Nema zime za domoljublje

Ljeto je, naravno, šifra za eskapizam, ali ove sezone godišnjih odmora svaki je pokušaj bijega unaprijed onemogućen: razumljivu težnju da barem na tjedan ili dva zaboravite gdje zapravo živite osujetila je invazija jumbo plakata s kojih se ponosno vijori hrvatska trobojnica, uskačući u vidno polje učestalošću Jadranke Kosor. Motivi povišene frekvencije reklamnoga domoljublja nisu bili sasvim jasni, jer se informativni potencijal billboarda iscrpio u lepršanju državnih insignija – nikakvoga dodatnog objašnjenja, nikakvog slogana! – pa je preostalo nagađati o pošiljatelju, primatelju, kontekstu i, generalno, razlozima poruke.

Stvar je ispočetka možda vukla na novi kreativni ispad Hrvatske turističke zajednice ili neke slične institucije posvećene brendiranju nacije u očima stranih gostiju. Ali ne, ipak nije moglo biti to: strategija turističke promidžbe Hrvatske odavno je svedena na gestu autokolonijalne snishodljivosti u kojoj domoljubni žar tinja samo ispod gradela, domaćini su ljubazni, djevojke lijepe, a mlađahni entuzijasti putuju od Savudrije do Dubrovnika, ispisujući itinerarom riječ Welcome prigodno okrenutu prema Zapadu, kako ne bi bilo sumnje oko toga kome je namijenjena prigodna simbolička transformacija države u otirač za noge.

Kako se voli domovina

Plauzibilnije je stoga mogla djelovati druga pretpostavka: zastava je samo teaser, jedna od onih kampanja koje prvo plasiraju nejasnu, dekontekstualiziranu poruku, a onda, za tjedan ili dva, potpunu informaciju. Prvi je dio tu samo da zaokupi pažnju, tek drugi donosi njegov puni smisao i svrhu: nakon hrvatskih, dakle, jumbo plakatima bi se valjda trebale zavijoriti zastave Europske unije… Ali, ni od toga ništa; turisti i tjedni su prolazili, a trobojnice, evo, i dalje postojano označavaju završetak tranzicije nacije od hrvatske puške na hrvatskom ramenu do hrvatske zastave na hrvatskom billboardu.

Misterij su, srećom, nedavno razmrsili novinari T-portala. Patriotizaciju oglasnog prostora poželio je, naručio i – da ne bi bilo zabune – “iz vlastitog džepa” platio direktor Croatia filma Željko Zima, duboko nezadovoljan stanjem pročelja hrvatskih zgrada na kojima se, smatra, državnim praznicima ne vijori zadovoljavajući broj zastava. “Kada dođete u Ameriku za Dan nezavisnosti”, podučio je znatiželjnog reportera, “američka zastava izlazi iz svakog kutka, a mi smo na svoj barjak zaboravili.” Njegova akcija, dodao je, nema ništa s politikom, riječ je o “čistom domoljublju”. A kada se otvorilo neizbježno pitanje konkretne financijske protuvrijednosti toga domoljublja, cijene zastavnog plana i programa za ponavljače iz predmeta “Kako se voli domovina”, razmetljivost je dostojanstveno zadržao u okvirima diskrecije: “Dosta je koštalo. No netko ima jahtu, a ja to nemam, ali imam svoje radosti.”

I eto: trebalo je samo da u diskurs samozatajne moralne superiornosti odnekud uplovi taj neupitni simbol društvenog uspjeha po mjeri malograđanskih fantazija, skupocjeno plovilo na motorni pogon, pa da autoportret s nepoznatom svotom i barjakom bude primjereno zaokružen. Nose li riječi direktora Croatia filma maliciozniju namjeru ili ne, nije lako reći, ali asocijativni je slijed ipak neizbježan: u čitateljskoj se svijesti na palubu spomenute jahte već penje lik jednoga drugog uspješnog poslovnog čovjeka, građevinskog investitora i bonvivana, koji je svojih 12 metara luksuza tek koji dan ranije usmjerio na talijanski bračni par i nije se zaustavio sve do zatvorske ćelije u kojoj sada, iznenada i temeljito zaboravljen od dojučerašnjih medijskih adoranata, čeka optužbu za dvostruko ubojstvo. A da je – titra negdje u pozadini Zimina poučka o konvertibilnosti luksuznih plovila i domoljubnih osjećaja – umjesto da se sebično provodi po šibenskom akvatoriju vrijedno naokolo lijepio hrvatske zastave, vješao grbove ili plaćao simfonijski orkestar da intonira državnu himnu, diskretno zataknuvši, zašto ne?!, čelistici pod žice koju stotinu eura, stvari bi završile bolje i za ono dvoje Talijana i za četiri i pol milijuna patriotski deficitarnih Hrvata.

Prepotentni mužjaci

Samo, nešto u toj jednadžbi moralne ispravnosti ipak ne štima. Zar nije baš spomenuti ljubitelj morskih dubina i javnih površina još prošle godine, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, niz pročelje svoga deratizacijskog poslovno-stambenog kompleksa u centru Zagreba spustio zastavu dužine prosječne megajahte, poprativši je porukom zahvalnosti hrvatskim braniteljima? I zar se nije time, uostalom, samo pridružio podužem mimohodu ovdašnjih poslovno uspješnih domoljuba, od Zdravka Mamića koji klupsku ispostavu svoje menadžerske agencije zapjenjeno promovira u “hrvatsku svetinju”, preko Ivice Todorića koji Konzum reklamira kao autentični narodni odgovor na invaziju stranih trgovačkih lanaca, pa do Željka Keruma koji je financijsku bazu i domoljubnu nadgradnju sklopio u platformu političke vlasti?

Željko Zima na prvi se, dobronamjerniji, pogled možda ne uklapa u ovo društvo prepotentnih mužjaka – em je strpljivo i pristojno sačekao da ga novinari sami pronađu, em, za razliku od njih, vodi državnu firmu – ali njegova je akcija “čistog domoljublja” ipak samo donekle modificiran produžetak iritantne, sveprisutne afilijacije privatnog bogatstva i javnog ljubakanja Domovine. Koja, naposljetku, ima i svoj precizan naziv: kad bogataši plaćaju ljubav prema Domovini, jasno je, domoljublje postaje stvar elitne prostitucije.

Ali dobro, možda Zima zbilja nije želio aludirati na Horvatinčićev masakr, možda je jahta spomenuta tek kao uvriježeni znak razmetljivoga bogatstva, od kakvoga se direktor Croatia filma skromno distancira nedosežnim visinama svojih patriotskih osjećaja. Pa opet, i dalje je baš ona ključ za razumijevanje onog tipa domoljublja koji se agresivno nameće iz pozicija financijske moći. Jer kada uvijeno sugerira kako je gesti ljubavi prema Hrvatskoj, eto, za razliku od većine žrtvovao nautičke užitke, Zima nehotice potvrđuje nešto što ionako dobro znamo: takvo domoljublje nije ništa drugo nego novi, uglancani, svjetlucavi statusni simbol. Od jahte različit tek po tome što – a znamo i to, nije bilo tako davno – u izvjesnim okolnostima može biti upotrijebljen kao oružje protiv razmjerno većeg broja ljudi.