Intrigator

Katran & perje

Doku-sapunica Romana Majetića

Takozvano nenaoružani

Onemoćali tzv. kralj hrvatskih sapunica Roman Majetić dosjetio se kako poboljšati financijsku situaciju pomoću posljednjeg utočišta hulja – patriotizma. Kakve sapunjare, takvi i dokumentarci, pa njegova doku-sapunica “Bitka za Vukovar”, koju je bilo moguće uvaliti jedino HTV-u, ovih dana seksualno uzbuđuje polupismeno glasačko tijelo diljem domovine.

U trendu sadašnje državne politike koja je dvadesetak godina ionako sumnjive demokratizacije proglasila ništetnima, Majetić jaše na valu neotuđmanističkog kiča, izvorno podivljalog 1990. godine, kada je domaćim medijima zavladao rječnik barakaškog HDZ neandertalca.

Kao i svi poluidiotski domoljubni uradci, i Majetićev pati od sindroma čuvene knjige Janka Bobetka “Sve moje bitke”. U nesputanom ratnom erosu ispadaju na vidjelo podaci od znatne pomoći pri otkrivanju predratne militantne geneze, koji bi mogli dobro poslužiti haškom i beogradskom sudu. Tako jedan od govornika mrtav hladan izjavljuje da su čuveni Tuđmanovi odredi bili “takozvano nenaoružani”.

Lajtmotivi su HDZ, HDZ i samo HDZ, pa zatim Tuđman, Tuđman i samo Tuđman, i njihove grandiozne uloge u obrani. Tomislav Merčep nastupa u ulozi heroja, vojskovođe i energičnog motivatora golorukog naroda, nešto poput nogometnog trenera na amfetaminima s kalašnjikovom u ladici.

Serija isključivo služi za predizbornu paljevinu stanovništva, pa je očito da je Jadranka Kosor tresnula još stepenicu dublje nego njezin prethodnik. Sanader je barem koristio sirotog Ivana Zvonimira Čička da prčka po kostima Drugog svjetskog rata, dok bi patriotsko kreveljenje njegove nasljednice i tipova poput Majetića uskoro moglo imati konkretne fizičke posljedice.

Petar Glodić

Ministrova teza da je uveo besplatno obrazovanje pokazala se običnom muljažom

Fuchsova strateška laž

Naš junak nije imao sreće, s obzirom na evidentnu činjenicu da je od svih muljatora na ovoj raskošnoj hohštaplerskoj sceni baš on morao naletjeti na najtvrđu barijeru

U nedostatku iole sadržajnih vijesti, proteklih se dana medijima atrofiranim od tematiziranja bolnih prepona i sličnih dijagnoza, u prvom planu ukazala blokada referade Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Odmah potom najavljena je i akcija na inače poprilično inertnom Fakultetu političkih znanosti, a uzrok ovako specifičnom nastavku studentskog bunta jest najnoviji moment u velikoj, strateškoj laži ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa.

Angažirani studenti, dakle, ne dopuštaju naplatu školarina prilikom upisa koji su upravo u toku, imobilizirajući tako čitav sustav. A sve do sada tvrdeći kako se upravo njegov kabinet sa suradnicima ponajviše zalaže za besplatno obrazovanje, Fuchs je očito zaboravio da njegova teza dolazi uoči svakog semestra na provjeru. Ili se pak uzdao kako studenti i njihovi roditelji nemaju pamćenje bitno trajnije od onog u zlatnih ribica, te im se skupo školovanje može uvijek iznova uvaljivati pod besplatno obrazovanje.

Štoviše, ujedno se taktika ministrova očajničkog guranja pripadajućih dijelova novih zakona kojim bi se reguliralo ovo područje, a čime je protiv sebe okrenuo golemi dio akademske zajednice, svodi na izmišljeno zalaganje za studij jednako dostupan svima. Od skrivanja školarina iza upisnina, pa sve do danas, nije se u tome ništa promijenilo. Novum za širu javnost zapravo predstavlja jedino aktualni model takve besplatnosti: Ministarstvo obrazovanja ne šalje dostatno novca fakultetima, a ovi razliku zatim uzimaju od studenata.

Ali, naš junak nije imao sreće, s obzirom na evidentnu činjenicu da je od svih muljatora na ovoj raskošnoj hohštaplerskoj sceni baš on morao naletjeti na najtvrđu barijeru. Studenti o kojima je ovdje riječ pokazali su se definitivno najzrelijom autentičnom političkom snagom u hrvatskom društvu, onom koja neće niti slučajno krahirati lako poput, recimo, sindikalnih središnjica. I ne samo da su ga čekali na istim pozicijama, nego su se još i pomladili.

Lijepo je bilo vidjeti, naime, da se uz kolege koje su prije tri godine započeli inicijativu za besplatno studiranje, sad pojavljuju i neka nova lica s nižih godina studija, koja su u ono vrijeme još bila u srednjoškolskim klupama. Najljepša je to poruka svima koji su studente patronizirali i potcjenjivali, a njihovom pokretu predviđali nešto kraći rok trajanja: ta se politička platforma sa svojim protagonistima očito uspješno reproducira i daleko je od posustajanja.

Nije sve, međutim, u recentnim događajima tako povoljno. Studenti na Filozofskom precizno su zabilježili i kunktatorski stav uprave vlastite institucije, koja bi unatoč načelnom protivljenju politici Radovana Fuchsa svejedno naplaćivala školarine. I tako faktički popustila Fuchsu, samo da bi nastavila svoju birokratsku djelatnost. Studentsko upozorenje tim povodom također je iznimno bitan aspekt ove akcije, kao i pokazatelj da će im za konačnu pobjedu trebati još podosta odlučnosti i strpljenja, čak i u matičnoj kući.

Igor Lasić

Neobične avanture imovine koju je ostavio ubijeni osnivač “Nacionala”

Vjerovnik s onoga svijeta

Kontroverzni poduzetnik Andrija Kević useljava u bivšu zgradu “Nacionala” u Vlaškoj svoje medijske projekte Business.hr i “Aktual”, a ta je nekretnina danas u vlasništvu tvrtke koja pokojnom Ivi Pukaniću još uvijek duguje 16,2 milijuna kuna

Ovih dana redakcija poslovnog dnevnog lista Business.hr, koji je u vlasništvu kontroverznog poduzetnika Andrije Kevića i sarajevskog trgovca i izdavača Muje Selimovića, priprema se za preseljenje iz “Vjesnikova” nebodera u nekadašnje prostorije tjednika “Nacional”, koji je odatle iselio tijekom ljeta, nakon što je došlo do raskola među njegovim novinarima.

Prije nego što je ubijen u listopadu 2008., osnivač “Nacionala” Ivo Pukanić prodao je većinski udio u svojoj NCL Media Grupi austrijskom poduzetniku Gabrielu Dielacheru, od kojeg je tvrtku nakon Pukanićeva ubojstva kupio švicarski odvjetnik Harald Freiherr von Seefried auf Buttenheim, za kojeg su postojale sumnje da nije krajnji vlasnik. Zbog sukoba s švicarskim odvjetnikom, dio novinara na čelu s dotadašnjom glavnom urednicom “Nacionala” Sinom Karli napustio je tvrtku i pokrenuo novi tjednik “Aktual”, čiji je financijer i vlasnik upravo Andrija Kević, prijatelj pokojnog Pukanića.

Kević redakciju Business.hr-a seli iz “Vjesnika” kako bi se riješio mjesečnog najma od 40.000 kuna, a u bivšu “Nacionalovu” zgradu u Vlaškoj ulici već je uselio i redakciju “Aktuala”. Opisana useljenja Kevićevih medijskih projekata pokazuju da taj poduzetnik, inače kum HSS-ovog direktora Janafa Ante Markova i financijer HSS-ovih kampanja, polaže određena prava i na Pukanićeve nekretnine u Vlaškoj, a otprije je poznato kako se baš Kević nakon Pukanićeva ubojstva pojavio kao direktor njegove tvrtke Mansito, čija je jedina svrha postojanja vlasništvo nad kućom koju je Pukanić uređivao na zagrebačkom Ribnjaku.

“Novosti” su u zemljišnim knjigama pronašle da je zgrada “Nacionala”, površine 450 metara četvornih, danas u vlasništvu tvrtke Plaga projekt, koju je Pukanić osnovao u ožujku 2008. godine, pa u lipnju na nju prebacio tu nekretninu s NCL Media Grupe. Nakon njegove smrti priča ide jednako kao i u slučaju tvrtke Mansito, koju je Pukanić osnovao otprilike u isto vrijeme i na nju kupio kuću na Ribnjaku. Direktor Plaga projekta postaje Kević, a potom umjesto Pukanića vlasništvo u objema tvrtkama preuzimaju dvije američke off shore tvrtke, Games Systems Services i Seares Partners. Slijede i najnovije, ovogodišnje promjene, u kojima vlasnik i direktor obaju tvrtki postaje stanoviti Goran Mikuš, koji je Manisto preimenovao u Urbana ulaganja.

Ovogodišnji financijski izvještaji tih tvrtki pokazuju da nije samo pitanje tko je danas njihov pravi vlasnik, već i kome će one vratiti novac koji je Pukanić samo nekoliko mjeseci prije atentata u njih uložio kako bi stekao navedene nekretnine. Prema tim izvještajima, nekretnine Plaga projekta vrijede 15,3 milijuna kuna, a tvrtka ih je stekla pokojnikovom pozajmicom od 16,2 milijuna kuna, koja još uvijek glasi na njegovo ime. Slično je i kod Mansita, čija nekretnina na Ribnjaku vrijedi 11,5 milijuna kuna, a koji bilježi dva milijuna kuna duga prema Pukaniću, dok 11,3 milijuna kuna duguje austrijskom Marshal Privatstiftungu, još jednoj mističnoj tvrtki u ovoj priči.

Nikola Bajto

Rašomon oko beogradskih optužnica

HDZ ne zna!

Već dvije sedmice ne stišava se buka oko beogradskih optužnica, koju je pokrenuo ratni ministar unutrašnjih poslova Ivan Vekić kada je 20. septembra podigao svoju na osječkom Općinskom sudu. Dok su žučljivo reagirali na optužnice koje četvoricu ratnih rukovodilaca, uključujući i HDZ-ovog potpredsjednika Vladimira Šeksa, terete za planiranje i poticanje 40 vojnika u provođenju genocida nad Srbima, HDZ-ove glavešine, na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor, sve su se češće morale suočavati s tvrdnjama da su optužnice u Hrvatsku stigle znatno ranije od 20. septembra i da su čuvane u tajnosti kako bi u pravo vrijeme bile iskorištene za napucavanje predizbornih poena.

Napadi na one koji su poput Milorada Pupovca tvrdili da su optužnice stigle još tokom ljeta bili su sve glasniji, sve dok Šeks u utorak, 4. oktobra na presici nije priznao da su stigle 10. avgusta i okrivio Ministarstvo pravosuđa, koje vodi njegov stranački kolega Dražen Bošnjaković, da o tome nije obavijestilo Vladu. Sam ministar tvrdi da je za optužnice saznao tek 20. septembra, kada su iz Ministarstva već otišle sudu i kada je pohitao u Osijek kod Vekića da ga smiri.

Šeks je službenike Ministarstva optužio za šutnju, a višeg savjetnika Slobodana Čalića da je mimo ministrova znanja poslao optužnice u Osijek. Bošnjaković je ovoga uzeo u zaštitu, navodeći količinu predmeta kojima se Ministarstvo bavi i ovlasti svojih činovnika da ih obrađuju bez da ga o tome informiraju. Uz tu neuvjerljivu tvrdnju, po kojoj ni on nije ništa znao o optužnicama do odlaska Vekiću, rekao je i da nije smatrao potrebnim da o njima, čim je za njih doznao, obavijesti premijerku.

U neuvjerljivoj priči o tome kako vladajući mjesec i pol dana navodno nisu znali za optužnice koje su im dobro došle u kampanji, svoje mjesto ima i beogradski advokat Krsto Bobot, koji je još krajem jula imenovan za Vekićevog branioca po službenoj dužnosti, pa o tome već narednog dana informirao – hrvatsku ambasadu.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Nenad Zakošek, politolog

Premijerki se ne mogu načuditi

Jadranka Kosor obnovila je posljednjih tjedana poznatu predizbornu retoriku plašenja naroda komunistima i općenito crvenom opasnošću što viri iz SDP-ovih redova. A koji pritom u biti nikad nisu stajali desnije… Kako vi gledate na to?

– Ne mogu se načuditi njezinom pokušaju da iznova upotrijebi istu taktiku koju je Ivo Sanader iskoristio 2007. godine, ali na kudikamo vještiji način. Inače, prije nekoliko mjeseci, odgovarajući na jedno pitanje o tome kakvu kampanju očekujem, najavio sam podgrijavanje svega odranije poznatog, uz nekoliko situacijskih elemenata. To se i dogodilo, uz tezu da nam se ekonomija oporavlja, te isticanje HDZ-ovih zasluga za dovršavanje pregovora s EU-om, posegnuto je za tradicionalnom matricom HDZ-ova mobiliziranja desnog biračkog tijela, strašenjem udbašima i bezbožnicima. Ali, ponavljam, čudi me premijerkino uvjerenje da će to ponovno tako lako upaliti, uz te njezine dramatične uzvike da je osobno spriječila obnovu Jugoslavije itd. Predviđam da će se bolno razočarati, da će u velikoj mjeri izostati mobilizacija u korist HDZ-a.

A što mislite o tobožnjem zaoštravanju odnosa sa Srbijom, u okviru iste kampanje? Ne bi li igra s optužnicama mogla završiti skupim posljedicama po stvarne odnose dviju zemalja?

– Smatram da se takvim stvarima ne smije manipulirati, a moguće je da se ovdje zaista radi o manipulaciji. Ne znam je li doista riječ o dogovoru hrvatskog i srpskog vodstva, mada sve uvelike izgleda baš tako, kao da je podešeno za jednu prenaglašenu reakciju. No, u svakom slučaju, pored toga je veoma indikativna tvrdnja iz redova SDSS-a o tempiranju objave optužnica za ratne zločine, koje su navodno ranije stigle iz Srbije. Zakašnjenje u objavi nije generalno veliko, ali je značajno s obzirom na predizbornu kampanju.

Igor Lasić