Agregatna potražnja

GRČKA – HRVATSKA

Igor Štimac znatno je sadržajnije komentirao utakmicu s Grcima od one s Latvijom, ali nas je ubio u pojam prekomjernom upotrebom riječi “kvaliteta”. Štimac je opsesivno-kompulzivno opsjednut tim pojmom. Po njemu su dodavanja lopte “kvalitetna” ili “nedovoljno kvalitetna”, vezni je red “kvalitetan” ili to nije, gradnja igre je “kvalitetna” odnosno “nije kvalitetna”, i sve što živi, miče se i natjerava loptu ima samo dvije osobine – kvalitetno je ili, pogađate, nije.

Maštovitiji komentatori tu su opisali cijelu jednu “grčku tragediju”, vidjeli zavjeru Bizanta, opleli po potkupljenom sucu (nije li Grčka bankrotirala?), ali našem je sukomentatoru jezik presahnuo, dosegavši krajnju točku svojih nemogućnosti. Savjet Štimcu: malo Skokovog rječnika u ruke i zagrijati stolicu, pa će komentari naglo postati puno kvalitetniji. Jamčimo.

NEDJELJOM U DVA

Zoran Milanović dohvatio se, pak, sa sličnom upornošću pojma “agregatna potražnja”, na kojemu bi nacija trebala izgraditi vjeru u bolju budućnost. Zavirili smo u Wikipediju i tamo saznali da je “agregatna potražnja određena ukupnom potrošnjom pojedinaca i kućanstava (C), potrošnjom poduzeća – investicijama (I), potrošnjom države (G) i potrošnjom stranaca – neto izvozom (X)”. To zvuči jako dobro i obećavajuće, pa u 2012. možemo ući krajnje spokojni. To je to što smo sanjali, ali nam nije imao tko reći tako pojednostavljeno.

Elem, bila je to dobra emisija. Aco Stanković, ležerno zavaljen u fotelju, s neugaslim smiješkom, postavio je Milanoviću sva bitna pitanja. To nikako ne znači da je dobio sve odgovore. Naprotiv. Čak šest puta pitao je, recimo, vjerojatnog budućeg premijera ima li projekciju kretanja vanjskog duga, i čak šest puta bio prisiljen slušati neke verbalne anabaze. Nije to zato što Milanović ne bi znao tu brojku, nego zato jer nije htio priznati da će se i njegova vlada – nasuprot izjavi koju je prije mjesec dana dao Bloombergu – morati zaduživati. Za povećanje “agregatne potražnje”, naime, treba posuditi još puno novca, a kako Milanović nije ekonomist nego pravnik, pametno je misliti da su mu tu šifru došapnula četvorica ekonomskih apostola Kukuriku koalicije: Čačić, Linić, Kovačević i Grčić, pa ju je on samo objelodanio. Gospoda su posve u skladu sa zadnjom ekonomskom modom, koja izlaz vidi u potrošnji i investicijama, a ne u štednji i takozvanim bolnim rezovima, pa ako sva ta potrošnja bude još i racionalna, imamo šanse. Kako bi rekao klasik Joseph Schumpeter: “Ako je Poduzetništvo na djelu, bogatstvo se akumulira bez obzira na to što se zbivalo sa Štedljivošću, ukoliko pak Poduzetništvo usne, bogatstvo propada što god Štedljivost činila…”

Onda je Stanković pitao Milanovića bi li s Lesarom i Pupovcem koalirao, ali ni tu Milanović nije htio popustiti ni pod mukama, pa smo vidjeli da je odlučio biti zagonetan. Bilo je tih kibi-dabi situacija još, ali nema ih smisla sad nabrajati. Općenito, malo smo toga mogli saznati o programu i sadržaju reformi, ali smo dobili dosta dokaza da se Milanović trudi reklamirati ih na dopadljiv način. Najveći plus zaslužuje zbog odluke da se ne da uvući u prljavu kampanju i da priču – kakva god bila – ipak fokusira na ekonomiju, a ne na suluda ideološka pitanja vezana uz Drugi svjetski rat. U svakom slučaju, uočljivo je da je šef SDP-a radio na komunikaciji i kod Stankovića pokazao puno ležernije, opuštenije lice no inače. Oko TV ekrana ovaj put nije se, kako bi rekao jedan kolega kritičar, uhvatilo inje…

STIPE U GOSTIMA

Hrvoje Kečkeš kao feminizirani Miro i Filip Radoš kao maskulinizirani Stipe, Dalmoš na privremenom neradu u Zagrebu, u trećoj su epizodi briljirali. Miro u jednoj epizodi uspijevati ljubovati s čak dvije cure, a Filip Radoš plače nad sapunicama – bogami, nema ništa fantastičnije od domaćih TV serija, da parafraziramo Dostojevskog.

Treća epizoda bila je najbolji nastavak “Stipe u gostima” u ovoj – doduše još kratkoj – sezoni, a možda i u znatno duljem razdoblju. Kratka rasprava o značenju slova “e” u Dalmaciji (sudionici: Vedran Mlikota, Hrvoje Kečkeš, Borko Petrić i Alen Šalinović) odličan je primjer stvaranja humora ni iz čega – iz jednog slova scenaristi su proizveli više smijeha no što mnogima uspije s cijelom abecedom. Nastave li na ovoj razini, iduću sezonu mogu rezervirati već sada.

LOZA

HTV-ova dramska uzdanica startala je obećavajuće: riječ je o ozbiljno urađenoj seriji, s dobrim glumcima, među kojima se apsolutno ističe Špiro Guberina u, prema svemu sudeći, jednoj od životnih uloga. “Loza” bi u najprestižnijem terminu, nedjeljom iza kviza, trebala pred ekrane prikovati mlade i stare. Konkurencija će joj biti jaka – “Supertalent” Nove TV i jak igrani film na Drugom programu HTV-a (ove nedjelje to je bio klasik “Alamo”), pa će biti zanimljivo pratiti pokazatelje gledanosti, tim prije što je tržište domaćih igranih serija različitih formata nalik na malu baru s puno, puno krokodila.

PARTIZANI, KLASIK TV

Film ima tako ideologiziran, dakle neerotičan naslov, da ga u prvi mah ne želiš ni pogledati. Nije dio nikakve urbane ju-mitologije, kao “Valter brani Sarajevo” i drugi filmovi Šibe Krvavca, Veljka Bulajića ili Žike Mitrovića. Nije ni opako subverzivan, kao fimovi Žike Pavlovića, koji je kao nitko u ju-kinematografiji kritizirao Tita i njegov sistem, da bi 1989. rekao kako će njegova epoha ostati upamćena kao Periklovo razdoblje ovih prostora, jer je slutio pad u barbarstvo.

Ne poželiš, dakle, uopće pogledati film koji se tako zove. A onda na Klasik TV-u vidiš prve kadrove “Partizana”, pa osjetiš da je riječ o nečemu duboko tragičnom: neobična, snažna melankolija rata izbija iz svake slike, pa te to, bogami, uvuče. I gledaš da vidiš dokle će ići. Pa čuješ glazbu, koja te zarobi jedinstvenim, elegičnim ugođajem. Pa pjesma u offu: “Mladići, mladići, mladići, u neki rat uvijek ćete ići…” Pa dijalog: “Dolaze li Nemci? Da, Nemci uvek dolaze. Oni su ovde svakih 25 godina…” I shvatiš, nije to glupo, tako to ovdje ide, doista, taj je film radio netko s puno smisla.

A kad te sve to zarobi, onda još vidiš markantne glumačke fizionomije, pa pomisliš: kako to da takve pojave nisu napravile veću karijeru? Scene bitaka izvanredno su režirane: u njima su odmah jasni položaji suprotstavljenih strana, tijek bitke, promjena odnosa snaga… Karakteri su prikazani duboko, slojevito, nestereotipno, sasvim različito u odnosu na tradiciju ju-vesterna. I onda vidiš odjavnu špicu – bože, sramote – pa vidiš da glavnu ulogu

tumači Rod Taylor, kojega si nedavno vidio u zadnjem Tarantinovom filmu “Inglourious Basterds”, da su pored njega Olivera Katarina, Adam West, Bata Živojinović, Xenia Gratsos… Vidiš da su glazbu potpisali Mikis Theodorakis, Vojkan Borisavljević, Boris Bizetić, Leo Martin… I onda ti je sve jasno, osim jednoga: zašto je taj film ostao tako nepoznat?

Epski film “Partizani” koštao je oko dva milijuna dolara i očito spada u najbolje filmove svoje vrste, ali je stvoren prekasno (1974, u vrijeme zalaska žanra), pa je ovo prilika da u svojoj drugoj egzistenciji dobije zasluženo priznanje. Film Stoleta Jankovića jako nadilazi svoj žanr koji je – prema tvrdnji jednoga kritičareva prijatelja – ubio jugokumunizam time što se, stotinama repriza i obaveznih gledanja u školi, svima popeo na neku stvar. Ima logike. Kad neki sustav ode predaleko u propagandi sebe sama, kad uspije postati satirom, onda je znak da se bliži kraj. To vidimo i u ovom predizbornom ciklusu, koji još nije ni započeo, a već je upao u nekakav verbalni kanibalizam. Svita koja se bori za status quo izriče stvari od kojih bi nam se nekoć okretao želudac, ali sada to zvuči groteskno i smiješno. Kao SK Pokret za Jugoslaviju nekoć.

Valja reći još nešto. Klasik TV je sjajno startao, ponudivši jeftin i gledljiv program na širokom, a ispražnjenom tržištu nostalgije. No programski paketi su se izlizali, značajan dio programa je prestar i shemi pod hitno treba osvježenje, inače će doživjeti ozbiljan pad gledanosti. Klasik TV je na razdjelnici s koje može jako napredovati, ali i kihnuti.