Buntovništvo za šaku dolara
Joseph Heath & Andrew Potter: “The Rebel Sell: Why the Culture Can’t Be Jammed”
U proteklih pedeset godina iznimno su se subverzivnim smatrali pušenje, duga kosa kod muškarca, kratka kosa kod žena, brada, minisuknja, bikini, heroin, jazz, rock, punk, reggae, rap, tetovaže, dlake pod pazuhom, grafiti, surfanje, skuteri, piercing, nenošenje grudnjaka, homoseksualizam, marihuana, pocijepana odjeća, gel za kosu, irokez frizura, afro frizura, kontrola začeća, postmodernizam, organsko povrće, vojne čizme i međurasni seks. Danas sve te stvari možete pronaći u spotu Britney Spears.
Teza Josepha Heatha i Andrewa Pottera je jasna: tržište vrlo brzo komercijalizira kontrakulturu. Nije baš sigurno da se kod Britney Spears mogu naći dlakavi pazusi ili organsko povrće, no petnaest godina nakon londonskih punkera, irokez frizuru imao je i Željko Mavrović, a pedeset godina nakon američkih rokera čitavu tubu gela na glavi nosi i Hrvoje Maleš.
Mit pobune
U svojoj knjizi “The Rebel Sell: Why the Culture Can’t Be Jammed” dvojica kanadskih publicista objašnjavaju kako kapitalistički konzumerizam uz pomoć kompetitivne i pozicionalne potrošnje s lakoćom kontrakulturnu pobunu pretvara u tržišnu robu. Ono što danas predstavlja prijetnju sistemu, već sutra postaje njegov integralni dio. Primjera je bezbroj.
Sredinom šezdesetih u San Franciscu se začela hippie kontrakultura. Na raskrižju ulica Haight i Ashbury kršila su se pravila odijevanja iz 1950-ih, eksperimentiralo se drogama, stvarala se nova glazba, širile se antiratne i antikonformističke ideje. Kada se u toj košnici kontrakulture pojavio jedan utjecajni producent diskografske industrije, on u metežu nije vidio novu ljevicu ili kraj svijeta. Kako je to rečeno u jednom dokumentarcu o povijesti rock’n’rolla, producent je svuda vidio samo dolare. Nova glazba, nova odjeća, nove buntovne ideje nudile su i nove mogućnosti zarade. Ono što je izgledalo kao žestoka nonkonformistička pobuna, Sistem nije gledao kao revoluciju nego kao tržište.
Registrirajući brzinu kojom tržište pripitomljuje kontrakulturu, Heath i Potter ujedno propituju i samu svrhovitost i efikasnost kontrakulture. “Rasprodaja pobune” tu često prelazi granicu svetogrđa, kako autori kažu “mita kontrakulture”. “Nastupanje u gerilskom kazalištu, sviranje u bandu, stvaranje avangardne umjetnosti, uzimanje droge i upražnjavanje divljeg seksa sigurno nadmašuju sudjelovanje u sindikalnoj organizaciji kao način da se provede vikend”, ali da li oni uistinu čine svijet drugačijim i boljim? Ono što su kontrakulturni buntovnici uspjeli uvjeriti sebe, zaključuju Heath i Potter, jest da su sve te zabavne aktivnosti zapravo subverzivnije od tradicionalne političke ljevice jer napadaju izvore opresije i nepravde na dubljoj razini. Njihov, pak ,odgovor na taj “mit pobune” jest napad na kontrakulturu i novu ljevicu s pozicija stare ljevice. Ako želite promijeniti svijet, nemojte promijeniti frizuru, nego svoj odnos prema dosadnom političkom aktivizmu.
Reakcija na nacizam
Heath i Potter kritički prilaze nekritičkom prihvaćanju alternativne medicine, egzotičnih kultura, istočnjačkih religija, ekološkog misticizma, snage umjetnosti ili mita buntovnika. Kanađani se tu kreću po vrlo skliskom terenu. Povremeno se njihov tekst čini i ciničnim. Kontrakultura se tretira kao “iracionalna”, a mnogi aspekti omraženog Sustava kao “racionalni”. Već i takav sistemsko-muški, “racionalni” pogled, na histerično-žensku, “iracionalnu” kontrakulturu, može izazvati dubinsko negodovanje. No ovo je važna knjiga o zabludama i ograničenjima kontrakulture.
Kontrakultura se razvila kao reakcija na traumu nacizma. Nakon holokausta, konformizam je postao kardinalni grijeh, a masovno društvo dominantna slika moderne distopije. Progresivnoj ljevici to je nanijelo ozbiljne udarce. Mnogi su se, strahujući od fašizma, počeli bojati i samog društva, bježeći u individualizam i misticizam.
Vrijednost “Rasprodaje pobune”, koliko god se neke njene teze činile ishitrenima, a želja da se demistificira kontrakultura prevelikom, upravo je u tom propitivanju nasljeđa kontrakulture i pokušaju rehabilitiranja stare ljevice i njenog terenskoga političkog aktivizma. Čineći to, Joseph Heath i Andrew Potter zanemaruju značaj individualne pobune (koju su kao kanadski punkeri u mladosti i sami iskušali), ali i reafirmiraju vrijednosti kolektivizma, aktivizma, solidarnosti i pravedne države sa snažnom zakonskom regulativom.