Zadruga oživljava Islam Grčki

Sva sela oko nas su mala gradilišta sa svom potrebnom komunalnom i ostalom infrastrukturom. A mi? Nemamo vodu, nemamo telefon, nemamo ceste… Imamo prašnjavi put probijen još za Austro-Ugarske. Najkraće, obnovili su mi komadić kuće, ali od života nemam ništa. Ne ja, nego svi stanovnici ovoga sela. I dogodit će se da će sutra moja djeca ponovo morati napustiti rodnu kuću i selo, kaže 36-godišnji Dragan Kožul iz Islama Grčkog.

Draganu se negdje u proljeće ove godine, nakon njegovih istupa u javnosti, javila predsjednica humanitarne udruge “Hoću kući” iz Knina Zdenka Šimpraga. Kada je Islam Grčki pohodilo desetak europskih i svjetskih veleposlanika u Hrvatskoj, na razgovor je službeno pozvan i Kožul. Ovih se dana dovršava i proces registracije poljoprivredne zadruge koju će voditi i o kojoj će brinuti sami srpski povratnici u to selo.

Donirali strojeve

– Dao sam do znanja da živimo u kraju koji je bogat, ali potpuno zapušten i da uz konkretnu pomoć možemo mnogo toga učiniti. Ravni Kotari, uz ponešto sreće s prirodom te uz pomoć tehnologije i kvalitetan tretman zemlje, mogu dati tri pa i četiri žetve godišnje, a danas nemamo ništa. Strojevi su nam pokradeni i uništeni. Ta se moja priča na koncu dopala i gospođi Šimpragi i nekim veleposlanicima. Ja znam što znači biti povratnik s najlonom u ruci, jer vratio sam se još 1999. godine i tražio izlaz, borio se za puko preživljavanje, pa sada, s takvim iskustvom, mislim da mogu ponuditi neko rješenje prihvatljivo za druge koji su se počeli vraćati tek 2004., a do danas ih se stalno vratilo 70-80. Znajući da sam startao doslovno s jednom motikom kako bih mogao okopati malo vrta, a onda sam nakon pustih godina uspio kupiti polovni traktor i neke priključke, želio sam ukazati na potrebu da se ovolika zemlja ne može obrađivati bez mehanizacije. Shvatili su to i veleposlanici pri svom posjetu Islamu, pa su nam donirali tri nova stroja kako bismo odnekud počeli, ispričao je Kožul, a potom pojasnio ideju kako bi se seljani trebali samoudružiti da bi i ti strojevi u potpunosti ispunili svoju svrhu.

– Nismo ih dobili da bi ih svako vukao na svoju stranu kako i kada želi, pa nam je predloženo osnivanje poljoprivredne zadruge. Ona bi u začetku trebala biti socijalna zadruga što znači da bi donirani strojevi svakom zainteresiranom zemljoradniku u Islamu Grčkom trebali biti na raspolaganju prema potrebi. Vodi se evidencija koliko je pojedini stroj netko koristio, pa ćemo participirati u njihovu servisiranju i održavanju. No krajnji je cilj da od toga imamo i neke veće koristi, da učinimo zadrugu profitnom kako bi mogli ljepše živjeti.

Imamo školovanih

– Imamo diplomiranu ekonomisticu, moramo naći jednog školovanog agronoma i još neka druga zanimanja i zaposliti te ljude u našoj zadruzi, pa bi, dakle, i njezini zaposlenici od naše poljoprivrede mogli živjeti. No to je još ipak relativno daleko i štošta se još mora odraditi da bismo stigli do konačnog cilja,  kaže Kožul čija je obitelj trenutno jedna od njih devet koje koriste donirane strojeve.

Međutim, dodao je, strojevi su na raspolaganju i svima ostalima bez obzira jesu li dio buduće zadruge, pa čak i bez obzira jesu li iz Islama Grčkog ili nekog susjednog sela. Nitko, kaže, nije odbijen niti će biti, pa su se strojevi u ovih pola godine pokazali punim pogotkom. Postojanje zadruge još je uvijek pomalo maglovito, ali Kožul ima vrlo jasnu sliku njezinog budućeg postepenog razvijanja i svrhe postojanja.

– Mi danas sami o svemu moramo brinuti, od vode i struje do repromaterijala, sjemenja, gnojiva i sličnoga, i onda si prinuđen to nekako kompenzirati, prebijati i ovisiti o drugima. Ovako, kada jednog dana malo ojačamo, zadruga će biti sposobna svima financirati i osiguravati sve potrebno za bavljenje poljoprivredom, ali i pronaći tržište za plasman tih naših roba. To će biti vrlo bitno, ali sam siguran da ćemo kao zadruga lakše naći tržište i osigurati bolju cijenu. Kao pojedincima nam je to gotovo nemoguće, jer te pojedu monopolisti, ali udruženi možemo sve to postići puno lakše, pa je i bitno da nas je u zadruzi što više. Ona će, znači, brinuti o svemu popratnom, a mi poljoprivrednici bavit ćemo se samo svojom zemljom, odnosno onim čime se i inače bavimo, a energiju i vrijeme nećemo morati trošiti na sve ostalo. E, prema kojem ćemo modelu mi kao zadrugari doprinositi zadruzi tek trebamo vidjeti. Vjerojatno ćemo određeni dio ljetine, koji tek trebamo dogovoriti, ostavljati zadruzi… Ne znam, to ćemo još razmatrati. Trebat ćemo osigurati i sredstva za skladišta, hladnjače, plaće radnicima… – istaknuo je Kožul, ali i dodao da među seljanima postoji stanovita nesloga u promišljanju budućnosti zadruge.

Ima i skeptičnih

Neki su zagrizli za taj projekt i žestoko ga brane dok su drugi, pak, prilično skeptični prema bilo kakvom obliku udruživanja. Zadovoljni su oni, naglasio je Kožul, doniranim strojevima koje mogu povremeno koristiti i oni bi najradije na tome stali, ali, srećom, postoje i drugi koji željno očekuju najavljenu zadrugu i izglednu nabavku novog velikog traktora s priključcima vrijednog više od 60 tisuća eura. Nedavno su od nizozemske veleposlanice dobili i računalo kako bi lakše vodili sve potrebne evidencije.

Međutim, da je uistinu riječ o samim počecima, zorno dočarava i činjenica da se ovoga trenutka na području Islama Grčkog i okolnih sela obrađuje tek stotinjak od ukupno 4-5 tisuća hektara obradive zemlje.

– Od nekadašnjih 300-tinjak domaćinstava sada je u Islamu njih tek dvadesetak i to većinom staračkih, pa ovakve donacije i postojanje zadruge sasvim sigurno vrlo konkretno mogu doprinijeti i povratku naših raseljenih susjeda. O tome se najviše i radi. Eto, jedna nam se obitelj konačno vratila, a dvije, koje su počele koristiti strojeve, još uvijek važu je li to dovoljno za konačan povratak. Ako uspijemo u svom naumu, pokazat ćemo i ostalima da se ovdje opet može živjeti, zaključuje Dragan Kožul.