Psovanje, batine i policijska šutnja

Prije tri mjeseca, nogometno igralište u Mečenčanima u općini Donji Kukuruzari kraj Hrvatske Kostajnice pretvorilo se u poprište etnički motiviranog nasilja, što je dovelo do teških fizičkih ozljeda. U ovom banijskom selu, gdje se već deceniju i pol zadržalo doseljeno hrvatsko stanovništvo iz BIH-a, kojem su se postupno pridruživali i malobrojni srpski povratnici, nogomet ili fudbal igrao se šakama i batinama umjesto nogom i loptom.

– Bilo nas je sedmero-osmero Srba i dvadesetak Hrvata. Prvo su nešto popili, a zatim su nas počeli vrijeđati i napadati. Psovali su nam majku četničku. Govorili su da smo četnici i da što mi radimo na njihovoj hrvatskoj zemlji, za koju su se borili. Nažalost, sve te prijetnje i uvrede izrekli su moji vršnjaci koji za vrijeme rata nisu išli ni u osnovnu školu. Onda je na teren, zajedno s loptom, uletio Mario Dubravac, također pijan, dvaput me udario i iščašio  mi desnu ruku – spuštenih ramena i glave govori 26-godišnji Dragoslav Ivković o sportskom druženju koje je trebalo biti uobičajeno, ali je završilo dolaskom kola Hitne pomoći i policije, koja svojom prisutnošću nije uspjela smiriti strasti uzavrele među okupljenom omladinom.

Nasilnik radi što hoće

– Naši su nam vršnjaci i dalje prijetili da ćemo mi, “četnici”, vidjeti tko su oni, da će nas protjerati, klati… Na naše iznenađenje, policija je sve to mirno promatrala – dodaje Dragoslav Ivković, kome je u bolnici u Sisku ustanovljena teža tjelesna ozljeda, zbog čega je Mario Dubravac zaradio kaznenu prijavu i 12-satno zadržavanje u policijskoj postaji u Hrvatskoj Kostajnici.

Kako to u praksi najčešće biva, intervencija policije nije smirila stanje, nego upravo suprotno – rasplamsala je sukobe koji su dotad tinjali. Etnički motiviran sukob nastavio se u dvorištu kuće u kojoj živi Dragoslav, koji je postao meta prvog susjeda Marija Dubravca i njegova oca Nike, odranije poznatog policiji zbog obiteljskog nasilja. Niko Dubravac je 2008. nekoliko mjeseci proveo u sisačkom zatvoru jer je nakon jedne cjelonoćne pijanke istukao suprugu i na nju bacio ručnu bombu, koja pukom srećom nije eksplodirala. Marijana Dubravac te je godine “Jutarnjem listu” progovorila o tridesetogodišnjem nasilju što ga trpi od muža koji, kad popije, prestaje s ljudskim ponašanjem. Gdje je i kako ta tragična priča o obiteljskom nasilju završila, nismo uspjeli doznati u Policijskoj upravi Sisačko-moslavačkoj, ali Dragoslav Ivković strahuje za svoj život, svjedočeći da je Dubravčevo nasilje preraslo okvire obitelji.

O problemu koji kvari suživot u ovoj osjetljivoj sredini samo rijetki žele pričati, povlačeći se pred našim foto-objektivom u unutrašnjost svojih skromnih domova.

– Svatko ovdje živi svoju muku i gleda svoja posla. Ne znamo ništa o sukobu o kojem pitate – bili su kratki i brzi odgovori koje smo dobivali od slučajnih prolaznika, po čijim se izrazima lica jasno vidjelo da izbjegavaju svako spominjanje bilo kakvih etnički motiviranih sukoba.

– Mario i njegov otac Niko Dubravac često dolaze u alkoholiziranom stanju u dvorište, vrijeđaju, prijete i napadaju. Viču: “Ubit ćemo vas, četnici!” Jednom su mahali i pištoljem. Iako je jasno da je riječ o prijetnjama na nacionalnoj osnovi, policija bilježi samo prekršaj za narušavanja javnog reda i mira. Samo ih na nekoliko sati privedu i još neotriježnjene puste kući. Ne znam samo zašto policija prijavljuje i Dragoslava, koji je redovita žrtva napada u dvorištu kuće gdje živi – pita se Vlado Kordić, jedini koji je bio spreman javno posvjedočiti o etnički motiviranoj mržnji u Mečenčanima.

Odgovore na neka pitanja pokušali smo pronaći u Policijskoj upravi Sisačko-moslavačkoj, gdje nisu zabrinuti za sigurnost građana koji su na meti čovjeka s podebljim policijskim dosjeom: kažu da je utvrđeno da nije bilo vrijeđanja na nacionalnoj osnovi, odnosno da nije bilo etnički motiviranog govora mržnje.

Rizik života u Hrvatskoj

Zašto policija tako očito izbjegava navedenu formulaciju i djelo prekvalificira u remećenje javnog reda i mira, pitali smo i saborskog zastupnika Ratka Gajicu.

– Govora iz mržnje, pa i zločina iz mržnje u Hrvatskoj je neprirodno puno. Državna vlast verbalno je protiv toga jer to ruši njen ugled, ali bi najradije da se to ne istražuje. Lokalne vlasti često nisu ni verbalno protiv, to nije u njihovom interesu. Policija ne zna što bi s tim slučajevima, morala bi se suočiti s “našim” ljudima, “zaslužnim” pojedincima i moćnim tipovima koje javnost više brani nego osuđuje. U svakom konkretnom slučaju policija naširoko kalkulira, a običan svijet ne vidi problem, napasti Srbina ili bilo kojeg “manjinca” postalo je normalno. Nažalost, i sami pripadnici srpske zajednice u velikom broju sredina i u brojnim primjerima navikli su na takve postupke ponižavanja iz mržnje i oguglali su, smatrajući to rizikom života u Republici Hrvatskoj – kaže Gajica.

Dragoslav Ivković poručuje da se jedino želi normalno družiti sa svim svojim vršnjacima.

– Pokušali smo se sprijateljiti, ali čim mi okrenemo leđa, oni za nama govore gadosti. Zabranili su nam da za Dan općine igramo u običnim jednobojnim majicama na kojima je ćirilicom pisalo “Kostajnica”. A te smo majice posudili, nismo ih mogli kupiti jer nemamo sponzore. Ne znam bi li im smetala majica na engleskom ili kineskom jeziku? Radio sam sezonski kao kuhar na moru i iznenadio sam se da je tamo rat odavno završio, nitko ga ne spominje. Međutim, ovdje još traju ratovi između ustaša i četnika, a ja ne znam ni tko su jedni, ni tko su drugi – priča Dragoslav, moleći boga da ga njegovi komšije ostave na miru.

Poslije ovakve priče, postavlja se pitanje koliko odnosi mladih pod utjecajem roditelja opterećenih ratom, politikom i siromaštvom nepoželjno utječu na budućnost i suživot u osjetljivim sredinama, u krajevima pod posebnom državnom skrbi. Drago Babić iz Instituta za migracije i narodnosti vršio je istraživanje na područjima pogođenima ratom, koje je dalo poražavajuće rezultate: upravo su mladi, koji nemaju osobno iskustvo rata, manje spremni na suživot i oprost od starijih generacija.

– Dio pripadnika ove skupine nije institucionalno, a vjerojatno ni unutar primarne socijalizacijske sfere imao prilike slušati i živjeti međuetničku toleranciju. Njihov socijalizacijski habitus oblikovan je u uvjetima i okolnostima surove ratne zbilje, nabijene emocijama, negativnim prisjećanjima, animozitetima prema drugima, stereotipima, predrasudama i stigmama. I dok odgovorni u hrvatskom društvu budu gluhi na ovakve i slične ispade, teško je očekivati od mladih da će smanjiti nacionalističke provokacije i međunacionalne tenzije – zaključio je Babić.

Lanac zla

Da bi najgore bilo kriviti mlade koji će zaraditi pokoju prekršajnu prijavu, smatra sociolog Renato Matić.

– Takvo stanje trebamo zahvaliti onima koji su, skriveni pod nacionalnim zastavama, gradili društvo iz kojeg je nastala ova kataklizma: devedesetih je vrijedilo pravilo da ako za ništa nisi sposoban, onda si sposoban biti dobar nacionalist. To je kao nasljedni lanac zla, u kome nitko nije učinio pravi korak da taj lanac i začarani krug prekine. Ove generacije mladih trebale su biti generacije koje bi obje etničke zajednice, i srpsku i hrvatsku, izvukle iz mržnje i blata. Ali, kako su potpuno degradirane u obrazovanom smislu, bez perspektive u ekonomskom i političkom životu, te generacije žive sa svim sukobima i problemima koje jedno društvo gura pod tepih. Stariji znaju kad im odgovara stati na loptu, ali mladi nemaju nikakve kočnice, njihov puls pun adrenalina i energije ne koristi se za kreiranje vlastitih produktivnih životnih ciljeva i tada je najlakše spominjati nekome majku i krenuti šakama na druge. Ne bude li se društvo doista pobrinulo da tim mladim ljudima osigura bolju perspektivu, ono neće samo po sebi ostvariti preduvjet vlastitog opstanka – upozorava Matić i dodaje da ćemo iz vremena nacionalizma izlaziti mukotrpno i sporo jer se, po potrebi, vlast legitimira proizvodnjom sukoba i tako čuva stečene pozicije.

Ni psihologinja Mirjana Krizmanić još ne vidi put u bolju budućnost:

– Nismo još ni na kakvom dobrom putu, sve dok se na tome ne počne dobrohotno, istinoljubivo i sustavno raditi, dok ta mržnja kojom su javnost i mladi kontaminirani ne iščezne.

Da pretjeranom optimizmu nema mjesta slaže se i Drago Babić, koji poručuje da će još dugo na ovim prostorima biti daleko najvažnije tko si i što si po nacionalnosti, jesi li “naš” ili “njihov”, i da smo za takvo stanje, iako ne jednako, svi odgovorni.