Naš obračun s Krležom

Škrtim agencijskim vijestima bio je početkom ljeta popraćen skup u Zagrebu posvećen Miroslavu Krleži: i sam naziv skupa, “O aktualnosti Krležinog dramskog djela i osvrt na recentna kazališna ostvarenja”, bio je nekako prekompliciran za uobičajene izvještaje od desetak redova, pa se u osvrtima propustilo primijetiti da se iza ove intelektualne tribine krio čitav jedan koncept, subkazališna ideja da “odigravanjem” razgovora o Krleži sami sebi osvijestimo socijalni pejzaž danas, o kojem je Krleža tako kritički govorio jučer. Tako je projekt oko Krleže, pod stvarnim nazivom “Kontejneri slobode”, začet u dvjema organizacijama nezavisne kulture, Bacačima sjenki iz Zagreba i Centru za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, koje su se već specijalizirale za teme s teškim pitanjima.

Kreativni performans

Gradovi partneri u projektu bili su Tuzla i Priština, jer razgovarati danas o Krleži znači krenuti u potragu za kompleksnim pitanjima Jugoslavije i njezine propasti, čega je i Krleža bio jako svjestan, te nakon svega tražiti smisao “zajedničkog” u odnosima na ovim prostorima. Ili, kako piše u najavi ovog događaja: “Vratiti se Krleži nije samo pitanje povratka jednom od najvećih intelektualaca 20. stoljeća nego je i pitanje vraćanja 20. stoljeću i njegovim velikim temama koje danas izgledaju preozbiljne, preglomazne i neprimjerene nepodnošljivoj lakoći postojanja.”

Sam projekt bio je podijeljen na nekoliko dijelova i funkcionirao je – a to je njegova najbolja osobina! – kao kreativni performans na temu igre asocijacija. Tako je na zagrebačku tribinu iz Beograda krenula grupica “provokatora”, predvođena šeficom Centra za kulturnu dekontaminaciju Borkom Pavićević i Jovanom Ćirilovim, čovjekom koji je u kazalištu već  60 godina i koji je Krležu osobno poznavao i družio se s njim.

Famoznih 400 kilometara putovanja vlakom, započetog u pola šest ujutro na beogradskom kolodvoru a završenog sedam sati kasnije u Zagrebu, snimljeno je video-kamerom i u skraćenoj verziji, pod nazivom “Izlet/Rubu/Agram/U/Pameti/Na”, prikazan na tribini. U filmu Jovan Ćirilov rano ujutro na beogradskoj željezničkoj stanici pita prolaznike tko je bio Miroslav Krleža (nitko nema pojma!), najmlađa sudionica ekspedicije nasred perona s blagim beogradskim naglaskom recitira Krležine stihove “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”, kondukter u vlaku govori kako ne zna tko je Krleža, ali njegov izbor ionako predstavlja pevaljka Ceca Veličković, bez obzira na to što je osuđena za pronevjeru milijun i pol eura… Dok gotovo metafizički promiče panonska ravnica, dramatično djeluje kada se članovi ekspedicije pitaju što bi o svemu danas mislio Krleža i kuda bi putovao – prema Evropi ili, primjerice, sjevernoj Africi…

Zuppa potaknuo diskusiju

Sudionik iz prištinske Qendra Multimedije Qerim Ondozi govorio je što njemu znači Krleža, nekadašnja Jugoslavija i današnje Kosovo, a drugi su pričali o tome kako ih je u mladosti privlačila Krležina “lijeva hereza”.

Zagrebački dio projekta protekao je u razgovoru na Krležinom Gvozdu o smislu projekta, novoj slici Balkana i o odnosu Kosova s ostatkom bivše Jugoslavije. Tribina s početka teksta, na kojoj su sudjelovali Igor Mandić, Predrag Matvejević, Velimir Visković i drugi predstavnici kulturne elite, možda bi protekla u manje-više akademskom tonu da se za kritičko zatvaranje kruga o Krleži nije pobrinuo kazališni teoretičar Vjeran Zuppa. I on je odao počast Krležinu stvaralaštvu, ali nije propustio reći da je Krleža u vrijeme socijalizma često bio “snishodljiv prema partiji i režimu”. To je odmah potaknulo diskusiju: neki su ga pokušali opravdati jer “takva su bila vremena”, ali nešto je ipak ostalo u zraku – Krleža je bio genijalan pisac koji je možda zaslužio Nobelovu nagradu, ali nije uvijek kao čovjek bio na visini zadatka. Bio je vrlo kritičan prema režimu Kraljevine Jugoslavije, ali ne i prema stanju u novoj Jugoslaviji. Divio se Milovanu Đilasu i njegovu liberalizmu, no kada je ovaj pao u nemilost, Krleža je šutio.

Gdje smo u svemu tome bili mi? Gdje smo danas? Kritičko putovanje, puno reminiscencija o dobroj literaturu, idejama koje smo simpatizirali i dvojbama o povremenim etičkim stajalištima velikog pisca, na kraju se neprimjetno pretvorilo u razmišljanja o nama i prostoru na kojem živimo. Toliko kritičnosti koliko imamo prema Krleži, koji možda nije uvijek učinio sve što je trebao, morali bismo imati i prema sebi.