Zabava za odabrane

Danny Brown: “XXX” (Fool’s Gold, 2011)

Čak i netko tko hip-hop scenu prati sporadično, mogao je posljednjih desetak godina zapamtiti nekoliko imena, odnosno nekoliko fascinantnih albuma: EL-P i “Fantastic Damage”, Cannibal Ox i “Cold Vein”, Jay-Z i “Blueprint” – svi odreda snimljeni prije dosta godina, kao da je hip-hop u međuvremenu izgubio sposobnost da svoje tribalne, iscjeckane ritmove ubrizga u malo širi puls, onaj koji obično zovemo pulsom narodnih masa.

EL-P je bio fenomenalni kreator distopijskog svijeta – čovjek obožava Philipa K. Dicka – a njegovi albumi bili su idealni soundtrack za svijet iz kojeg je prethodno isisana svaka nada, svaki pokušaj da se stvari obrnu na bolje. Bila je to glazba koja je zvučala kao da su je skladala mutirana bića iz svijeta virtualnih igara; kao da se radilo o ostacima glazbe koje je napravio pokidani stroj čije je pištanje i zujanje zabilježio nagluhi producent. Teško je zamisliti realniji sound za ova hiperrealna vremena.

Darvinističko preživljavanje

Danny Brown je realist. Njegov je okular usmjeren na ulicu, a ta je ulica jedna od onih kojima ne biste željeli proći ni usred bijela dana. Droga i nasilje, kanalizacijski odvodi u kojima žive bića s bijednim ostacima ljudskosti, iskidana po svim nervnim meridijanima prekomjernom količinom opijata. Brown se u “Die Like a Rockstar” čudi što je živ, a zaziva duhove Keitha Moona, Hendrixa, da bi se u “Outer Space” dotakao i Wesa Cravena. Fizički izgleda kao štakor – tako izgleda i Tim Roth, i to nije mišljeno kao uvreda. Izgleda kao netko tko će sve preživjeti, a dokaz je ono što je već preživio. Glazbeno i tekstualno se od doslovnosti unošenja u važnost nafuranosti na droge promijenio u povremeno duhovitoga  komentatora tih stanja. Na detroitskoj je sceni prisutan od 2003, a znalci kažu da bi njegov prodor u mainstream mogao biti najsnažniji još od Eminemovog, s kojim nije dijelio školske klupe jer je definitivno druga generacija.

Ono što je kod njegova poznatijeg sugrađanina bila i furka, kod Dannyja Browna je najsirovije darvinističko preživljavanje – to je za one kojima je važno da si je čovjek koji pjeva o spaljenim mudima palio te simpatične kesice, pa, kao, repa iz iskustva. Album počinje odličnim, atmosferičnim komadom “XXX”, i onda u svojoj slikovnici noćnog života radi portrete mladih dama koje uz pomoć kokaina tutnje kroz noć, procesuirajući na taj način život čije scenarije nisu u stanju obraditi.

S ulice u stan

Danny Brown je ovim albumom s ulice ušao u stan – mali stan, nije to penthouse, ali je evidentno da se maknuo od sitnih i krupnih uličnih užasa. Sigurniji je, mirniji i stvari komentira s prozora. A odakle je došao, možda najbolje pokazuje pjesmuljkom “Detroit 187”, gdje se (nakratko) onako protohuliganski identificira s Michaelom J. Foxom.

“XXX” je hladan i tvrd album tako da se, iako mu se predviđa strelovit uspon po top-listama, nekako teško oteti dojmu kako je ovdje ipak riječ o zabavi za odabrane. Za one koji su odabrali sami sebe, a ne dosadne kokainske zabave kao izlaze iz života bez izlaza, osim tog hiperrealnoga, prestvarnoga ovisničkog užasa.

Realist kakvog bismo i u Hrvatskoj mogli poželjeti, u “Lie4” ekipi objašnjava da on nije, jebiga, kao oni, da je on ipak bolji, da je dobio povrat poreza, dok u sljedećoj, “I Will”, a ta bi valjda trebala biti ljubavna, sebe naziva “Pussy Masterom”, kao, daj mačko, što me zezaš, znaš da obožavam stvar koje sam majstor, volim kako miriši, volim sve u vezi nje.

Nigge su kraljevi kad ovako dobro, opušteno zvuče. U Brownovu hip-hopanju ima podosta reaggea, tako da bi i stariji lisci ovdje mogli pronaći pokoji ton za sebe. Ovo je jedan od albuma godine.