Ministri na švercerskom zadatku

Sredinom lipnja u Ljubljani javnosti je predstavljena “Rasprodaja”, knjiga slovenskih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage, prva iz trilogije “U ime države”. Preostale dvije knjige trilogije koja se bavi trgovinom oružjem tijekom embarga UN-a u vrijeme ratova na području bivše SFRJ, ljubljanska izdavačka kuća “Sanje” trebala bi objaviti do kraja 2011. U “Rasprodaji” se značajan dio sadržaja odnosi na trgovinu između Slovenije i Hrvatske, a novinarsko je istraživanje pokazalo da su u poslovima “u ime države” mnogi zadovoljili svoje privatne interese, među kojima su i osobe koje su još značajne političke figure. U radu na knjizi slovenskim je autorima pomagalo i nekoliko novinara iz drugih zemalja, među njima i hrvatski slobodni novinar Saša Leković, čije je istraživanje financirala Udruga istraživačkih novinara Danske kroz projekt SCOOP.

Uz dopuštenje autora knjige i izdavača, “Novosti” objavljuju tekst Saše Lekovića o nekim činjenicama vezanima uz Hrvatsku, koje su dosad bile malo poznate ili potpuno nepoznate.

Prije početka “desetodnevnog rata” u Sloveniji (25. lipnja 1991.), kojim je i praktično započeo krvavi raspad SFRJ, po tvrdnjama nekoliko relevantnih hrvatskih izvora (osoba koje su sudjelovale u poslu s oružjem, kao što su službenici Ministarstva odbrane ili Ministarstva unutarnjih poslova ili na nekim drugim položajima unutar Vlade Republike Hrvatske), sav je “promet” oružjem i vojnom opremom te streljivom između Hrvatske i Slovenije mogao biti samo razmjena. Po njihovim tvrdnjama, iz Hrvatske je u Sloveniju stizalo ono što je nedostajalo Sloveniji i obratno.

Vrlo je teško ući u trag bilo kakvim dokumentima koji bi posvjedočili što se zaista događalo, a za dio transakcija dokumentacija i ne postoji. U svakom slučaju, hrvatski izvori tvrde da nije bila riječ ni o kakvim značajnijim količinama. Međutim, slovenski izvori (a dijelom i oni dokumenti do kojih je moguće doći novinarskim istraživanjem) ukazuju na to da je slovensko-hrvatska trgovina oružjem počela mjesecima prije izbijanja rata, da je tekla uglavnom u jednom smjeru, kao i da su hrvatski kupci oružje, streljivo i vojnu opremu najčešće plaćali višestruko skuplje od cijena uobičajenih na crnom tržištu.

Ponekad se događalo da plaćeno oružje iz Slovenije uopće ne stigne u Hrvatsku.

“Neperspektivno” oružje

Ne postoji audiosnimka 67. proširene sjednice Predsjedništva Republike Slovenije održane 26. kolovoza 1991., ali je iz zapisnika vidljivo kako su se članovi Predsjedništva usuglasili da će “Republika Slovenija pomagati Republici Hrvatskoj na području obrane, ali u opsegu koji neće ugroziti obrambene sposobnosti Slovenije”.

U praksi, pomoć Slovenije Hrvatskoj značila je u početku prodaju oružja i vojne opreme koju su Slovenci “preuzeli” od JNA. Za taj je posao bila zadužena 6., sigurnosna, uprava slovenskog Ministarstva odbrane (VOMO), na čijem je čelu bio Andrej Lovšin.

Formalno, iz bivših skladišta JNA u Sloveniji hrvatskim je kupcima prodavano samo “neperspektivno” oružje, dakle ono koje Sloveniji nije bilo potrebno. No, uvid u dostupne dokumente, kao i izjave onih sudionika poslova s oružjem koji žele govoriti o ovoj temi, pokazuju da je iz Slovenije put Hrvatske prodavano sve što se moglo prodati, a da su istovremeno u koparsku luku stizale nove pošiljke oružja, streljiva i vojne opreme. Iako je službeno objašnjenje bilo da će se dio novca od prodaje “neperspektivnog” oružja iskoristiti za kupnju novog oružja, onoga koje je Sloveniji potrebno, u stvarnosti je većina tog novokupljenoga oružja kroz Sloveniju samo prolazila da bi, po cijeni mnogo većoj od nabavne, bila preprodana – prvo u Hrvatsku, a kasnije i u BIH.

Otprilike mjesec dana nakon odluke slovenskog Predsjedništva da se prodajom “neperspektivnog” oružja pomogne odbrani Hrvatske, izglasan je embargo na uvoz oružja na prostor bivše SFRJ, koji je podržalo svih 15 stalnih i deset nestalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Jedan od tadašnjih članova slovenskog Predsjedništva, Dušan Plut, tvrdi kako je nakon uvođenja embarga tražio od ministra odbrane Janeza Janše i ministra unutarnjih poslova Igora Bavčara da se očituju o “pomoći Hrvatskoj” u novonastaloj situaciji. Oni su, kaže Plut, odgovorili kako sve “teče transparentno i u skladu s dogovorom”. Nitko više nije postavljao slična pitanja.

U studenome 1991., kada je prodaja oružja hrvatskim kupcima zbog situacije na hrvatskim bojištima dosegla vrhunac, opozicijska Liberalno-demokratska stranka zatražila je da komisija Skupštine Slovenije, koja je nadzirala civilnu sigurnosno-obavještajnu službu (VIS), proširi nadzor i na vojnu tajnu službu (VOMO), koja je djelovala bez parlamentarnog nadzora. No, trgovanje oružjem nastavljeno je bez problema.

Pošiljke oružja koje su stizale u koparsku luku bile su deklarirane kao medicinska oprema, poljoprivredni strojevi ili posve nejasno, npr. kao “generalni tovar”. Taj je obrazac kasnije korišten i za oružje koje je do Hrvatske dolazilo iz drugih zemalja, primjerice Mađarske.

Kada se godinama kasnije slovenska kriminalistička policija počela baviti istraživanjem trgovine oružjem i njenim najvažnijim akterima, definitivno su se kao glavne karike pojavljivala tri imena: Franc Kosi iz Ministarstva unutarnjih poslova te Ludvik Zvonar i Andrej Lovšin iz Ministarstva odbrane. A poslovi su se uglavnom obavljali preko poduzeća Orbis iz Velenja koje je 1990. osnovalo Gorenje, čuveni proizvođač bijele tehnike. To što je Orbis službeno registriran za proizvodnju i prodaju vojnog naoružanja tek u svibnju 1992., kada je većina poslova s oružjem već bila završena, nije predstavljalo nikakvu prepreku. Dozvola za promet lovačkog i sportskog oružja bila je sve do tada neuvjerljiva, ali posve dovoljna krinka – jer ionako u Sloveniji, kao ni kasnije u Hrvatskoj, vlast nije imala namjeru sama razotkrivati ovaj protuzakonit, ali unosan posao.

Prikrivanje istine

To jasno pokazuje slučaj iz 1996., kada je Ministarstvo unutarnjih poslova odgovaralo na 27 pitanja zastupnika u slovenskom parlamentu u vezi trgovine oružjem. Prva verzija odgovora nosi datum 20. ožujka i u njoj doslovno piše kako su Kosi, Lovšin i Zvonar još u ljeto 1991. “počeli zloupotrebljavati svoje veze i saznanja dobivena pri nabavi oružja”. Odgovor MUP-a jasno je ukazivao i na odgovornost Janeza Janše i Igora Bavčara. Također je iz odgovora, temeljenog na istraživanju kriminalističke policije, bilo nedvojbeno jasno da se zloupotrebe odnose i na prodaju oružja hrvatskim kupcima. No, ova verzija odgovora nije nikada stigla do zastupnika u Skupštini Republike Slovenije. Umjesto toga, dobili su drugu verziju, s nadnevkom 14. svibnja, u kojoj nije bilo ničega neugodnoga po Kosija, Lovšina i Zvonara, kao, naravno, ni za Janšu i Bavčara.

Bivši visokorangirani vojni obavještajac s početka devedesetih, koji je želio ostati anoniman, tvrdi da čak ni prva, cenzurirana verzija MUP-ovog odgovora slovenskim parlamentarcima, nije potpuna. Osim nabrojene trojke označene za glavne operativce zloupotrebe trgovine oružjem (velikim dijelom upravo s hrvatskim kupcima), on tvrdi da su u nezakonitom trgovanju oružjem (pri čemu su hrvatskim kupcima zaračunavane enormne cijene) bili i direktor civilne sigurnosno-informativne službe (VIS) Miha Brejc, njegov savjetnik Miro Predanič i nekoliko službenika VIS-a na području Maribora. Potom spominje  zapovjednika specijalne brigade Ministarstva odbrane (MORIS) Antona Krkoviča i zapovjednike štabova u Celju i Mariboru Viktora Kranjca i Vladimira Miloševiča. Na izravno novinarsko pitanje tko je imao nadzor nad trgovinom oružjem i novcem koji je na taj način pribavljen, nekadašnji vojni obavještajac je bez oklijevanja izjavio da su to bili ministri Janša i Bavčar. “Dio tako zarađenog novca bio je namijenjen kupnji novih pošiljki oružja, a za preostali novac najbolje je da pitate same tadašnje ministre”, bio je odrješit.

Nije to bio jedini slučaj prikrivanja nalaza kriminalističke policije u vezi trgovine oružjem s Hrvatskom. Još u lipnju 1994., nakon završetka gotovo jednogodišnje akcije istraživanja transporta oružja kroz Sloveniju, kriminalistička je policija pripremila obiman izvještaj o toj temi. Izvještaj je obuhvatio ukupno 81 pošiljku pristiglu u Luku Koper između lipnja 1991. i veljače 1993. Uz to, spominje se i da je velenjski Orbis od studenoga 1990. do kraja ljeta 1991. u bar 42 slučaja prodavao oružje (velikim dijelom u Hrvatsku). Ni to vjerojatno nije sve, ali kriminalisti nisu uspjeli ući u trag i dokumentirati sve pošiljke.

Podružnica Croatia osiguranja

Iako su neki dijelovi ovog izvještaja, koji je sastavio kriminalist Drago Kos, a potpisao tadašnji ministar unutarnjih poslova Šter, iscurili u medije, cjelovit tekst objavljen je tek 13 godina kasnije. Točnije, u objavljenoj je verziji nedostajalo čitavo poglavlje koje se odnosi na prijevozničko poduzeće Viator. U poglavlju koje nije dospjelo do slovenske javnosti u 19 je točaka opisano oko stotinu prijevoza oružja kamionima, uglavnom na relaciji Luka Koper-Kočevska Reka-Hrvatska. Računi za te transporte bili su vrlo visoki, a naslovljeni su na Ministarstvo odbrane Republike Slovenije. Kriminalisti su izračunali da je samo zarada Viatora na prijevozničkim uslugama bila oko 300.000 njemačkih maraka (po tečaju iz studenoga 1991.), ali dio originalne dokumentacije nije nikada pronađen. Do danas se ne zna ni po čijem je nalogu iz policijskog izvještaja uklonjen dio koji se odnosio na Viator.

Zanimljiv je i primjer mariborske podružnice Croatia osiguranja, koju je do rujna 1992. godine vodila Hermina Rojko. Ta je podružnica imala ugovor o osiguranju sa špediterskim i transportnim poduzećem Špedtrans iz Maribora. Tijekom 1992. učestale su nezgode kamiona te tvrtke, a sve procjene šteta zbog naplate osiguranja obavljao je isti procjenitelj – Srečko Jesenšek.

Jednom prilikom pokvario se Špedtransov kamion koji je, prema deklaraciji, prevozio iz Austrije prašak za pranje rublja. Kvar je bio takav da je tovar morao biti spremljen u skladište Ornik kod Maribora. Hermini Rojko postali su sumnjivi česti kvarovi i nezgode Špedtransovih kamiona, pa je odlučila provjeriti što se događa. Kontrolirajući tovar odložen u skladištu Ornik, među kutijama s praškom pronašla je puške. Jednaku pošiljku, na svoje zaprepaštenje, pronašla je potom čak i u jednoj od prostorija mariborske podružnice Croatia osiguranja. O svemu je obavijestila direktora ljubljanske podružnice Croatia osiguranja Hermana Jesenšeka, brata mariborskog procjenitelja šteta Srečka Jesenšeka. Rezultat je bio porazan. Na zahtjev Hermana Jesenšeka, u mariborsku podružnicu Croatia osiguranja došla je komisija koja je zaključila kako je Hermina Rojko kriva za poslovni neuspjeh podružnice, nakon čega je smijenjena i oduzeti su joj ključevi poslovnih prostorija. Na njeno mjesto postavljen je Srečko Jesenšek.

U strahu za svoju obitelj, Hermina Rojko slučaj nije prijavila policiji. Progovorila je tek kada su je 22. ožujka 1996. saslušavali ljubljanski kriminalisti Lubo Jovanovič i Mojca Vodušek, u okviru šire istrage o trgovini oružjem.

(Kraj prvog dijela)

Bobetkov potpis u oštećenom “Porscheu”

Sredinom kolovoza 1991., policajci iz Novog Mesta na cesti Ljubljana-Zagreb, u okolici mjesta Trebnje, pronašli su oštećen sportski “Porsche” zagrebačkih registarskih tablica i s naljepnicom “CH” (Švicarska). U automobilu je bio spremnik za automatski pištolj “Škorpion” pun streljiva, kapa s oznakom ZNG-a i dva dokumenta: račun Ministarstva odbrane Republike Slovenije i potvrda o tome da je Sekretarijat narodne odbrane Općine Slavonska Požega velenjskom Orbisu platio 4,5 milijuna tolara (oko 350.000 tadašnjih njemačkih maraka).             Potpisnik dokumenta kojim se potvrđuje kupnja oružja bio je general Janko Bobetko. U tom trenutku Bobetko nije imao nikakvu formalnu funkciju u Ministarstvu odbrane. Nekoliko mjeseci kasnije, predsjednik Tuđman imenovao ga je zapovjednikom Južnog bojišta, a kasnije je postao i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, što je ostao do kraja rata.

Prema dokumentu koji je 12 dana nakon pronalaska “Porschea” sastavio direktor Uprave za logistiku slovenskog Ministarstva odbrane Ludvik Zvonar, Bobetko je po nalogu tadašnjega (kratkotrajnog) hrvatskog ministra trgovine Petra Kriste preuzeo 400 pušaka M-48, veće količine streljiva za minobacače i mitraljeze te 250.000 metaka. Ne zna se je li ova pošiljka ikada stigla u Slavonsku Požegu.