Intimna strana rata
“Ratni reporter”, dokumentarni film Silvestra Kolbasa
Prošlog tjedna u zagrebačkom kinu “Grič” prikazan je izbor iz regionalnog dokumentarnog programa ovogodišnjeg Sarajevskog festivala. Prilika je to da se osvrnemo na drugi redateljski rad Silvestra Kolbasa (“Sve o Evi”), film “Ratni reporter” koji je premijeru imao još na ZagrebDoxu, a u međuvremenu je dobio nagradu za najbolju montažu i “Oktavijana” Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji dokumentarac na Danima hrvatskog filma, no u oba ta navrata zbog ograničenog tekstualnog prostora nismo ga mogli predstaviti.
Nikad viđene snimke
“Ratni reporter” film je koji se može opisati kao spoj Mirkovićeva “Sretnog djeteta” i “Narednika Jamesa” Kathryn Bigelow. Riječ je o rekonstrukciji autorova odrastanja u Vinkovcima i zasnivanja obitelji u Zagrebu, te ratnog iskustva 1991. u istočnoj Slavoniji koje je bitno pridonijelo rasapu autorove obitelji. Kolbas – usporedivo s Mirkovićevim prosedeom u “Sretnom djetetu”, gdje je bio jedan od dvojice direktora fotografije – finim ritmom kojisudjeluje u tvorbi fine osjećajnosti nostalgičnog, putem nizova svojih i tuđih (crno-bijelih) fotografija praćenih vlastitim glasom u offu, rekreira vrijeme i prostore svog odrastanja iljubavi koja je dovela do braka i obitelji. To poetično “traganje za izgubljenim vremenom”, u kojem ima prostora i za razmišljanja o odnosu fotografije kao zamrznutog djelića stvarnosti, kao “male smrti”, i života koji teče, kontrastno nadopunjuje naturalizam ratnih scena, snizom snimaka koje je polučio sam Kolbas, u ljeto i jesen ’91. kao HTV-ov ratni snimatelj.
Riječ je o nikad ranije viđenim prizorima, u rasponu od jezivo uništenog lica ubijenoghrvatskog policajca, preko poginulog hrvatskog vojnika kojem je mina potpuno odstraniladonji dio odjeće ostavljajući ga doslovno golog i mrtvog, do napuštenih svinja koje nasred ceste pokušavaju seksualno općiti u troje, prizorima koje je HTV iz razumljivih razloga čuvao u bunkeru. Takvo ogoljavanje neznanih drugih, kao svojevrsna morbidna senzacionalizacija rata, bilo bi i danas moralno vrlo upitno da nije povezano s ogoljavanjem toga što rat zapravo jest (pri čemu, međutim, nije uvijek lako uočiti granice između senzacionalizma i istine), ali i ogoljavanjem samog autora. Naime, baš kao na fiktivnog narednika Jamesa, i na stvarnog snimatelja Kolbasa rat je djelovao kao droga, sve više ga otuđujući od obitelji, pri čemu hrvatski autor ne želi u njemu, ratu, pronaći alibi za obiteljski rasap, kao što to uostalom nije željela ni američka autorica za svog protagonista, usprkos prigodnom PR-u namijenjenom holivudskim moralizatorima kao paravan za ublažavanje istine o dubinskoj opustošenosti ljudske duše.
Zbrzan kraj
Kolbas prilično bespoštedno razotkriva puste i tupe prostore vlastite psihe, zajedno s erotičnošću rata koja ga je jedne noći u hotelskoj sobi uz sam front seksualno povezala s liječnicom iz Zagreba, a jednog dana mu u istom osječkom hotelu u zagrljaj koji je mogao značiti ljubav dovela neimenovanu novinarku (Ines Sabalić). U svom tom razotkrivanju, praćenom osebujnom intonacijom Kolbasova glasa, kao da se sluti doza stanovite narcisoidne pomaknutosti, ruku pod ruku s istovremenom samokritičnošću, što film čini još zanimljivijim.
“Ratni reporter” ostvarenje je kakvo se rijetko viđa u hrvatskoj dokumentaristici, i da sam kraj nije zbrzan i lišen pravog naboja, mogli bismo pričati o vrhunskom djelu. No i ovako, žanr autobiografskog doksa u nas dobio je jednog od svojih nesumnjivo najboljih predstavnika.