Dragi hodža i veliki vođa

Objavljivanje “Prvog izvještaja o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji na području Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 2004. – 2011.”, te fetve kojom se zabranjuje slavljenje Bajrama uz, kako je navedeno, sadržaje neprimjerene šerijatu, manifestacija je moći Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, akumulirane u godinama u kojima su se rijetki mediji i još malobrojniji intelektualci kritički odnosili spram djelovanja reisu-l-uleme Mustafe efendije Cerića, dok je zvanična bošnjačka politika blagonaklono, a građanska javnost poslovično ignorantski gledala na temeljito brisanje linije razgraničenja između sekularnog društva i interesa religijske institucije vođene ambicioznim hodžom, za kojeg je jedan od bivših savjetnika Alije Izetbegovića kazao kako je upitno bi li se zadovoljio i pozicijom generalnog sekretara NATO-a.

Sa strane gledano, dva dokumenta, o diskriminaciji muslimana u BiH i “preporuka” ugostiteljima da ne organiziraju slavlja muslimanskog praznika sa turbofolkom iz Srbije, rakijom iz Slovenije i pivom iz Sarajeva, osim što dolaze sa iste adrese, nemaju puno zajedničkog. No drugi, “preporuka”, može se smatrati naredbom upravo zbog prvog, nastalog još u aprilu, a objavljenog nedavno, u svetom muslimanskom mjesecu Ramazanu, što nije nimalo znakovito, već krajnje namjerno, kako bi se skrivene poruke iz Izvještaja naglasile, a eventualne reakcije fokusirale na “unutrašnje” neprijatelje.

Na meti novinari, pjesnici…

Izvještaj o islamofobiji je, zapravo, uputa o ponašanju i djelovanju namijenjena isključivo Bošnjacima, a cilj joj nije nikakvo markiranje akata fizičkog i verbalnog nasilja nad muslimanima ili njihovim grobljima i vjerskim objektima, već isticanje onih koji su bili ili još uvijek jesu smetnja poglavaru Islamske zajednice BiH Mustafi Ceriću da, za početak, promijeni Ustav IZ-a i osigura sebi doživotni mandat na mjestu reisa. Metod kreiranja Izvještaja pri tome nije nov, ali jeste viđen i u praksi potvrđen kao efikasan: Rijaset je između govora mržnje predsjednika Republike Milorada Dodika, kamenovanja džamija u nekadašnjoj Herceg-Bosni i razbijanja nišana na grobljima, umetnuo, imenom i prezimenom naravno, nekolicinu sarajevskih novinara, pjesnika, karikaturista… optužujući ih za, manje-više, nastavak genocida drugim sredstvima.

Svih tih 38 strana koje su trebale progovoriti o islamofobiji od 2004. godine, što valjda znači da diskriminacije nije bilo prije ili da nije imala upotrebnu propagandnu vrijednost, govore isto: jednaki neprijatelji Bošnjaka su oni što će reći kako neće dopustiti da im sude sudije muslimani (Dodik), oni što iz hobija bace Molotovljev koktel na minaret i oni što misle kako je, pored ostalog, neprimjereno reisu graditi raskošnu rezidenciju u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope, a politički opasno kada Mustafa Cerić otvoreno poziva muslimane Sandžaka na nepoštivanje matične države Srbije. No, kako srpsko-hrvatski islamofobi imaju svoju teritoriju, piše između redova na svakoj od 38 strana, fokus borbe treba usmjeriti na one dostupne i nespremne da im veliki dragi hodža bude i veliki dragi vođa, makar ti i takvi ne bili – kao Sead Fetahagić, nekadašnji novinar “Slobodne Bosne” i pjesnik Emir Šaković – među živima.

Ima, istina, u svemu tome i jedan detalj koji Izvještaj čini vrijednim i potrebnim: islamofobijom je potvrđeno kako je Mustafa Cerić između sebe i islama stavio znak jednakosti. Većina domaćih izdajnika su, naime, oni koji su isključivo kritizirali njegov rad, ne zalažući se pri tome za bilo kakvu redukciju građanskih prava muslimana u Bosni. Ukazivati na to danas je, međutim, uzaludno: bošnjačka je javnost u većini lobotomizirana, dok je klima u onom dijelu BiH u kojem su Bošnjaci dominantni takva da nije pitanje treba li Mustafa Cerić biti doživotni vjerski, već treba li biti i nacionalni lider, s obzirom na masovno prihvaćeno mišljenje kako je islam ne jedan od bitnih, već jedini bitan dio bošnjačkog identiteta. Ostali su, ili će uskoro biti, odstranjeni fetvama.

“Evropski muftija”

Mustafa Cerić je uspio koncentrirati više moći od svih dosadašnjih dvanaest reisu-l-ulema u Bosni i Hercegovini zajedno. Od 1993. kada je light pučem smijenio prethodnika, Jakuba efendiju Selimovskog, do danas kada dovršava ovladavanje Islamskom zajednicom i pozicioniranje sebe kao nezaobilaznog aktera, kako vjerskog, tako, pa još dva puta više, političkog i općenito javnog života, on je temeljito mijenjao bosanske muslimane i njihove institucije, stanjujući do nevidljivog granicu na čijoj je jednoj strani ustavno sekularna država i njeno društvo, a na drugoj religijske zajednice sa svim pravima koja im kao takvima pripadaju. Iako je, dakle, izabran 1993., Cerić je isposlovao računanje mandata od 1997. godine, čime je umjesto maksimalnih četrnaest godina na poziciji reisa – dva mandata od po sedam godina, bez mogućnosti daljnje kandidature – dobio osamnaest. I nije ih, gledano iz njegove perspektive, potrošio uzalud. Paralelno je, istina uz svesrdnu pomoć Izetbegovićevog SDA-a, Islamsku zajednicu činio vjerskim krilom nacionalnog političkog pokreta, dok je unutar same zajednice marginalizirao neistomišljenike, liberale i sve druge koji nisu ustajali i lijegali, klanjali i postili sa njegovim, Cerićevim, likom pred očima.

Uz dnevno oglašavanje u godinama najutjecajnijem dnevniku među Bošnjacima, “Dnevnom avazu”, Cerić je, utvrđen ispod ahmedije, krenuo u mijenjanje svijeta oko sebe: jednakim su se intenzitetom on i njegovi ađutanti borili protiv Djeda Mraza kao takvog i erotskih oglasa u novinama, prijetili muslimanima da im se neće priznati odlazak na Hadž ukoliko glasaju za tadašnjeg Izetbegovićevog protivnika Harisa Silajdžića, prvo ignorirali, pa agitirali za vehabizam u Bosni, pozivali na neplaćanje TV pretplate nezadovoljni uređivačkom politikom javnog servisa, zagovarali neoosmanizam prije nego ga se sjetio ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutoglu, tražili od istog onog Silajdžića da napiše novi Ustav, zahtijevali čistoću u medijskom jeziku, kritizirali plakate Internacionalnog teatarskog festivala MESS, mjesec Ramazana pretpostavili kalendaru javnih događaja…

Kako je utjecaj Islamske zajednice bivao veći, a kritike rjeđe ili neefektnije, tako je i Mustafa Cerić artikulirao, pa na osnovu procjene isplativosti i mogućnosti, mijenjao svoje ambicije. Prvo je indirektno najavljivao politički angažman nakon isteka mandata reisa, no kako je Sulejman Tihić diskonektovao SDA od Islamske zajednice, Cerić je sebi smislio nadnacionalnu, naddržavnu i nadpolitičku, u perspektivi utjecajnu, polupapinsku poziciju, onu “evropskog muftije”, vjerskog poglavara muslimana u Evropi. Izlazeći iz aviona tek da bi prešao u drugi, godinama je obilazio one čiju je podršku smatrao bitnom, gostovao na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, primao nagrade od Henryja Kissingera, odašiljao pisma puna tolerancije na engleskom i sve suprotno govorio na bosanskom jeziku i kontinuirano se, čim bi neko kritički reagirao na njegove istupe, pozivao na genocid nad Bošnjacima, kao argument nad argumentima, opravdanje, a ne historijsku činjenicu. To što su nacionalna bošnjačka pitanja istovremeno reducirana na vjerska, dok se općebošnjačko javno djelovalo prepoznavalo tako da je i Milorad Dodik bio potpuno u pravu kada je kazao kako je Cerić najveća (politička) faca među Bošnjacima, bila je nuspojava dobrodošla onome kome je donaciju za novu rezidenciju obećao i sam Muamer Gadafi, dok je još mogao.

Privatizacija islama

Rast Cerićeve moći pratile su i promjene među bosanskim muslimanima: najevropskija muslimanska zajednica se od liberalne, fleksibilne, saživljene sa multikonfesionalnim okruženjem i funkcionalne u kulturi življenja bližoj zapadnjačkoj nego bliskoistočnoj – okretala konzervativizmu, spuštajući prag tolerancije i dižući ljestvicu zahtjeva za onim što se definiralo kao borba za vjerska prava, a zapravo je predstavljalo zalaganje za ograničavanje prava drugih. Rana zgražanja nad pokušajima redefiniranja javnog prostora i građanskih običaja smijenilo je ignoriranje, pa prihvatanje i navikavanje na obrazac ponašanja prema kojem se pravovjerje manifestira kada god postoji potreba i bez suvišnih zašto. Višedecenijska emancipacija i sve specifičnosti bosanskog poimanja islama su, sve u svemu, marginalizirani, ustupajući mjesto unutarvjerskoj hermetičnosti i indoktrinaciji zbog koje se na svaku utemeljenu kritiku odgovara(lo) Cerićevskim urlikom iz Bosanske krajine: “Kome, ba, da se mi prilagođavamo? Nek’ se sad oni malo prilagođavaju nama!”

Iako mu se, na kraju, ambicija da bude evropski muftija pokazala neostvarivom, Mustafa Cerić je našao novi pravac održavanja sebe na vrhu bošnjačke piramide moći. No, prvo je u praksi izmjerio i pokazao moć, zaprijetivši “sarajevskim proljećem”, odnosno uličnim nasiljem svojih sljedbenika, povodom odluke SDP-ovog ministra obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo Emira Suljagića, prema kojoj ocjena iz vjeronauke – kao izbornog, neobaveznog predmeta – ne ulazi u prosjek općeg učeničkog uspjeha. Nekoliko dana intenzivne kampanje, govora mržnje, prijetnji i uvreda Suljagiću, mladog je ministra prinudilo da ponudi ostavku, Vladu da njegovu odluku povuče, dok je SDP demonstrirao nespremnost na konfrontiranje u ime očuvanja sekularizma, a Mustafa Cerić shvatio da je vrijeme za završne radove u ili tačnije na njegovoj karijeri.

Sada kada Cerić otvoreno traži doživotni mandat, pozivajući sa na ranu islamsku praksu i uživajući, za promjenu, podršku novčano potkoženih ratnih veterana i bivših Izetbegovićevih saradnika i prijatelja iz zatvorskih dana, na njegovom putu stoji tek nekolicina onih – uz klasične šoviniste zlonamjerno imenovane i akcentirane u “Prvom izvještaju o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji na području Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 2004. – 2011.” – što neće da shvate kako je u pretvorbi bošnjačkog duha Mustafa Cerić privatizirao islam, postavši samoproglašenim božjim Visokim predstavnikom za bosanske muslimane, sa, naravnom, božanskim ovlastima i đavoljom željom za vladanjem.