Ministrova klasna školica

Situacija nam se pogoršala otkako ekonomskog etičara Slavka Kulića sve rjeđe viđamo u domaćem medijskom polju: nekako više nije, čak ni povremeno, zabavno da Kulić fabulira nedjeljom oko ručka ili radnim danom oko počinka. Kulićev se futur počeo približavati i proradila je psihosomatika dosadašnjih domaćih voajera. Zato su minutne objave u žanru sirovo političke “kontrole štete” ministrice Martine Dalić u središnjem Dnevniku inspirativnije analitičko gorivo za gledatelja nego jednostavna, vlaškim i akademskim jezikom sročena, Kulićeva nedavna dijagnoza o državnom bankrotu.

Prognoze ekonomskih analitičara iz dvije-tri domaće stranke bez pardona će se sljedećih tjedana nametati iz svakog ugla, a Kulićeva će rezignirajuća istina u sintagmi “egzistencijalna anksioznost”, kojom će on eliptično okončati mandat vječitoga cvrčka u zemlji Pinokija, ostati u kutu svačijeg interesa. Iako bi premijerka baš elegantno i “po Kulićevu” mogla ovih dana otvoriti simpatični jesenski “Sajam egzistencijalne anksioznosti”, uz kiselo prigorsko vino i kotlovinu u čadorima na Trgu bana Jelačića.

Hrelićevski pejzaž

Egzistencijalna anksioznost je naciji, dakle, poznato, iako ne (sasvim) osviješteno stanje; riječ je, konačno, o medicinski i socioekonomski elaboriranoj devijaciji, a ne prvom primjeru u povijesti. I pitanje svih žurnala jest kako se s tim poremećajem treba nositi? Gdje ga prepoznati, kako ga se otresti?

Evo, primjerice, skice roditeljskih jesenskih nervoza: početak je školske godine. Za razliku od prethodnih, ove se godine s medijskih bina nije bildalo strpljenje pri dolasku novih udžbenika. Tu sve štima. Sve je u redu i s nevjerojatnom količinom različitih formata udžbenika, zbog čega čitave obitelji idiotski lutaju po šoping-centrima u potrazi za PVC-omotima. U retorici domaćih medija u savršenom redu stoji i činjenica cijene udžbeničkih kompleta plus multiplikacije “radnoga” (bilježnice, udžbenika) i/ili obaveznoga (udžbenik kreativnog pristupa) dijela u istom đačkom kompletu.

Očekivano, slabašna analitička inicijativa pokrenuta je iz smjera oštećenih malih nakladnika i posve nelogične odluke Ministarstva obrazovanja i školstva o deset posto tržišnog udjela koji je nakladniku neophodan da plasira udžbenike za javne (!) škole. Medijski rutineri koji uz resornog ministra desetljećima “prate školstvo” ne mijenjaju autorske navike: autocenzura, kao posljedica egzistencijalne anksioznosti, stalno je mjesto korporativnog novinarstva.

Ali, što zapravo tu vidi anksiozan roditelj, osiromašen i dovoljno bistar u prognozi bliske ekonomske budućnosti? Vidi hrelićevski pejzaž. Saginje se nad starim plahtama, dekama ili novinama po kojima su složeni udžbenici na prodaju ili razmjenu po zagrebačkim ulicama, trgovima i šoping-centrima: starija djeca tu tržišnu ekonomiju obavljaju bez njihove pratnje. I to je tako zgodno, da djeca odmalena shvate da knjigu moraju kupiti po cijeni od 80, a prodati na buvljaku po 20 kuna: uče šparati stvari i vraćaju se u tehnološki ambijent početka prošlog stoljeća.

Jedno brucoško pitanje

A upravo o tehnološkom “ustroju” hrvatskih škola, “odreda povezanih internetom”, opušteno je govorio ministar Radovan Fuchs u emisiji HTV-a i urednice Sunčice Findak “U krupnom planu” od 12. rujna. Emisija je “ležerno” koncipirana tako da ministru pitanja postavljaju učenice i studentice, verzirane u debatnim natjecanjima, onim popularnim parlaonicama liberalnog odgoja. Vedriji nego na sjednici Vlade a opet odmjeren i točan, ministar je uz urednicu Findak uspješno vodio emisiju meandrirajući kroz 1968., kad je završio osnovnu školu – i da, tada je bilo ploča, krede i spužve – te usporedio daleku situaciju sa suvremeno ambicioznim “pametnim pločama”, novotarijom kojom se djeca u nastavi pouzdano ne služe, nego o njima saznaju iz jednokratnih “prezentacija”.

Naravno, ovakve balastne informacije tek pomažu u neočekivano formiranoj studiji karaktera, za koju je bilo dovoljno jedno direktno pitanje Anastazije Stupar, brucošice molekularne biologije. Svojom je jednostavnošću gotovo nasmiješilo poslovnog Fuchsa, a ticalo se uspješnosti projekta HNOS: “Ako ste uložili tolike milijune u taj projekt, kakva je njegova uspješnost? Što je output, ako imate takav input?”

Ridikulozna simplifikacija ovdje nije dolazila u obzir, ministra stvar počinje umarati: nekoliko političkih fraza koje zna izgovoriti svaki član njegove stranke bilo bi dosta. Studentica Stupar nije zadovoljna, ima relaksirani debatni živac, nimalo nalik većini domaćih novinara koji “prate” Fuchsa. Oponira činjenicom da je 2.000 kuna za srednjoškolske udžbenike velika svota. Ministar, međutim, donosi neočekivani odgovor, na razini koja premašuje suhoparne biznis-kvalifikacije uobičajenog aparatčika. Ministar, “pametna ploča” i frojdovska omaška aktualne vlasti odgovoriše istovremeno: “Pa taj iznos za knjige jednom godišnje nije velik. Koliko mjesečno trošite na mobitel? Ne znate, je li, tata ga plaća? Pa pitajte onda tatu…” Kao onaj kontrolor dami koja se švercala u tramvaju 1980-ih – “Kaj, za kartu nemate, a za ovaj štift kaj ste se nalarfali, to imate, je li?!” – Fuchs je kratkim potezom pokazao osnove klasne školice i “besplatnog” u obrazovanju.

Djeca “na Bandiću” u Areni

Badava studentici Stupar racionalistički argumenti o neophodnom (knjige, jer je osnovno školstvo obavezno) i luksuznom (mobitel, bez njega se može), kao i opaska da je spomenut iznos dovoljan samo za jedno dijete u obitelji. Da (su)voditeljica Findak nije prekinula nategnutu atmosferu, možda bi se ministar Fuchs okuražio u argumentacijskom nizu koji još plastičnije oblikuje bijedu “besplatnosti” i klasno fundirani bezobrazluk “pametne ploče”, koji se svodi na viktorijansku repliku: “Tko vam je kriv, draga moja, što je vaša situacija loša, a moja dobra.”

Ili pretjerujemo? Kriva je možda optika, zamućena posljedicama egzistencijalne anksioznosti, zbog koje smo paralizirani u prosudbi naprednog u domaćem obrazovnom kapitalizmu. To će vjerojatno i biti točno, jer smo devijacije po HNOS-u primijetili u još jednom nedavnom slučaju “spontanoga” zagrebačkog školskog izleta, ravno u Arenu Zagreb, gdje su gradonačelnik Milan Bandić i poslovni partneri svečano zatvarali Inine Sportske igre mladih. Gomila djece, dovedena na zabavu koju su kolokvijalno zvali “na Bandića”, popunila je onih tužnih trideset tisuća mjesta u dvorani nejasne svrhe. Bandić i Hloverka Novak Srzić s profesionalnim sportašima igrali su “graničara”, a nenadmašno dosadni Mirko Fodor, alias hrvatski Krusty the Klown, pokušao je proturiti koju jadnu foru.

Katatonični su uvijek i jedino roditelji, identitetska skupina koja ne nalazi snage da se dostupnim javnim instrumentima, čistim angažmanom u borbi za kvalitetno obrazovanje, suprotstavi sistemskom maltretiranju jednoga resornog ministarstva. Iz jeseni u jesen.