Sumrak bogova

Na velikom otvorenju ovogodišnjeg festivala (održanog od 13. do 24. rujna) u Sava centru, gledali smo predstavu “Prometej pejzaž II” u režiji svjetski razvikanoga Jana Fabrea i u izvedbi teatra iz Antverpena, koju je nekoliko dana kasnije vidjela i zagrebačka publika na puno konzervativnijem Festivalu svjetskoga kazališta. I beogradska i zagrebačka kritika slažu se u ocjeni da je riječ o pretencioznoj predstavi u kojoj je forma pojela sadržaj, a dvije tisuće onih koji su očekivali spektakl razočarano se razišlo.

Polupečena fantazija

Nažalost, “Prometej pejzaž II” nije ništa drugo nego polupečena Fabreova fantazija, u kojoj se neprestano preko mikrofona docira o ljudskoj slobodi, gdje glumci iz čista mira pokazuju publici svoja spolovila i gađaju se brašnom, dok jedan tip – u ne baš maštovitoj simbolici – cijelo vrijeme stoji raspet na sredini pozornice.

Još veće razočarenje čekalo nas je drugog dana, u predstavi “Izvinjavam se” u režiji Gisele Vienne i koprodukciji teatara iz Pariza i Grenoblea. U dozlaboga dosadnoj izvedbi, u kojoj troje glumaca beskonačno tegle i premještaju lutke bez šarma, ukusa i smisla, publika se pod znakom pitanja “što nam je to trebalo” nervozno meškoljila i napuštala dvoranu, a oni koji su izdržali do kraja ispratili su glumce neugodno mlakim aplauzom.

Kada smo već pomislili da se ovogodišnji BITEF strmoglavljuje prema jednom od svojih najlošijih izdanja, trećeg smo dana vidjeli plesnu predstavu “Ako bismo svi malo utihnuli”, koja je bitno promijenila ozbiljno narušeno raspoloženje gledatelja. U produkciji BITEF teatra i u režiji zagrebačke koreografkinje Snježane Abramović Milković, ova predstava na lucidan plesni način govori o odnosu buke suvremene civilizacije i okrepljujuće osamljenosti pojedinca. Nadahnuta igra plesača, scenski humor i vizualna atraktivnost učinili su je istinskim događajem ovogodišnjeg BITEF-a.

U središnjem dijelu programa pojavile su predstave autora uglavnom iz Hrvatske: Frljićev “Otac na službenom putu” i “Proklet bio izdajica svoje domovine”, “Izlog” Bobe Jelčića i Nataše Rajković, Buljanova “Mačka na usijanom limenom krovu” i “Rose is a rose is a rose is a rose” Ivane Sajko, o kojima smo (uglavnom u hvalospjevima) već pisali.

U posljednjem dijelu festivala prikazuju se izvedbe starih majstora Franka Castorfa, Josefa Nadja i Heinera Goebbelsa, koje smo već gledali u Zagrebu ili na drugim stranama, i to bi bilo sve. Kada se sve pogleda, ovogodišnji BITEF i nije tako loš: nedostajalo je osjećaja kazališne avanture, umjesto toga igralo se na sigurno predstavama sa zvučnim redateljskim imenima.

Potraga za energijom

Oružja koja BITEF još posjeduje i koja mirišu na onaj neobuzdani festival pun strasti, njegov je off program gdje se pojavljuju mladi i anonimni autori, kao i program popratnih izložbi i diskusija o aktualnim temama, u kojima često ima neočešljanog štofa i polemične vatre. Jedna od takvih diskusija, pod nazivom “Historijski prezent”, bavila se fenomenom Jugoslavije i njezina raspada: zanimljivo je da se danas u teatru Jugoslavijom ne bavi generacija koja je u njoj stasala, nego generacija koja je dječjim očima s užasom gledala kako ta Jugoslavija nestaje u krvi.

Ono suštinsko što BITEF-u u ovom trenutku nedostaje jest autentična potraga za novim i novima: oni koji su prije 40 godina bili genijalni klinci festivala, danas su neprikosnovene, ali otežale veličine, kojima je ponestalo mašte i novih ideja. Ostaje nam jedino da se nadamo da će BITEF, u ime potreba ovog vremena, pronaći svježu energiju koja će dovesti nove klince s prkosom u očima.