Vertigo amigo

Kruno Čudina: Nije bilo dovoljno (Naklada Ljevak, Zagreb, 2010

Kriza u izdavaštvu otpočela prošle, čini se da tek ove godine uzima svoj puni danak. O tome svedoči desetkovan broj domaće beletristike (u Srbiji su za broj ozbiljnih naslova objavljenih od početka godine dovoljni prsti jedne ruke), a posebno nova plima nisko-žanrovskog treša.

Direktne državne dotacije izdavačkim kućama u Hrvatskoj od pre nekoliko godina, stipendije za rad na rukopisu i za publikovanje neprofitnih autorskih knjiga, institucije su od kojih u Srbiji piscima rastu zazubice. Mimo diktata tržišta i dominacije poetičkih obrazaca stvarnosne, ispovedne i biografske proze, dovele su do raznovrsnije ponude. Nekada se to doimalo uobičajenim, danas, u tranzicionom kapitalizmu, morfološko bogatstvo poetika je čist luksuz.

Ludilo samoće

“Nije bilo dovoljno” Kruna Čudine (1979, Zagreb), primer je knjige koja za svoje publikovanje treba da zahvali izdavačkoj benevolenciji koja ne ljubi opsesivno profit. Za književnu scenu, to je atipičan roman. Običnim guglanjem otkriva se autobiografski bekgraund romanesknog konstrukta: očeva patnja posle raskida i odvojenosti od deteta.

Guglanje, zapravo, pokazuje ne koliko je intimnih fakata autor prošvercovao u roman, već kako ih je transformisao u pripovedanju. Lik oca tuži za ćerkom koja boluje od povremenog gubitka sposobnosti da hoda, ne za sinom oko čijeg starateljstva se u životu autor spori na sudu sa bivšom ženom. Takođe, otac u romanu postaje nervno rastrojen do te mere da dopada šaka neimenovanog sanatorijuma.

No, prava atipičnost Čudininog romana leži tu, u tipu naracije i vrsti nepouzdanog pripovedača. Roman je miks personalne i neutralne naracije, sastavljen iz kratkih, kolokvijalnih rečenica koje prezentuju nepovezan mada ne i sasvim haotičan tok misli naratora, a koje opet predstavljaju spoj referisanja o svakodnevici i sećanja na porodično zajedništvo. Jasno je zašto čitaoci beže, a izdavači se klone ovako oblikovanih narativa koji zahtevaju dodatan napor slaganja fraktala iskaza u nekakav celovit smisao.

Pritom, uza svu pažljivost bazična recepcijska rabota (uklikeriti šta se uopšte zbiva, kome, gde i kada) jeste neizvesna, jer se naratoru ne može verovati. On je sklon alkoholizmu i promiskuitetnom životu, a u psihijatrijskoj ustanovi, gde se nalazi u većem delu romana, izložen je specijalnom tretmanu sedativa i batina.

Love me tender

No na stranu nerazumljivost, opskurnost i dosada koje kao Erinije prate tip pisanja kome Čudina ostaje nepokolebljivo dosledan svih 220 stranica. “Nije bilo dovoljno” je roman gde tek posle dobre trećine teksta saznajete ime glavnog lika i roman koji ne prikazuje rastrojenost junaka već čitaoca čini rastrojenim i dezorijentisanim.

Suvislo deluje hipoteza koju na sajtu “Bookse” iznosi Matko Vladanović o mogućnosti da je sve što čitamo deo halucinacije glavnog junaka, što bi romanu pribavilo za nijansu dublji smisao, iako je teško poverovati da je to bila autorova namera. Kruno Čudina neumoljivo, iz stranice u stranicu, varira nekoliko motiva: zagonetna ćerkina paraliza, naratorova destrukcija i nemotivisane vulgarnosti u komunikaciji sa psihijatricama… I sve je to dato kroz pripovedni filter koji proizvodi isti efekat kao i kretanje kamere čiji se snimatelj nalazi u završnoj fazi Parkinsonove bolesti.

Do samog kraja vam ništa posebno neće biti jasnije, pod kojim okolnostima se Dario rastao sa ženom, kako je dopao ustanove zatvorenog tipa, još manje kako se to lako iskrao, skoro kao u “Letu iznad kukavičjeg gnezda” – ali bez pomoći korpulentnog Indijanca. Na kraju će nam ipak biti lepo: ponovni susret oca i kćeri je dirljiv i simboličan. Na vrhu zavejane planine, gde dospevaju u nekakvom mučnom uspinjanju, Dariju otkazuje motorika nogu. Dok otac i kći posmatraju krajolik, osećamo da je na tren osvojen prostor posvećene intime. Zavesa naracija pada pre njihovog dubokog smrzavanja.

Iako je intima zamaskirana, autoterapija je nadvladala građenje fikcije. Nije moralo da bude tako, tekst romana poseduje određen stilski i pripovedni kapacitet. Ipak, umesto (neo)modernističkog romana toka svesti, dobili smo rasap svesti i opsesivnu dezorijentaciju.

Nije bilo dovoljno. Zaista nije.