Kult ličnosti

MILICA TOMIĆ, vizualna umjetnica iz Beograda, jedna je od autorica koju je kustoski kolektiv “Što, kako i za koga / WHW” iz Zagreba pozvao da izlaže na grupnoj izložbi evropskih autora pod nazivom “Detalji”, koja se ovih dana održava u norveškom gradu Bergenu.

Polazište izložbe “Detalji” izvedeno je iz zbirke tekstova Rastka Močnika pod naslovom “Koliko fašizma?”, objavljene 1995. Osnovna teza koju je Močnik postavio i dalje vrijedi: pitanje nije “fašizam – da ili ne?” nego “koliko fašizma?” Ono je aktualno ne samo u kontekstu raspada Jugoslavije, nego i u novoj situaciji uzmaka ideje multikulturalizma i jačanja desnice širom Evrope. Namjera izložbe je da skrene pažnju na tihi fašizam koji se normalizira sistemskim nasiljem koje se uvlači u zakone i svakodnevnu administrativnu praksu mnogih država, te da razmotri mehanizme tlačenja koji nam se predstavljaju kao neizbježna nužnost.

IVAN TASOVAC, direktor Beogradske filharmonije, u cilju populariziranja ove muzičke kuće poslao je početkom septembra nekolicinu članova orkestra u Ulicu Strahinjića bana, tzv. beogradsku Silikonsku dolinu, zonu okupljanja beogradskog jet-seta, da nasred ulice, pored lokalnih kafića, odsviraju jednu kompoziciju. Nije slučajno da je bila odabrana baš ova lokacija, jer “Silikonsku dolinu” posjećuju ljudi koji slušaju neku sasvim drugu vrstu muzike.

Po završetku, članovi Beogradske filharmonije dobili su aplauz, ali onda su razmotali i  transparent na kojem je pisalo “Hvala vam što ne dolazite”. Uz sveopće simpatije koje je pobrao, ovaj potez razbio je predrasudu, barem kada se radi o Beogradskoj filharmoniji, da ozbiljna muzika nužno znači nešto uštogljeno i dosadno.

LEENTJE VANDENBUSSCHE, mlada belgijska umjetnica, autorica je predstave “Beckett na svom mjestu” koja je ovih dana održana na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, u sklopu nove manifestacije pod nazivom Ganz novi festival. Organizator festivala je “Kultura promjene” kazališta &TD u Zagrebu. Osnovna ideja je da se na taj način promoviraju evropska eksperimentalna kazališta. Što se tiče predstave, Beckett iz naslova u svakom slučaju asocira na čekanje, a predstava se odvija tako da 20-ak ljudi stoji nepomično na Trgu u pravilnim razmacima i satima – čekaju.

Belgijska umjetnica na ovom je konceptu radila više godina. Reakcije građana u evropskim gradovima su različite: od čuđenja i bijesa do pomisli da se radi o demonstracijama. Tko je shvatio, shvatio je.

KAYOKO YAMASAKI, izvanredna profesorica japanologije na Filološkom fakultetu u Beogradu, pjesnikinja i književna prevoditeljica, dobitnica je literarne nagrade “Povelja Morave”. Rođena je u japanskom gradu Kanazavi, diplomirala je na Filološkom fakultetu univerziteta Hokaido, a od 1981. godine živi i radi u Beogradu. Poeziju piše na japanskom i srpskom.

Kayoko Yamasaki kaže: “Dragocjeno je iskustvo što sam živjela u Jugoslaviji. U studentskom domu sam imala puno prijatelja iz Afrike. Ne idealiziram takozvane velike i bogate zemlje jer svaka zemlja je važna, kao što je važan svaki jezik i svaki čovjek. Nakon raspada Jugoslavije, u Srbiji sam ostala radi poezije.”

CAROLINE MACFARLANE I VANESSA NICHOLAS, kanadske vizualne umjetnice, priredile su u centru Toronta projekt posvećen biciklima pod nazivom “The Good Bike”. Caroline Macfarlane na ideju je došla nakon što je mjesecima gledala kosture nekadašnjih bicikla koje ljudi ostavljaju po gradu i onda na njih zaborave.

Dvije umjetnice su počele intervenirati na starim biciklima, privezanim za bandere, ostavljenim na parkiralištima i u parkovima. Bicikli su dobili novi život uz pomoć malo jarke boje i biljki koje su zasađene u njihove korpe. Premda su gradske vlasti željele ukloniti obojane bicikle s javnih površina, odustale su od te zamisli zahvaljujući peticiji koju su potpisale hiljade stanovnika Toronta i danas na desetine preuređenih bicikala-skulptura-žardinijera krasi ulice Toronta, na radost njegovih građana i turista.

BRANKO MATAN, glavni urednik časopisa “Gordogan”, uspio je uz puno muke izdati novi broj ovog popularnog kulturnog magazina. Razloge gotovo jednogodišnjeg kašnjenja Matan objašnjava u uvodniku: zbog internih sukoba u redakciji, prijašnje poduzeće Gordogan dugo se nalazilo u likvidaciji, da bi tek nedavno bio stvoren Novi Gordogan. Sukobi su, piše u uvodniku, rezultirali razlazom redakcije s trojicom njenih članova, Ivom Bancem, Denisom Kuljišem i Andreom Feldman ili, kako piše Matan, “ovo troje više nisu ni u kakvoj vezi s časopisom i tom promjenom završava se višegodišnje, iznimno mučno iskustvo u životu našega glasila”.

Novi broj “Gordogana”, kao i obično, obiluje dobrim prilozima, od “Izleta u NDH” Božidara Violića i “Memoara jednog skojevca” Darka Suvina, preko kratkih priča J. G. Ballarda, do intervjua Gordane Vnuk s režiserom Fredericom Fisbachom i otvorenog pisma Hansa Künga katoličkim biskupima.

EDIN GAČIĆ autor je dokumentarnog filma “Plesač s Ferhadije”, koji je u samo nekoliko dana vidjelo nekoliko desetina hiljada Sarajlija. Film govori o Suvadu Veletanliću, uličnom plesaču kojeg u Sarajevu poznaju svi, čovjeku koji je kao dijete ostao bez oba roditelja. Da bi preživio, Veletanlić radi teške fizičke poslove, spava po prenoćištima i – pleše.

– Ako bolje promatrate Suadov već famozni ples, nazvan “JII ĆOOUU”, primijetit ćete da za to treba ogromna fizička i mentalna snaga. Često ga viđam i svaki put iznova njegov ples mi se čini originalnijim, a njegova pojava misterioznija. Kada sam ga bolje upoznao, shvatio sam da zaslužuje mnogo više i da nije slučajno tu među nama. Cilj mi je da predstavim istinitu priču o Suadom životu i da mu pomognem na životnom planu – kaže Edin Gačić.