Ako nema publike, nema ni performansa

Fotografije: Davor Konjikušić i arhiva Marine Abramović

U Moskvu je stigla Marina Abramović. “Baka performansa”, jedna od najtraženijih i najuspješnijih svjetskih umjetnica, rodom Beograđanka koja je stvarala u Amsterdamu, sa sadašnjom adresom u New Yorku, u Europu je donijela prošireno izdanje svoje prošlogodišnje retrospektivne izložbe iz njujorškog Muzeja moderne umjetnosti; izložba nazvana “Umjetnik je prisutan” (“The Artist is Present”) u MoMA-i dosad je najposjećenija u povijesti te prestižne institucije.

U Centru za suvremenu kulturu “Garaža”, moskovskom elitnom, creme de la creme kulturnom središtu, koje je nekoć bilo autobusno spremište, prikazala je 50 radova što oslikavaju četiri decenije njena umjetničkog djelovanja. Od 8. listopada do 4. prosinca posjetitelji će moći vidjeti njene rane intervencije, zvučne instalacije, video-radove, fotografije i, naravno, performanse, koje će uživo izvoditi tzv. reperformeri. Izložbom u  MoMA-i Marina Abramović je prvi put postavila pitanje kako zapravo postaviti performans iza kojeg ne ostaje ništa materijalno.

Šampanjac i zaštitari

– Za razliku od drugih umjetnosti, performans se događa samo u jednom trenutku. Upravo pitanjem izlaganja performansa Marina Abramović nastavlja se i dalje baviti. Zato moramo pokazati veliko poštovanje prema ljudima koji izvode njene performanse – rekao je na otvorenju izložbe okupljenim novinarima i gostima Klaus Biesenbach, kustos izložbe i direktor muzeja MoMA PS1.

Da je bila riječ o prvorazrednom događaju, govori i činjenica da je otvorenju prisustvovalo gotovo stotinu novinara, koje je Biesenbach osobno proveo kroz izložbu. Oko nas su posvuda bili zaštitari u “markiranim” odijelima, a okupljeni su bili posluženi belgijskom čokoladom i ruskim šampanjcem. Danima prije, bilbordi s likom Marine Abramović bili su na gotovo svakoj stanici moskovskog metroa; za grad je ovo definitivno najvažniji kulturni događaj ove sezone.

Kustos Biesenbach izložbu je podijelio na tri dijela. Prvi dio retrospektive odnosi se na solo-performanse nastale u Beogradu između 1969. i 1975: u tom razdoblju nastaje sjajan rad  “Ritam 0”, kada je umjetnica ispred sebe postavila 72 predmeta koje je publika mogla upotrijebiti na njezinu tijelu kako god želi, čime je do ekstrema propitivala odnos publike i performera. Među predmetima je bio i revolver s jednim metkom. Kako je performans odmicao, publika se opuštala i performericu je polako počela skidati, čistiti, ukrašavati, rezati, šišati… U jednom trenutku, jedan je muškarac iz publike uzeo revolver i uperio ga u performericu, a drugi je u posljednji čas zaustavio potencijalno tragičnu situaciju. Svi  predmeti i fotografije originalnog performansa prikazani su u “Garaži”.

Iduća cjelina moskovske izložbe predstavlja suradnju s njenim dugogodišnjim partnerom i performerom Uweom Laysiepenom, poznatim pod umjetničkim imenom Ulay. Oboje su živjeli i radili u Amsterdamu, čest im je gost bio i Tom Gotovac, a većina njihovih radova bavi se propitivanjem ega i umjetničkog identiteta. Idu i dalje, propitujući suodnos muškarca i žene iz dvaju različitih kulturnih nasljeđa, balkanskoga i zapadnonjemačkog. Ponašali su se i oblačili kao jedno, a njihovu vezu obilježilo je potpuno povjerenje. Na izložbi u “Garaži” rekonstruiran je njihov rad “Imponderabilia”, u kojem dva potpuno gola performera stoje okrenuti jedno prema drugom na ulazu, tako da se svatko tko želi ući mora provući između njih, te okrenuti prema ženi ili muškarcu.

Prikazan je i rad “Death self”, u kojem dvoje performera udišu zrak onog drugog sve dok se ne sruše. Poslasticu predstavlja i video-zapis njihova duhovnog putovanja po Velikom kineskom zidu, performansa kojim su odlučili okončati svoju dugogodišnju vezu i suradnju. Svatko je putovanje započeo s drugog kraja Zida, kako bi se našli na sredini. Pritom su u tri mjeseca propješačili 2.500 kilometara da bi, nakon susreta nasred Zida, jedno drugom rekli “zbogom”, prekinuvši potom svaku komunikaciju.

Treći dio izložbe obuhvaća radove nastale od 1995. do 2005, u razdoblju u kojem Marina Abramović propituje svoje ideološko, kulturno i duhovno nasljeđe, kao i obiteljsku povijest i milje u kojem je odrastala. Njezin je djed bio srpski patrijarh Varnava, a otac Vojo narodni heroj. Sjećanja su vezana i uz majku Danicu, koja je bila direktorica Muzeja revolucije. Upravo u tom razdoblju nastaje njen najpoznatiji rad “Balkan barok”, za koji je dobila Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu. Prema ocjeni kritike, to je ujedno najbolji dio retrospektive.

Razmjena energija

– Mislim da je trenutak kada sam odlučila napraviti taj “Balkan barok” bio pravi za takav performans. A imenica “barok” u nazivu nema nikakve veze sa stilom, nego sa statusom svijesti. Mi Slaveni smo veoma ludi. Imamo tu nevjerojatnu strast, i nježnost, i surovost, i agresivnost, i stid. I još puno toga i nitko nas ne razumije. Ako niste Slaven, ne razumijete što patnja slavenske duše znači. Rat na prostorima Balkana bio je upravo takav, jer kako je inače moguće da susjed ubije susjeda, a da prije toga pedeset godina žive u miru? – kaže za “Novosti” Marina Abramović.

Završni dio izložbe sastavljen je od njenih recentnih radova u New Yorku, poput “Kuće s pogledom na ocean” i instalacija-performansa zbog kojih su ljudi noćima čekali ulazak u  Muzej moderne umjetnosti. Pobrojati sve radove na ovoj fascinantnoj izložbi bilo bi nemoguće. Novi je rad “Mjerenje magije međusobnog pogleda”, u kojem Marina Abramović sjedi s pojedincem iz publike, a tim rusko-američkih znanstvenika mjeri moždanu aktivnost svakoga od njih; to je nastavak “sjedenja” iz New Yorka, s tom razlikom da ovaj put tijekom 40 minuta i umjetnica i gost iz publike na glavi nose uređaj za encefalografiju, dok se na platnu prikazuju trodimenzionalni modeli njihovih mozgova i valovi koji ih povezuju ako dođe do podudarnosti frekvencija i uspostavljanja mentalnog kontakta. Riječ je o energetskoj razmjeni između dvoje ljudi, a posjetitelji mogu vidjeti koji se dijelovi mozga povezuju tijekom performansa.

– Mi smo veoma često u prošlosti ili sadašnjosti, a veoma rijetko u trenutku. Sjedeći u toj stolici deset sati dnevno, vrijeme se zaustavlja i sadašnjost nije vrijeme. To sjedenje postaje vaša realnost. Sjedeći ispred nekoga, vi primate njegovu energiju, njegovo biće. Mi često ne vidimo jedni druge. U ovom našem životu najbitnije je naše osobno iskustvo. Svaka osoba ispred mene postajala je individua. Da bih nešto uradila, bitno mi je da sam otvorena i ranjiva. Nitko se nikada nije promijenio čitajući knjigu o nečijem iskustvu, promijenimo se jedino na osnovi osobnog iskustva. Zato je publika uvijek bitna, ona zapravo dovršava i zatvara djelo. Ako nema publike, nema ni performansa – izjavila je umjetnica na konferenciji za tisak.

Sutradan, na ulazu u “crnu kutiju”, prvu sobu s kojom počinje retrospektiva, stoje dvoje od 47 reperformera; publika je neodlučna kojem da okrene lice, a kojem leđa. Muškarcima je, čini se, najneugodnije, pojedini pokušavaju proći bez okretanja, grubo gurajući performere. Na ulazu pored njih osvanuo je i natpis na ruskom i engleskom: “Zabranjeno za mlađe od 16 godina”. Moskovljani ulaze, gledaju i pokušavaju razumjeti umjetnicu poznatu po  originalnosti, golotinji i ponekad opasnim potezima.

Polusatni intervju na kraju nismo dobili, no možda je tako i bolje. Neka joj pitanja želimo postaviti kada bude kod kuće, a ona su drugačija od pitanja novinara i sa Zapada i s Istoka.

    Abramović-style

    Svaki nastup Marine Abramović, vodeće svjetske umjetnice performansa, pomiče mentalne barijere i performera i gledatelja. Od početaka karijere u Beogradu sedamdesetih godina, vlastito joj je tijelo i subjekt rada i medij.

    Marina Abramović danas je brend: dok u New Yorku potpisuje reklame za najbolje restorane, u Moskvi je odabrala 47 ruskih performera koje je educirala razvijajući posebnu tehniku rada – Abramović-style. Riječ je o njenom posebno brendiranom načinu pripreme i edukacije performera. Za taj rad važno bi bilo i osnivanje Međunarodnog kulturnog centra na Cetinju, u halama nekadašnje Tvornice bijele tehnike “Obod”, za što ima podršku crnogorskih vlasti, a prilikom jednog njezinog posjeta u Cetinju se okupilo oko 200 ljudi, umjetnika, akademika, profesora i političara. Ove je godine na Venecijanskom bijenalu predstavljala Crnu Goru, što odaje dojam o posebnoj bliskosti crnogorskih vlasti i umjetnice.

    Njezine recentne izložbe vrhunac su svjetske umjetničke produkcije, kao i izložba u Moskvi, čiji se produkcijski troškovi mjere s najmanje šesteroznamenkastim dolarskim ciframa, isto kao i honorari umjetnika i kustosa, tako da se ne trebamo previše nadati da ćemo Marinu Abramović uskoro vidjeti u rodnom Beogradu ili Zagrebu, gdje se školovala na Akademiji likovnih umjetnosti.

      Oligarsi i suvremena umjetnost

      Centar za suvremenu umjetnost “Garaža” mnogi nazivaju ruskim muzejom Tate Modern. Zanimljivost je da “Garažu” financira fond “Iris”, na čijem je čelu Darija Žukova, urednica “Pop magazina”, ljubavnica ruskog bogataša Romana Abramoviča i kći naftnog tajkuna Aleksandra Radkina Žukova.

      Sam Centar smješten je u nekadašnjoj autobusnoj garaži, remek-djelu konstruktivizma, smjera sovjetske avangarde koji je dvadesetih godina izvršio značajan utjecaj na svjetsku arhitekturu. Iduće godine “Garaža” se seli u moskovski park Gorki. Posljednjih godina ruski bogataši pokazuju velik interes za suvremenu umjetnost, pa sve veći broj umjetnika iz cijelog svijeta dolazi u Rusiju u potrazi za izvorima financiranja.