarodnim jamstvima zagarantirano da neće biti osveta ni s jedne ni s druge strane eventualnih pobjednika. Vrijeme za kompromis je idealno sazrelo, no zapadnjaci očito nisu za to.

 

Hrvatsko novinarenje

Dok smo se dogovarali za ovaj intervju, osvrnuli smo se i na u globalnom okviru specifičan društveni moment, koji također utječe na mogućnost izvođenja vojne intervencije u Libiji na ovaj način. Možete li to ovdje još jednom pojasniti?

– Sve bi se to moglo, eventualno, dijelom objasniti obuzetošću javnosti financijskom krizom u tijeku i prijetnjom nove ekonomske recesije od SAD-a do Europe. Uostalom, slična šutnja pokriva i činjenicu da u Afganistanu stotine tisuća vojnika zapadne koalicije više uopće ne ratuju s ljudima Al Kaide, što je bio formalni razlog njihova slanja u tu zemlju, nego se bore s onim istim plemenskim talibanima koji su uz američku podršku porazili sovjetske trupe prije dvadesetak godina. I koji će sigurno, ako ne sami vladati, sudjelovati u vlasti prilikom skorog povlačenja okupatora. A opet, sve se to događa dok se u Europi i Americi režu socijalna davanja i sredstva u zdravstvu, obrazovanju i mirovinskom sustavu, i to zbog državnih prezaduživanja, kako bi se izašlo iz ove posljednje faze financijske krize koju sada predstavlja ne zaduživanje građana, ne zaduživanje banaka, ne zaduživanje privrede, nego zaduživanje najmoćnijih država svijeta. A da se nikakva volja ne pokazuje u štednji na naoružanju za ratove koji su meni i mnogima drugima besmisleni i neljudski, dok za zainteresirane pojedince to zacijelo nisu, zbog njihovih prozirnih ekonomsko-hegemonijskih razloga.

Moramo spomenuti i odnos Hrvatske prema ratu u Libiji; već smo konstatirali da vlasti i glavnina medija pritom nastupaju s istih pozicija, pa ih možemo uzeti pod istu adresu…

– Naši vladajući i opozicijski tukci ponose se time što i Hrvatska šalje neke vojne mrvice u sve ratne zone Imperije, uključujući i Afganistan i komandu koalicije za Libiju. To je ujedno i pozicija koja ukazuje na zaista sramotnu razinu istraživačkih i uopće koncepcijskih razina našeg novinstva. Ono iz dana u dan sve više pada u ono što bi se moglo nazvati novinarenje, tj. gubitak interesa i orijentacije za dugoročno-povijesne procese, a to je podložnost praćenju dnevnih događaja onako kako ih i ako ih postavljaju vladajući. Kad kažem istraživačko novinarstvo, u Hrvatskoj je to npr. sasvim važan interes javnosti da sazna kakve smo ekonomske poslove u Libiji izgubili, koliko je naših ljudi izgubilo radna mjesta, koliko su zarađivali i gdje su danas te kakvi su nam izgledi da se ti poslovi nanovo dobiju…